Chemtrailsi? Contrailsi? Čudnovato nebo

Nekoliko stvari koje bi se trebalo razmotriti kada se govori o takozvanim “chemtrailsima”:

1. Očigledno je da se u nekoj mjeri događa “zaprašivanje” i da ono nije za dobrobit čovječanstva. Čula sam nekoliko priča od ljudi o avionima koji lete vrlo nisko i raspršuju nešto što se spušta po svemu ispod ili čini ljude bolesnima. Mislim na zaista NISKI let.

2. Zaprašivanje koje zapravo utječe na određena područja ispod zaprašivača (tog aviona) mora biti na prilično niskoj visini ili se u suprotnom ono što se ispušta neće spustiti na područje ispod zaprašivanja. To se događa zbog činjenice da naša atmosfera ima nekoliko slojeva i svaki sloj ima svoju temperaturu i brzinu vjetra i smjer, a vrlo često, stvari koje se nalaze u jednom sloju trebaju poprilično puno vremena i prijeđene udaljenosti kako bi se pomiješale s drugim slojevima, AKO se uopće i pomiješaju. Obično su brzine vjetra u gornjim slojevima takve da se sve što se tamo taloži može probiti do nižih slojeva samo nakon mnogo tisuća prijeđenih kilometara. Radi se o vrlo nelinearnoj situaciji koja je uvelike ili potpuno nepredvidljiva.

3. Stoga, ako govorite o kemijskom zaprašivanju kojeg možete vidjeti iznad sebe na nebu, a koje zatim pada na područje ispod njega, tada zasigurno govorite o zaprašivanju s niske visine.

4. Prema tome, tragove koji su vrlo visoko na nebu i koji nemaju šanse ikada doći u interakciju s tlom ispod, nije ispravno nazivati “chemtrailsima”, osim, možda, ako se raspršuje kemikalija koja bi trebala utjecati na vremenske uvjete (čak se i to radi prilično nisko). “Zasijavanje” oblaka se radi na način da se iz zrakoplova ili čak iz prizemnih stanica u atmosferu rasprše elementi poput suhih kristalića leda ili srebrnog jodida. Vjeruje se da “sijanje” oblaka potiče kondenzaciju kapljica vode, stoga i kiše.

5. “Sijanje” oblaka ne stvara nove oblake, već potiče promjene u postojećim. Dodatno, mora se izvesti na dovoljno niskoj visini kako bi učinci mogli utjecati na područje ispod aktivnosti. U suprotnom će veće brzine vjetra u gornjim slojevima odnijeti srebrni jodid dalje, raspršiti ga, a željeni učinak neće biti postignut. Web stranica o “zasijavanju” oblaka: http://www.sandylandwater.com/ops.htm

6. Mali privatni avioni lete na oko 3,6 km visine, maksimalno. Putnički zrakoplovi lete na visini od 7,6 do 13,7 km. Nadzvučni Concorde je letio brzinom od 2 maha na 17,3 km visine. Vojni borbeni avioni se podignu na 24,3 km visine, a za neke specijalizirane avione poput špijunskih aviona U2 i SR-71 se vjeruje da mogu doći i do visine od 36,5 km. X-15 ima granicu do 107 km visine.

7) Iz Wikipedije (prijevod s engleskog jezika, op. prev.):

Cirus oblaci su općenito atmosferski oblaci koje karakterizira vlaknasti, koprenasti ili čupavi izgled, što vodi do njihovog (nestandardnog) zajedničkog naziva – kobilji rep.[1]
Ponekad su ti oblaci toliko prostrani da su zapravo neraspoznatljivi jedan od drugog, tvoreći pokrov cirusa koji se naziva cirostratus. Ponekad gibanje/strujanje na velikim visinama proizvede drugu formu cirusa zvanu cirokumulus – uzorak malih čupavih oblaka koji sadrže kapljice smrznute vode. Termin se koristi i za određene međuzvjezdane oblake koji se sastoje od čestica prašine manjih od mikrometra.[2]

Mnogi cirusi stvaraju “niti” nalik kosi, a koje se sastoje od težih ledenih kristala koji padaju iz tih “niti”. Ovi “padajući tragovi”, oblik virge (viseća zavjesa ili padalinska pruga koja se vidi ispod oblaka, op. prev.), često ukazuju na razliku u gibanju zraka (posmik vjetra) između gornjeg dijela cirusa i zraka ispod njega. Ponekad se vrh cirusa kreće brzo nad sporijim slojem zraka, ili trag pada u niži sloj koji se brže giba. Također i smjerovi strujanja ovih vjetrova mogu varirati.

