Gotovo da nema analitičara ili dužnosnika koji u ne poistovjećuju ruske akcije u Ukrajini i Siriji, posebice nakon što se Vladimir Putin odlučio izravno vojno intervenirati na strani vlade u Damasku. Mnogi koji su pratili rat u Donbasu se danas pitaju zašto isto nije učinio i u Ukrajini, među ruskim komentatorima također.
Jedan od razumnih odgovora na pitanje zašto su Sirijci Rusima bliži od Ukrajinaca je ponudio Griška Orlov za portal Cont.
“Jesu li Sirijci nama bliži od Ukrajinaca? Nažalost, ispada da jesu, jer su nam jedni postali braća i spremni su se boriti za svoje pravo da ostanu ljudi, dok su se naša, kako su se sami nazvali, “nebraća” prodala za šaku staklenih perli”, piše Orlov.
Usporediti Siriju s Ukrajinom je vrlo značajno, jer nam ta usporedba daje odgovore na glavno pitanje o Ukrajini.
Naime, “pitanje svih pitanja” je kako i zašto je Rusija postupila kako je postupila, a ne na neki drugi način? I Sirija i Ukrajina su zemlje koje su bile žrtve zapadne propagande i agresije, gdje se na vlast pokušavalo dovesti nasilnike i teroriste, ali su scenariji u Kijevu i Damasku, a samim tim i reakcija Moskve, bili potpuno drugačiji.
Sirija
1. Predsjednik Assad nije pristao na ultimatume “mirne oporbe” i Zapada.
2. Kada je Zapad u arenu pustio teroristički šljam i proglasio ih “pobunjenicima”, Bashar Al-Assad je dobio potporu u sirijske elite. Unatoč nizu izdaja, on je uspio zadržati kontrolu nad zemljom, institucijama i vojnim vrhom.
3. SAD su na ruševinama Iraka stvorili monstruozni ISIL i izazvali novi, još žešći udarac Siriji.
4. Tijekom 4 godine teških borbi, unatoč ogromnim žrtvama i višemilijunskim migracijama, Sirija i dalje pruža otpor bandama razbojnika, pokazujući volju i trijezno razumijevanje situacije. Narod Sirije, zajedno s jezgrom elite i vlade, pretvorio se u monolit otpora inozemnoj agresiji.
Ukrajina
1. Ukrajinski predsjednik Janukovič, podržan neizravno Moskve u ključnom trenutku 21. veljače 2014. godine, pokazao se kao kukavica. Nije htio preuzeti odgovornost za zemlju i tijekom skandaloznog nasilja na takozvanom EuroMaidanu zapovjediti “nužnu uporabu sile”. Tu odluku i danas naziva svojim “postignućem”.
2. Ukrajinska elita je, pak, izdala i Janukoviča, čak i ona iz dijelova zemlje koji ne dijele prozapadne stavove, nego su bili okrenuti Moskvi. Svi odreda su se prodali Zapadu bez ikakvog otpora.
3. Stanovništvo Ukrajine je, nažalost, većim dijelom prihvatilo nezakonito preuzimanje vlasti od strane nasilnika u Kijevu i novonastalu situaciju, jer je bilo ili uplašeno ili je jednostavno ostalo po strani. Aktivni otpor su pružili samo stanovnici Krima, Donbasa, te nekoliko stotina ljudi u Odesi, Zaporožju i Harkovu.
4. Unatoč svim zlostavljanjima, već više od petnaest godina stanovništvo Ukrajine tolerira nasilne postupke, štoviše, omogućuje radikalnim nacionalistima da vrši pritisak na stanovnike Donbasa. Nikakva količina propagande ne može opravdati činjenicu da je većina Ukrajinaca izdaju prema vlastitom narodu prihvatila kao “poželjan oblik ponašanja”. Gledajući ih danas kako spremno ljube čizme američkim vojnicima i odriču se vlastite povijesti je posebno degutantno. Zaista šteta.
Što se dogodilo?
U Siriji je Rusija pojačala svoju vojnu pomoć tek nakon što je vidjela da je Bashar Al-Assad na rubu mogućeg poraza, iako se Sirija borila sa 100% kapaciteta, možda i više. To se, prema nekim obavještajnim izvješćima, dogodilo u trenutku se kada je Washington bio spreman pokrenuti kopnenu operaciju svrgavanja Assada.
