Odlaskom svjetske pop ikone Davida Bowieja, nestaje još jedna, možda i posljednja pop zvijezda koja je u životu i umjetničkom radu utjelovljavala jednu vrstu egzistencijalnog dendizma i kultivirala kroz svoju glazbu dvosmisleni mit o androginu. Pored obilne glazbene i kinematografske produkcije, uspješne karijere, treba se zapitati što Bowie ostavlja iza sebe, singularna ostavština jednog čovjeka, jednog stila života, čovjeka sa svojim demonima. S Bowijevim provokativnim nastupima i stilom života možemo se složiti ili ne, smatrati nemoralnim ili genijalnim, ali on nedvojbeno ostaje sljedbenik duge tradicije umjetničkog dendizma koja se u Europi već od XVIII stoljeća provlači kroz ikonoklastna književna i druga umjetnička djela. Charle Baudelaire jednom je napisao da je «dendizam posljedni sjaj heroizma u dekadentnom dobu». Androginski likovi, scenski nastupi, odjevni i životni stil, album The Rise and Fall Of Ziggy Stardust and the Spiders, govore o Bowiejevom zasebnom dendizmu kao obliku «estetizacije vlastitog ja» koja graniči s Barresovim hiper-individualizmom tzv. „kulta ja“, putem kojeg ljudsko biće nastoji od vlastitog života napraviti umjetničko djelo prema aforizmu Oscara Wildea. Dendizam kojeg poznajemo na razmeđu XIX i XX stoljeća zapravo čini jedan složeni umjetnički i filozofski otpor unutar samog modernog dekadentnog svijeta obilježen gubitkom čvrstih referenata, otuđenjem i rastvaranjem oblika, nastankom industrijske i komercijalne uniformizacije, društvenog konformizma i novih oblika totalitarnih barbarstva. Dendizma kroz djela Lord Brummella, Byrona, Wildea, Barbey d’Aurevillya, Prousta, Cocteaua, Andy Warhola kao i ženskih dandya George Sand, Coco Chanel, Virginia Woolf, Greta Garbo, čine jednu aristokraciju duha ( svojstvo tzv.desnog anarhizma L. Daudeta, M. Micbertha, L. Bloya, Huysmansa i Bernanosa ), jednu vrstu pobune putem stila, elegantnosti i kulta ljepote. Na žalost ta je duga tradicija dendizma postupno izopačena unutar potrošačkog društva zabave koje se pojavljuje u XX stoljeću i pretvara dendizam u nekonzistentnu ekscentričnost, jeftinu provokativnost i pomodarsku lepršavost. Unatoč «proleterskom» društvenom, siromašnog miljeu, Bowie zaista pripada tom krugu dendija i dekadentista, ujedno rafiniranih i subverzivnih koji su poput nasljedstva Oscar Wildea sa svojim anti-konformističkih kodovima smetali ali i fascinirali puritansko i konzervativno vikrorijansko britansko društvo. Naravno moglo bi se zamjeriti komodnost uspješne karijere i uzvišeno društveno mjesto u showbiznisu , međutim njegovo odbacivanje britanskog establishmenta daleko je hrabrije od primjerice Beatlesa, kada 2000. godine Bowie ne prihvaća odlikovanje ordena zapovjednika Britanskog carstva, čast koja pripada onima koji su iznimno doprinijeli ugledu Velike Britanije. Bowie također odbacuje plemićku titulu koju je zatražila sama Kraljica Elizabeta, naspram Mick Jaggera, Paul McCartenya ili Elton Johna koji su je rado prihvatili. Bowie je duboko prezirao titulu «Sira» i unatoč scenskim nastupima i fotografijama sa zastavom Union Jacka bio je vrlo skeptičan prema monarhiji. Nije čudo da je kao anti-konformist Bowie bio fasciniran Orwellom do te mjere da je napisao mjuzikl nadahnut Orwellovim romanom “1984” kojeg u fragmentima objavljuje na albumu Diamond Dogs.
