Deset godina kasnije, Irak u ruševinama dok novi dokazi potvrđuju da su američke vlasti koristile Odrede smrti kako bi izazvale “građanski rat”

“Demokratizacija” Iraka – 19. ožujka 2003.

Prije deset godina, više-manje na današnji dan, napisao sam sljedeće na tadašnjoj stranici Signs of the Times:

“Dok ovdje sjedim, parlament UK-a je odbacio prijedlog s nekih 415 prema 149 glasova. Nije da bi bilo koji drugi rezultat spriječio SAD, ali znači potpuno zeleno svjetlo za napad na Irak. Bushov “ultimatum” Sadamu istječe u ponoć po engleskom vremenu u četvrtak. “Šok i zaprepaštenje” (čitaj “smrt i uništenje) [u originalu “Shock and Awe”, op. prev.] mogu uslijediti bilo kad između sada i tada. Imamo najviše jedan dan, jedan dan da razmišljamo na rubu ponora prije nego nas nadolazeća tama sve proguta.

Kao da se izruguje svima koji su protiv ove ilegalne invazije, te laži i prijevare koje se koristi za njeno opravdanje, Ari Fleischer je danas izjavio da, čak i ako Sadam sada ode u egzil, SAD će svejedno napasti. Ne radi se o WMD-u [skraćenica za “oružje za masovno uništenje”, op. prev.], već o dominaciji i principima uništenja. Možda Ari misli da može biti iskreniji sada kada je “gotova stvar”, sada kada su Cheney, Rumsfeld i Blair rekli miroljubivim ljudima svijeta “je..te se”. Mora da je teško Fleischeru svakodnevno izlaziti pred svjetske medije i tako duboko lagati. (S druge strane, možda i nije).

Teško mi je opisati kako se trenutno osjećam; postoji ogroman osjećaj neminovne propasti, pomiješan s ljutnjom što se osjećam tako bespomoćno suočen licem u lice s takvom obijesnom psihopatijom. Kakvi su to ljudi koji jednostavno odluče baciti svijet i njegove stanovnike u “rat bez kraja” i kakvi smo to mi kad oni mogu, tako dugo, zavaravati nas tako patetičnim i jedva prikrivenim lažima i znati da ćemo se mi samo okrenuti na drugu stranu i dozvoliti da im to prođe?”

Na današnji dan prije deset godina, američka i britanska vojska (s gomilom “prikupljenih saveznika” koje su teglili sa sobom) su pokrenuli operaciju “Iračka sloboda” odnosno “Šok i zaprepaštenje”, odnosno operaciju “Uništenja ključne infrastrukture Iraka i početka otvorenog desetljeća dugog napada na – i okupacije – irački narod”. Do današnjeg dana, ubijeno je najmanje 1,5 milijuna iračkih civila, a najmanje 5 milijuna je raseljeno iz njihovih domova kao direktan rezultat “oslobađanja”. Tome treba dodati još milijune onih koji su ubijeni i osiromašeni ekonomskim sankcijama koje su SAD vodile u desetljeću prije toga. Smrtonosne auto-bombe se nastavljaju do današnjeg dana. Dovoljno je reći, Irak nije oslobođen: uništen je, i uništen je namjerno.

Prošli tjedan, britanski The Guardian je objavio rezultate 15-mjesečne istrage koju su proveli Guardian i arapski BBC. S ublaženim naslovom: “James Steele: America’s mystery man in Iraq” [James Steele, američki tajanstveni čovjek u Iraku, op. prev.], video izvješće predstavlja poprilično osuđujuće dokaze da, neposredno nakon američke invazije na Irak, Vlada i vojska SAD-a su pokrenule skupljanje “šijitske milicije” od 10 000 ljudi koja će, po naredbama SAD-a, raditi tri stvari:

1. Otimati, mučiti, ubijati i sakatiti članove iračkog otpora i one iz iračkog stanovništva koji ih podupiru.
2. Podmetati bombe koje ciljaju područja s većinski sunitskim i šijitskim stanovnicima u nastojanju podjele stanovništva, te tako i svakog ujedinjenog otpora američkoj okupaciji.
3. Stvoriti dojam “građanskog rata” u Iraku koji bi vlasti i vojske u SAD-u i Europi mogle iskoristiti za opravdanje nastavka okupacije Iraka u svrhu “očuvanja mira”.

Dok 50-minutni dokumentarac predstavlja dovoljan dokaz da su Rumsfeld, Cheney, general Petraeus i cijela ostala neokonzervativna klika ratnih jastrebova i CIA-inih čudovišta svjesno iskoristili usluge bivšeg pukovnika vojske SAD-a Jamesa Steelea u organiziranju odreda smrti protiv iračkog izvornog otpora (taktika koju je Steele upotrijebio protiv pokreta otpora u Južnoj Americi tijekom 1970-ih i 1990-ih), ujedno prodaje službenu verziju priče da je “sektaštvo” u Iraku bilo temeljni razlog za pokolj koji se odvijao.

