Zašto je Sa(n)jam knjige u Istri pozvao u svoj program Ninoslava Pavića?Teško je to povjerovati, barem nekome tko nije detaljno pratio kako se Sa(n)jam knjige u Istri razvijao u posljednjih nekoliko godina, ali istina je, piše na službenim internetskim stranicama sajma: danas će na toj dvadesetijednogodišnjoj pulskoj knjiškoj manifestaciji gostovati i Ninoslav Pavić, nekadašnji (su)vlasnik “medijske kuće” Europapress Holding.
Nakon što se Nadežda Čačinovič u podne u “Bertijevom programu” u kavani Mozart zapita da li su (joj) “barbari pred vratima”, pa se “pop poete Aleksandar Stojković izGoribora i Saša Milovanović, iliti Sale Veruda, ukažu u “Crvenom salonu” zajedno s Krunom Lokotarom i Emirom Imamovićem-Pirkeom, te glavni urednik Trećeg programa HTV-a Dean Šoša predstavi Drugi Dubrovnik Petra Krelje i dokumentarac Danka Volarića o filmskom autoru Nikši Fulgosiju, u istom će salonu o knjizi Željka Krušelja Igraonica za odrasle: Polet 1976.-1990. govoriti autor, Dragan Ogurlić, Pero Kvesić i Zoran Simić te – Ninoslav Pavić, od milja zvani Nino.
Nakon toga, kao da se ništa nije dogodilo, Ivica Ivanišević, Emil Imamović-Pirke i Vojo Šiljak će, ako bude po programu, divaniti o Ivaniševićevom U sedlu je tijesno za dvoje, pa će Prinčevske otoke Joachima Sartoriusa predstaviti sam autor, Branko Čegec, Nikola Krnjaić i Anne-Kathrin Godec, da bi “smrt izbjeglice” Waltera Benjamina došla na kraju s Miljenkom Jergovićem, Snješkom Knežević, Žarkom Puhovskim i Draganom Markovinom.
To što Polet jeste ili nije bio, nije dovoljan razlog da se jedan od njegovih brojnih urednika, unatoč svemu što (ni)je učinio poslije, primi u “klub odabranih” gostiju.
I što onda, što je tu čudno, reći će netko, sajam k’o sajam, vašar na kojemu ima svega i svačega, pa i (naizgled) nespojivih stvari i ljudi.
Ali nije baš tako: San(j)am knjige u Istri je isti onaj sajam čiji su organizatori, na čelu s direktoricom Magdalenom Vodopijom, prije sedam godina rezolutno, demonstrativno te s indignacijom odbili dodijeliti svoju nagradu jednoj starleti, iako joj je ona trebala biti uručena prema pravilima što su ih sami ustanovili. Ista ta nagrada, Kiklop se zvala, u međuvremenu je ukinuta “iz načelnih razloga”, najprije ona za hit godine, pa ljetos i za svaku drugu kategoriju, te se njezinih ostalih (uglednih i renomiranih) laureata danas zasigurno sjećaju samo malobrojni, dok je mnogi pamte baš po tomu što je uskraćena Goloj istini Nives Celzijus, 2008. godine najprodavanijoj kioskovini u Hrvata, da bi joj 2013. ipak bila uručena, i to sudskim nalogom Isti taj sajam, koji je, dakle, jednom (davno?) odbio potvrditi kako je sve što je ukoričeno knjiga, priskrbivši si time dugogodišnji loš publicitet, te koji je od čitave nagrade ljetos i sasvim odustao iz, navodno, sličnih “kulturnih” razloga, danas će mrtvo-hladno, tiho i bez ičijeg negodovanja, protesta ili bar bojkota ugostiti čovjeka koji je zasigurno jedan od najodgovornijih i za to što je Nives Celzijus postala to što je postala, i zato što je “izvorni smisao Kiklopa narušen” jer je, kako je glasilo obrazloženje ukidanja nagrade – “godišnja knjiška produkcija desetkovana”, a “mnogi nekad veliki i slavni izdavači gotovo prestali izdavati knjige, ili se, da bi opstali, preorijentirali na prijevode lake bestseller literature”.
Možda ima onih koji su to već zaboravili, ali organizatori Sajma knjige u Istri zasigurno nisu: Nives Celzijus stvorila je, naime, hrvatska medijska tabloidizacija čiji je najveći “guru” bio i ostao upravo Ninoslav Pavić, “urednik” koji je svojim kvazižutim tiskovinama ponajviše stvarao sav taj paraglamurozni polusvijet, te s čijim je (ne)slavnim “novinskim izdavaštvom” prije desetak godina i počelo ubrzano propadanje ne samo “knjiške produkcije” nego i hrvatske kulture općenito.
Sjećaju se svega toga zasigurno jako dobro i mnogi koji će danas, kao ugledni književnici i pisci, gostovati na sajmu, od kojih su se neki i sami u počecima zdušno, poput kakvih starleta, naslikavali u veleumnom Pavićevom (marketinškom) “projektu” knjige na kioscima, ali su se u međuvremenu iz svega povukli, ne sudjelujući više, barem ne javno, u njegovu daljnjem politikantsko-predatorskom “osvajanju (kulturnog) tržišta”.