Cirusi se formiraju kada se vodena para smrzne u ledene kristale na visinama iznad 8000 metara.[3] Zbog oskudne vlage pri takvim visinama obično budu vrlo prorijeđenog izgleda. Na toj visini letjelica ostavlja kondenzacijske tragove iza sebe koji se mogu pretvoriti u ciruse.[4] To se događa kada se vrući ispuh, većinom vode, smrzne, ostavljajući vidljivi trag. Linije tragova mogu biti ravne kada nema posmika vjetra, dajući oblacima izgled zareza (cirrus uncinus), ili zamršenosti, što je pokazatelj turbulencije zraka visoko u atmosferi. Padajući ledeni kristali ispare prije nego dosegnu tlo.

© Wikimedia Commons
Nebo prekriveno oblacima tipa cirus

Cirusi pokrivaju do 30% Zemlje, te imaju neto učinak zagrijavanja. Učinkovito apsorbiraju odlazeće infracrveno zračenje (toplinu) ispod njih (efekt staklenika), dok samo donekle reflektiraju upadajuću sunčevu svjetlost (albedo).[5]

Veliki broj cirusa bi mogao biti znak nadolazećeg frontalnog sustava ili poremećaja viših područja zraka. To obično signalizira promjenu vremena u bližoj budućnosti, tj. vrijeme obično postaje sve olujnije.[6] Cirusi također mogu biti ostaci grmljavinskog nevremena. Veliki štit oblaka cirusa i cirostratusa tipično prati najviša područja vrtloženja uragana ili tajfuna. Razvijanje cirusa se također opazilo i poslije formiranja contrailsa iz zrakoplova koji se dugo zadržavaju, stoga je porast zračnog prometa mogući uzrok rastuće količine oblaka cirusa.[7]

8. E sad, što nije u redu sa slikom koja je predstavljena iznad?

Odgovor: nepodudaranje uobičajene nadmorske visine cirusa u odnosu na visinu mnogih putničkih zrakoplova koji križaju nebo tragovima, a koji se nalaze očigledno mnogo niže od označene visine za ciruse.

UNATOČ tome, tragovi koje ostavljaju ti avioni se PONAŠAJU kao što se i cirusi inače ponašaju na mnogo većim visinama.

Najlogičniji (i najstrašniji) zaključak: hladni sloj gornjeg područja atmosfere se spustio niže i vjerojatno postao gušći, i prema tome, veći broj zrakoplova koji lete pri nižim visinama formiraju contrailse u tom ledenom zraku koji je nekoć tvorio prirodno okruženje cirusa na mnogo većim visinama.

Stoga, ponovno, ako razumijete informacije o slojevima atmosfere, temperaturama, vjetru, i tako dalje, tada ćete shvatiti da ono što se događa NIJE zaprašivanje ljudske populacije, niti namjerno manipuliranje vremenskim uvjetima, već je DOKAZ da se atmosfera našeg planeta drastično promijenila u zadnjih 10-ak godina. Možda je bolje reći 20 godina jer od tada sam počela zapažati promjene u formiranju oblaka.

9. Također primijetite da se tragovi koje ostavljaju avioni na mnogo NIŽOJ nadmorskoj visini općenito brzo rasipaju. Loša vijest je to što uopće ostavljaju IKAKAV trag na tim visinama! (I znajući iz gore navedenog kako funkcioniraju slojevi koji formiraju oblake tipa cirus, možete prilično dobro razumjeti da se ne radi o raspršivanju kemikalija na tlo ispod). No, zasigurno MOŽE postojati i prirodna formacija cirusa nastala ispuhom aviona ili izbacivanjem goriva zajedno, TE istovremenim raspršivanjem pri niskim visinama. Predložila bih da su takvi slučajevi “prikrivanje” na isti način kao što su i “vanzemaljske otmice od strane sivih”, koje mediji (alternativni) beskrajno puta spominju, prikrivanje za ono što izvanzemaljci ZAISTA čine na ovom planetu.