Takozvanu “šijitsku miliciju” koju su koristile američke vlasti (uz pomoć i savjete britanskih i izraelskih protu-ustaničkih “stručnjaka”) je unovačila neposredno CIA i ljudi poput Jamesa Steela kako bi izvršili izvansudska ubojstva svakog koga su mogli iole identificirati kao “otpor”. Kako bi sakrili ovu strategiju, nediskriminirajući napadi na iračke civile, i sunite i šijite, su se izvodili masovno. Neki od tih pojedinaca, u drugom okruženju, bi se nazivali “al-Qaedom”. Njihova korist u službi američkih ratnih jastrebova u Pentagonu je bila dvostruka jer su opravdavali nastavak američke okupacije i predstavljali “dokaz” u prilog mitologiji američkog Rata protiv terorizma, retrospektivno, u kojem su SAD u ratu protiv počinitelja napada 11. rujna 2001. godine.

Dok prije invazije u 2003. godini nije postojalo apsolutno ništa što bi povezalo napade 11. rujna s Irakom Sadama Huseina, stvaranje odreda smrti (stvarnih) označenih kao “al-Qaeda u Iraku” (fiktivnih) “napravio je stvarnost” od laži da je Amerika i sva zapadna civilizacija bila u ratu protiv horde iracionalnih i nasilnih muslimana, te je postao predložak za poticanje terorizma kako bi se potisnule popularne pobune u Jemenu, Maliju i drugdje. Nakon što učine ljude nasilnima, oni mogu istrošiti i upravljati nacionalnim popularnim otporima, osiguravajući da nema protivljenja stvarnim strateškim ciljevima (većinom kontrola bliskoistočne nafte). Američke snage okupacije, zajedno sa svojim britanskim kolegama, imale su dugogodišnje iskustvo u onome što se zapravo dogodi kada se vojno napadne i zauzme suverenu naciju: ljudi se odupiru, i ne samo jedna etnička ili vjerska skupina, nego više ili manje cijela populacija. Ne postoji ništa poput strane okupacije za ujedinjenje zemlje.

Britanci su vodili ovu politiku u Sjevernoj Irskoj. Prvo su tražili “kriminalizaciju” sukoba (prezentirajući svaki otpor kao “teroriste”), a zatim “ulsterizaciju” sukoba, čiji je cilj bio stvoriti dojam među široj britanskoj i svjetskoj javnosti da je borba u Sjevernoj Irskoj bila interni “sektaški sukob”, uz britansko igranje uloge frustriranih “čuvara mira”. Obje strategije su navedene u neobjavljenom britanskom strateškom dokumentu iz 1975. godine pod nazivom “Put naprijed” [The Way Ahead, op. prev.] U sklopu napora za kreiranje stvarnosti “građanskog rata”, odredi smrti su iskorišteni za napade na civile iz obje zajednice (katoličke i protestantske).

U Iraku, ti “šijitski” odredi smrti koje je kontrolirao SAD djelovali su na većinom isti način, i dok su mediji zadovoljni da ih prikažu kao obične šijite motivirane religijskom pristranosti, oni su u stvari unajmljeni nasilnici koji cijene samo novac kojim su plaćeni od svojih američkih gospodara i obećanje pozicije moći u budućnosti iračke vlade. Kao i članovi “libijskih pobunjenika” i “Slobodne sirijske vojske”, ti ljudi čine talog arapskih i bliskoistočnih društava. Predvođeni spellbindersima [osobe koje mogu hipnotizirati mase ljudi da sudjeluju u planovima psihopata na vlasti, op. prev.] koji skrivaju svoje barbarske radnje s vjerskom prozom, sekularni vođe u regiji, poput Gadafija i Asada, Nassera i Arafata prije njih, borili su se uzalud da ih zadrže podalje. Razlog za to je zato što su SAD, Velika Britanija, Francuska i Izrael dosljedno podržavali – u obliku oružja, novca, obuke i očitih laži – ekstremiste protiv racionalnih glasova.

Tijekom američke okupacije Iraka, glavni predstavnik šijita u Iraku, Muqtada Al-Sadr, u više navrata je pozvao na jedinstvo među šijitskim i sunitskim Iračanima uoči strane okupacije i obmana u obliku napora da se podijeli otpor. Ovi napori uključivali su bombardiranje mostova u Bagdadu i drugim iračkim gradovima u nastojanju da se spriječi komunikacija između Iračana, korištenje rasprostranjenih taktika terora kako bi se prisililo sunitske i šijitske Iračane da napuste svoje domove, i bombardiranje vjerskih svetišta, ili šijitskih ili sunitskih, u nastojanju da kreiraju stvarnost “sektaškog sukoba”.

Irak je danas u ruševinama. Zemlja je rastrgana socijalno, uglavnom putem doslovnog rastrgavanja desetaka tisuća civila, s mnogima koje su najprije brutalno i sustavno mučili odredi smrti koje je sponzorirao SAD. Stotine tisuća ljudi su po kratkom postupku ubijeni, bilo bombama iz američkih zrakoplova, mecima američkih vojnika, ili preko onih sveprisutnih i vrlo učinkovith “automobila bombi” koje su podmetnuli američki i britanski operativci i njihovi unajmljeni nasilnici.

“Operacija Iračka sloboda” donijela je smrt i razaranje cijeloj zemlji od 26 milijuna ljudi. To je među najgorim zločinima protiv čovječnosti u svijetu i namjerno je i pomno planirano na taj način.