Čisto pravni detalj, koji je posebno važan za Putina, jest da je Assadova legitimna vlast u Siriji službeno i u ime većine ljudi tražila pomoć. Sirija je dugo bila rusko vojno utočište i nema nikakve zapreke u smislu međunarodnog prava i zakona za pružanje pomoći Damasku.
Što je učinila Ukrajina? Odmah nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Kijevu, Moskva je barem zaštitila Krim i svoju flotu od gotovo neminovnih napada ekstremista. U to vrijeme, kada su legitimnu vladu države svrgnuli ekstremisti, narod poluotoka je jasno ustao protiv njih i odlučio se vratiti Ruskoj Federaciji. Rusija im je bila referentna točka i zbog svoje vojne baze, a “Slučaj Krim” i pripojenje poluotoka Rusiji je jedinstven slučaj u novijoj povijesti. Osim toga, međunarodno pravo je jasno i ne može se proizvoljno interpretirati, a referendum, odcjepljenje i ujedinjenje vrlo lako u njemu mogu naći uporište, koliko god to Kijev poricao.
Kasnije je Moskva jasno izrazila svoj stav onome što se dogodilo u Kijevu i očekivala je odgovor lokalnog stanovništva i elita. Aktivni otpor je pružio samo Donbas. U Harkovu, Zaporožju se sve stišalo nakon prvog vala terora. Zločin spaljivanja proruskih aktivista u Domu sindikata u Odesi je bila tragična točka, nakon čega je postalo jasno će u Ukrajini otpor pružati samo pojedinci i da će se većina povući pred “argumentom sile” nove vlasti.
Ukrajinci su zaista počeli vjerovati u propagandu koja je zagovarala mržnju prema Rusiji. Tijekom izbora je pučistička vlada Petra Porošenka dobila mandat od većine stanovništva i tako je otklonjena i posljednja mogućnost da se iz Vrhovne Rade i predsjedničkog ureda protjeraju politički akteri poput Porošenka, Jacenjuka, Turčinova, Jaroša, Ljaška i drugih opskurnih likova. Istina, to je bio poraz Ukrajinaca ruskog govornog područja i Rusa u većini dijelova Ukrajine, a Moskva je to morala priznati. Ukrajina se više nije mogla osloniti ni na koga.
Preostala zadaća je bila kako zaštititi Donbas bez izravne intervencije ruske vojske, jer je bilo jasno da bi to bila inozemna intervencija i kao takva neprihvatljiva za Rusiju. U načelu je i to bilo moguće, ali bi, nažalost, takva odluka dovela do velikih gubitaka. Budući da ruska vojska nije mogla djelovati izravno i koristiti svoj puni vojni potencijal, vlasti Kijeva su bile ohrabrene i reagirale protiv svojih vlastitih građana kao da su “neljudi”. Rezultat je kriminalna “antiteroristička operacija” ukrajinskih sigurnosnih snaga.
Rusija čak ima pravo priznati neovisnost Donbasa i pripojiti ga Rusiji, jer u tim područjima vlada u Kijevu nema kontinuitet vlasti, a lokalne institucije su poput onih na Krimu. Doduše, u okviru Ukrajine je Autonomna Republika Krim imala svoje institucije i organe vlasti, čime je ispunjavala jedan od osnovnih preduvjeta da se pozove na pravo na samoodređenje i odcjepljenje, što se ne može reći za Narodnu Republiku Donjeck i Lugansk, te bi proces priznavanja njihove neovisnosti bio prilično kontraproduktivan za Rusiju.
Osim toga, priznavanjem Donjecka i Luganska bi se Moskva zauvijek odrekla ostatka Ukrajine. Ispostavilo se da je Donbas sidro koje čuva u ruski utjecaj u Kijevu i iscrpljuje ukrajinski režim. Dakle, vojna pomoć Siriji je mogla biti izravna, jer Sirija ima legitimnu vlast, ujedinjenu elitu i junački narod koji je pružio otpor i nije izdao ili prodao saveznike.
U Ukrajini, iako je blizu Rusije i ako se izuzmu Donbas i Krim, možda ničega od svega toga nije bilo. Rusija je tu nekada bratsku i prijateljsku zemlju prije svega izgubila ideološki, a nakon toga više nije bilo moguće boriti se otvoreno na vojni način.
U Siriji je šljam koji sebe naziva “pravim muslimanima” naišao na otpor naoružanog naroda, vojske i vlade, dok su u Ukrajini radikalni nacionalisti i razbojnici, koji sebe nazivaju domoljubima, računali na silu i uspjeli u svom naumu. To su činjenice i tu se nema što dodati, tvrdi Orlov.