Na primjer, ovaj vrlo glupi video za koji se tvrdi da je “sijanje” oblaka:

To nije točno. Ono što on jest je dokaz da je sloj atmosfere kroz koji avion leti vrlo hladan. Sad, je li to problem ili nije ovisi o tome gdje i u koje doba godine je video snimljen. U nekim slučajevima hladan zrak na toj nižoj visini nije izvansezonski, da tako kažemo.

10. Imaju li ove aktivnosti ikakav utjecaj na vrijeme?

Nesumnjivo imaju. No, to nije namjerno. Pogledajte gore napisano o cirusima gdje se govori da je neto učinak ZAGRIJAVANJE atmosfere.

Ono što se događa je da je područje vremenskih fenomena – troposferu – najvjerojatnije pritisnula proširujuća (ili spuštajuća) stratosfera, a izgleda kako je i sama stratosfera promijenila svoja svojstva. TO je JAKO zabrinjavajuće! To su znakovi i simptomi, uz mnoge druge koje smo zabilježili na SOTT-u, da se nešto vrlo neobično događa u našem kozmičkom susjedstvu jer se promjene u vremenu također događaju i na drugim planetima. Mogu vam garantirati da ne raspršuju kemikalije na Marsu ili na Jupiteru ili na Saturnu.

11. Ako proučite rad Jamesa McCanneya, doći ćete do shvaćanja kako su 5 slojeva Zemljine atmosfere također slojevi izmjenjujućeg električnog naboja. TO JE VAŽNO. McCanney također objašnjava povezanost tih električnih tokova, na i oko Zemlje, sa Suncem, iz čega proizlaze vremenski uvjeti/klima. Piers Corbyn postaje poznat zbog primjenjivanja sličnih principa za mnogo preciznija predviđanja vremena nego što ih mainstream klimatolozi mogu postići. Činjenica da Corbyn MOŽE predvidjeti vrijeme toliko preciznije kao što to on čini, govori protiv tvrdnje da su “chemtrailsi” aktivnost modifikacije vremena. Njegova metoda je vezana uz Sunčevu aktivnost, a ne takozvane “chemtrailse”.

12. Što se tiče ovih slojeva elektromagnetizma koji okružuju Zemlju, 1958. godine su učinjene neke stvari koje bi vrlo lako mogle imati snažnu vezu sa sadašnjim stanjem našeg planeta. Razmislite o ovome u pogledu klimatskih promjena, takozvanih “chem-trailsa” i HAARP-a.

Između kolovoza i rujna 1958. godine, Ratna mornarica SAD-a je detonirala tri fisijske nuklearne bombe 480 km nad južnim Atlantskim oceanom, u području nižeg Van Allenovog pojasa, najbližeg Zemljinoj površini. Dodatno, dvije hidrogenske bombe su detonirane 160 km nad otokom Johnston u Tihom oceanu. Vojska je to nazvala “najvećim znanstvenim eksperimentom koji je ikad napravljen”. Osmislilo ga je ministarstvo obrane SAD-a i Komisija za atomsku energiju SAD-a, pod kodnim imenom Projekt Argus. Čini se kako je njegova svrha bila da se procijeni udar nuklearnih eksplozija, pri velikoj nadmorskoj visini, na radio prijenose i radarske operacije zbog elektromagnetskog pulsa (EMP), te kako bi se povećalo shvaćanje o geomagnetskom polju i ponašanju nabijenih čestica unutar njega. Ovaj ogromni eksperiment je stvorio nove (unutarnje) pojaseve magnetskog zračenja koji obuhvaćaju gotovo cijelu Zemlju, te je ubacio dovoljno elektrona i drugih energetskih čestica u ionosferu da širom svijeta uzrokuje posljedice. Elektroni su putovali naprijed-nazad uz linije magnetskih silnica, izazivajući umjetnu “polarnu svjetlost” pri udaru na atmosferu blizu Sjevernog pola. To je prijavljeno tek mnogo kasnije, 13.-20. kolovoza 1961. godine u Keesings Historisch Archiefu (K.H.A.). Izvještaj je rekao da je američka vojska planirala stvoriti telekomunikacijski štit u ionosferi na visini od 3000 km, tako što bi dovela u orbitu 350 000 milijuna bakrenih igala, svaka duljine 2-4 cm [ukupne težine 16 kg], formirajući pojas debljine 10 km i širine 40 km, s razmakom među iglama od 100 metara.” To je osmišljeno za zamjenu ionosfere “jer magnetske oluje i solarne baklje ometaju telekomunikacije”. Sjedinjene Države su planirale povećati broj bakrenih igala ako bi se eksperiment pokazao uspješnim. Ovom planu se strogo protivila Međunarodna unija astronoma.”