No, nije to sve: isti taj Ninoslav Pavić gotovo je dotukao dnevni list kojeg bi, kao nasljednika prvih antifašističkih novina u Europi, u nekoj normalnoj zemlji proglasili nematerijalnom baštinom i zaštitili, kao što je i, nakon prvih nekoliko pristojnih, vjerojatno zapravo samo “navlačećih” godina, svojim dirigiranim “jutarnjim” pseudonovinarstvom bio predvodnik trenda stalnog smanjivanja i ukidanja rubrika kulture, pa tako i osvrta, recenzija, razgovora s piscima, vijesti i izvještaja o promocijama knjiga…, osim kada su oni trebali biti “igralište” za njegove (tzv.) prijatelje i (tzv.) poslovne partnere te njihove uglavnom nevažne i trivijalne i/li profitabilne teme; čime je, razumljivo, tijekom godina uspio odbiti sve pismene i pametne čitatelje i uništiti hrvatsko (kulturno) novinarstvo puno više nego za to redovito optuživana kriza ili internet.
Nije to ništa novo: svi to znaju. Pa ipak, nitko od te puste hrvatske kulturno-književne elite, koja svako malo zdvaja nad tim što više nitko ne čita knjige, ili ne ide u kina i galerije, danas se ne buni što je strpan u isti koš s Ninoslavom Pavićem; nitko demonstrativno ne otkazuje dolazak na sajam, nitko niti ne postavlja pitanje kako je to uopće moguće: ni na početku već navedeni, ni oni koji su na sajmu, ako je vjerovati programu, nastupali prethodnih dana, poput feralovaca Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, koji su tamo predstavili treće izdanje Smijeha slobode – Uvoda u Feral Tribune Borisa Pavelića, a ni oni koji su prijašnjih godina bili gosti te “ugledne knjiške manifestacije” ili su se nadali da će to jednom biti …
Mogla bi se, naravno, sva ta “hrvatska šutnja” pokušati obrazložiti činjenicom kako su ionako mnogi od spomenutih ili radili ili još uvijek rade u medijima kojima je (dugo) nekada vladao Ninoslav Pavić, te su čak bili njegove glavne zvijezde; ali, naravno, odgovor bi bio: tim više!, oni bi bar morali znati u kojoj je mjeri EPH odgovoran i za propast hrvatskog novinarstva i za cjelokupni hrvatski kulturni pad, te bi, ako su već ostajali u njegovim tiskovinama iz tzv. egzistencijalnih i/li (jedva uvjerljivih) principijelnih razloga obrane “do posljednjeg daha” onoga što Pavić nije uopće, ili nije sam stvorio, sada svakako trebali odbiti da mu kredibilitet daju čak i na nečemu što se zove “sajam knjiga” i što je (valjda) nastalo iz sasvim suprotnih razloga od onih zbog kojih je on gradio svoje već gotovo sasvim urušeno (medijsko) “carstvo”.
Kao jedan od izgovora za Pavićevo primanje u klub “sanjalica” nekom bi možda mogla poslužiti i “stara dobra vremena”, odnosno činjenica da on na sajmu gostuje u okviru promocije knjige o Poletu, omladinskom tjedniku iz osamdesetih, u čiju je godinama ponavljanu “zaslužnost” za stvaranje (glazbenog) novog vala i “demokratizaciju” tadašnjeg socijalističkog društva jako teško povjerovati baš zato što je mit o tomu građen upravo mahom u pavićevskoj globus-eph-ovskoj kuhinji.
Kako bilo, to što Polet jeste ili nije bio, nije dovoljan razlog da se jedan od njegovih brojnih urednika, unatoč svemu što (ni)je učinio poslije, primi u “klub odabranih” gostiju sajma, jednako kao što ni činjenica da je Nives Celzijus nekada bila djevojčica i pisala zadaćnice iz jezika nije dovoljna da se njezinoj Goloj istini dodijeli knjiška nagrada.
Da je, uostalom, sav taj Pavićev “polet” ikada doista nešto vrijedio (a ne samo bio “poletantizam” i plovio na valu koji su stvorili drugi) ne bi devedestih tako zdušno preokrenuo ploču i protjerivao “vještice iz Rija”, niti bi se tako lako u novom milenijumu pretvorio u tvorca bezliberalnog korporativnog “playgrounda” za “odrasle” koji su se, poput zapuštene djece zaustavljene u razvoju, olako poigravali životima svojih namjernih ili slučajnih zaposlenika, kao i svih drugih koji su pružali otpor njihovoj uništavalačkoj “igri”, čije nimalo djetinjaste ni bezazlene posljedice danas itekako osjećaju svi u Hrvatskoj, pa i Sa(n)jam knjige u Istri.