Zatim:

9. srpnja 1962. godine, Sjedinjene Države su započele drugi niz eksperimenata s ionosferom. Iz njihovog opisa: “uređaj od jedne kilotone, pri visini od 60 km, te jedan od megatone i jedan višemegatonski, na visini od nekoliko stotina kilometara“. (K.H.A., 29. srpnja 1962.)

Ovi testovi su ozbiljno poremetili niži Van Allenov pojas, znatno mijenjajući njegov oblik i intenzitet. “U ovom eksperimentu unutarnji Van Allenov pojas će biti praktično uništen na neko vrijeme; čestice iz pojasa će se prenijeti do atmosfere. Očekuje se da će na nekoliko sati Zemljino magnetsko polje biti poremećeno preko velikih udaljenosti, sprečavajući radio komunikaciju. Eksplozija u unutarnjem radijacijskom pojasu će stvoriti umjetnu kupolu polarne svjetlosti koja će biti vidljiva iz Los Angelesa”. (K.H.A. 11. svibnja 1962.).

Ovo je bio eksperiment koji je izazvao snažan prosvjed kraljičinog astronoma, Sir Martina Rylea u UK-u. Dana 19 srpnja… NASA je objavila da je kao posljedica nuklearnog testiranja na velikoj nadmorskoj visini 9. srpnja, stvoren novi pojas radijacije koji se proteže na visini od 400 km do 1600 km; može se vidjeti kao privremeni produžetak nižeg Van Allenovog pojasa” (K.H.A. 5. kolovoza 1962.).

“… Starfish je napravio mnogo širi pojas [nego Projekt Argus] koji se proteže od niske nadmorske visine do L=3 [to jest, tri Zemljina radijusa ili oko 13 000 km iznad površine Zemlje]. “Kasnije tijekom 1962., SSSR je poduzeo sličan planetarni eksperiment, stvarajući tri nova pojasa radijacije između 7000 i 13 000 km nad površinom Zemlje. Prema Encyclopedia-i, tokovi elektrona u nižem Van Allenovom pojasu su se promijenili značajno od perioda visokonadmorskih nuklearnih eksplozija 1962. godine koje su izvodili SAD i SSSR, nikad se ne vrativši u svoje prijašnje stanje. Prema američkim znanstvenicima, moglo bi proći mnogo stotina godina prije nego se Van Allenovi pojasevi destabiliziraju na svoje normalne razine.”

Imajte na umu sada da, dok oni razaraju našu atmosferu tamo vani, za globalno zatopljenje žele okriviti mase običnih ljudi!

Moje stražnje dvorište je okrenuto prema Pirenejima koji su raskrižje zračnog prometa između Europe i Afrike, Južne Amerike i Španjolske, sjevera Europe, Engleske, Skandinavije, te juga Europe i Afrike. Vrlo prometno područje. Sjedim za svojim stolom kraj prozora koji gleda prema tom nebu i gledam kroz taj prozor mnogo puta u danu i opažam nebo u svim njegovim raspoloženjima. Sljedeće fotografije koje sam snimila iz svojeg stražnjeg dvorišta su CONTRAILSI uzrokovani velikim zračnim prometom koji, nekim danima, ostavlja dugotrajne tragove zbog uvjeta u stratosferi. Ti uvjeti se mogu povezati s uvjetima u troposferi kao i s vremenskim uvjetima prije, tokom i poslije tih dana tijekom kojih se ti tragovi formiraju i zadržavaju toliko dugo. Kad bih bila histerična luđakinja ispranog mozga mislila bih da me truju. No, znam što su ti tragovi, promatrala sam ih satima i danima uzastopno i sjećam se sličnog fenomena u puno manjem razmjeru – i puno manje učestalog jer su planetarni uvjeti bili drugačiji – kada sam odrastala. Vjerujte mi, ovo su CONTRAILSI…

Tijekom 1980-ih broj raketnih lansiranja globalno je iznosio oko 500 do 600 na godinu, s vrhuncem od 1500 lansiranja 1989. godine. Bilo ih je još mnogo tijekom Zaljevskog rata. Shuttle je najveći od raketa na čvrsto gorivo, s dva jednaka 45-metarska potisnika. Sve rakete na čvrsta goriva otpuštaju velike količine klorovodične kiseline iz svog ispuha, svaki let šatla izbaci u stratosferu oko 75 tona klora koji uništava ozon. Oni koji su lansirani od 1992. izbace još više tog uništavača ozona, oko 187 tona, u stratosferu (u kojoj se nalazi ozonski omotač).

Čitam rad o kometarnim udarima koji ima neke informacije u vezi s ovom temom i mislim da mu možemo vjerovati jer nije napisan u sklopu programa dezinformiranja u odnosu na takozvane chemtrailse.

Prva zanimljiva stvar je glavno poznato veliko tijelo u povijesti koje je udarilo u Zemlju: objekt tipa onog koji je eksplodirao iznad Tunguske. Ono što je nama važno u vezi s chemtrailsima je da je taj objekt eksplodirao u atmosferi u srpnju 1908., a tokom mnogo noći nakon događaja nebo je bilo neobično svijetlo nad Europom i zapadnom Azijom, omogućujući ljudima da čitaju novine po noći.

Kad su znanstvenici napokon došli do tog udaljenog područja u Sibiru 1927. godine, nisu pronašli nikakve vidljive krhotine tog eksplodiralog tijela. Kasniji terenski rad je otkrio čudnovate crne, sjajne metalične sfere u tlu brojnih malih, plitkih i ovalnih kratera – promjera 50 do 200 metara – sličnim kraterima Carolina Baysa. Ove sfere su bile tipične za izvanzemaljska tijela s visokim udjelom iridija, nikla, kobalta i drugih metala.

Sada dolazimo do poveznice: Neobično visoka količina tih istih metala je kasnije pronađena u antarktičkim ledenim jezgrama, ali u sloju koji se odnosi na 1912. godinu.

Drugim riječima, trebalo je 4 godine za materijal koji je bio nanešen u stratosferu da padne na Zemlju.

Prema antarktičkim podacima, za to eksplodiralo tijelo se procijenjuje da je ostavilo 7 milijuna tona materijala, što znači da mu je promjer bio oko 160 metara.

Prašina od takvih objekata koji eksplodiraju u stratosferi se raspršuje preko cijelog planeta i obično treba nekih tri do šest mjeseci da se to dogodi. Obično treba oko 3 godine (ili više) da bilo što iz stratosfere dođe do površine Zemlje i to “ne ovisi o početnoj količini prašine (ili čega god)”. Također, postoji toliko puno atmosferskih varijabli da se ne može odrediti gdje će tvar završiti.

Odnosno, tvari koje se izbaci u stratosferu NE padaju na tlo iznad kojeg ih se “položilo” (kao u slučaju takozvanih chemtrailsa) osim, možda, skoro slučajno, i puno, puno kasnije.

Ponovno, to nema nikakvog utjecaja na zaprašivanje koje se događa na puno nižim visinama, kao na primjer u troposferi, ali posve jasno, ono što se događa u stratosferi NISU “chemtrailsi”.

Mislim da predstavljam i više nego dovoljno materijala za razmišljanje o temi takozvanih “chemtrailsa” kako bi zaključili da, istina, nešto se zbilja gadno događa, ali ne radi se o onom što mislite. Zapravo, još je gore od toga. TOČNO, nešto je JAKO krivo na našem nebu – ali to nisu chemtrailsi. Sami CONTRAILSI se mijenjaju i TO je ogromno upozorenje o našoj atmosferi i našim vremenskim uvjetima i implikacije su puno strašnije od toga da nas neki luđaci iz Pentagona pokušavaju otrovati. Dovraga, to bismo mogli preživjeti. Većina života na Zemlji NEĆE preživjeti ono čega su ovi contrailsi znamen!