Bowiejev umjetnički opus čini jedan eklektički pothvat iz kojeg se može iščitavati težnju prema « totalnom umjetničkom djelu » : Više negoli rock zvijezda, Bowie sjedinjuje unutar kreativnog labirinta elemente glazbe kao saksofonista, likovne umjetnosti, mimike, grafizma i kazališta. Bowie je okusio sve muzičke žanrove od folka, funka, glam rocka, novog romantizma new wavea i soula. Po mišljenju njegovog biografa David Buckleya, Bowiejev rad i umjetnost odražavaju « tradiciju ironije i teatralnosti svojstvena britanskoj narodnoj glazbi » ; koja se temelji na izumu galerije kazališnih figura : Major Tom u Space Oddity, futuristički punker Ziggy Stardust, kokainski golden boy Tin Machine… Svaka figura se odnosi na unutarnju metamorfozu umjetnika. Bowijeva umjetnička inspiracija je široka od književnih djela beat generation književnika William Burroughsa, Jack Kerouaca , tehnike « cut-upa », pa sve do Orwella i francuskog književnika Jean Geneta (Jean Genie),
Ponekad su njegova provokativna i dvosmislena stajališta znala šokirati konformistički establishement i svjetsku javnost, primjerice kada je izjavio da je „Hitler prva rock zvijezda“, kada u rusko-ukrajinskom sukobu izjavljuje za Daily Telegraph da podržava pro-ruske separatiste u Donbasu jer se bore „protiv Zapadnog oblika demokracije“, a i šokirao je uglađenu showbiz klasu kada je istaknuo svoje štovanje prema Putinu zajedno sa Gerard Depardieom. Na albumu Young Americans, ističe se Bowieva alter-ego figura Thin White Duke jedan vrsta dekadentnog i nihilističkog aristokrata fasciniranog fašizmom, a Bowie je otvoreno izjavio medijima da „snažno vjeruje u fašizam“ (vjerojatno u fašizam kao estetiku).Možda je tada već jednostavno ostario zauzevši konzervativnija stajališta od prve liberterjianske i eksperimentalne faze. Iz bogatog Bowievog umjetničkog repertoara najviše pamtimo album The Rise and Fall Of Ziggy Stardust and the Spiders, sa dvosmislenom androginskom figurom Ziggy Stardusta, album inspiriran s legendom rock and rolla Vince Taylora. Unatoč tome što je u svojoj kokainskom fazi Bowie priznao svoju biseksualnu usmjerenost, Bowie nikada nije javno podupirao ideologiju rodnosti ili militantni manjinski gay pokret ili LGBT koji ga čak prozivao za „konzervativne“ stavove ( jer se distancirao od ideološkog postfeminizma i Queer teorije), preferirajući kultivirati jedan oblik individualnog tajanstvenog aristokratskog androginstva . Podsjetimo da figura Ziggy Stardusta iznad modnog i stilskog dendizma, personificira i reaktualizira antički mit Androgina , mitološka bića koja imaju moć bogova i predstavljaju savršenu ljubav kroz “spoj”, spajanje muškarca i žene u jednom biću, mit prisutan kod Platona, ( Aristofan u „Gozbi“ ) koji pojašnjava fenomen i iskonsko značenje ljubavi. Kod Platona, bogovi oslabljuju snagu ljudskih bića rasijecajući ih na dva dijela. Otuda nastaju bića različitog spola, nosioci, kao muškarci i žene, jednog i drugog pola. Bića kod kojih ipak ostaje sjećanje na prethodno iskonsko stanje i kod kojih latentno živi želja za ponovnom izgradnjom primordijalnog jedinstva. Za Platona u takvoj pobudi treba tražiti posljednje, metafizičko i vječno značenje erosa. Kasnije će Mircea Eliade razlikovati hermafroditizam u određenim kulturama smatrano kao izraz božje kazne, od ritualnog androginstva kao poistovjećivanje suprotnosti i koje objedinjuje religiozne i magične moći dvaju seksualnih spolova. Mit o androginima je prisutan u simbolističkom umjetničkom pokretu i književnom dekadentizmu XIX st, primjerice u Balzacovom romanu Seraphita s hermafroditskim morbidnim figurama koji često odražavaju inferiorni sjetilni svijet. Isti mit o androginima koji pripada sferi metafizike seksa kod Julius Evole (koji u seksualnom ljubavnom iskustvu vidi podsvjesni pokušaj da se nadmaši dvojnost kroz ekstatično ponovno sjedinjenje androginstva). I ako kršćanstvo ne prihvaća Aristofanov mit o androginu , može se kako to tvrdi Fabrice Hadjadj, francuski filozof i književnik u knjizi Dubina spolova: mistika tijela (La profondeur des sexes. Pour une mystique de la chair, Éditions du Seuil, Pariz, 2008.) interpretirati i razumjeti i kao Babilonski toranj. Na Zeusovu podijeljenost tijela, Božji volja nameće podjelu jezika. Čovjekov neposluh prema Bogu plaća sa podjelom i vječnim lutanjem u potrazi svoje polovice, a Toma Akvinski interpretira snošaj poslije „pada“ kao gubitak jedinstva tjelesnoga užitka i duhovne dimenzije. U XX stoljeću mit o Androginima je postupno desakraliziran i sekulariziran unutar društvenih i socioloških studija u obliku transidentiteta i teorije trans-rodnosti kao i unutar pomodarskih manifestacija Glam Rocka i Cosplaya . Androginija se ne treba poistovjećivati s prozelitskim homoseksualnim ili transidentitarnim tendencijama, treba je smještavati unutar dendističkog stila života koji izražava elitistički dvosmisleni identitet žanra i zauzimanje atipičnog nekonformističkog društvenog ponašanja i stajališta.
Bowie je također bio fasciniran carskim Japanom, što je razvidno kroz njegove filmske uloge poput one u filmu Furyo, Nagisa Oshimae (1983). Nije ni čudo da je posvetio jednu sliku drugom japanskom dendyu, književniku Yukoi Mishimi, koja je izložena na retrospektivi Bowiejevih umjetničkih slika u muzeju Martina Gropiusa u Berlinu u svibnju 2014. Bowiejev egzistencijalni dendizam je do te mjere snažan da je Bowie neposredno nakon zadnjeg rođendana izdao novi album ‘Blackstar’ i objavio novi spot ‘Lazarus’, kojim simbolično u bolesničkoj postelji najavljuje svoj kraj. Snažna poruka umjetničke i ljudske dosljednosti koja strahovito fali novopečenim narcisima, zabavljačima i „idolima“ suvremenog društva zabave. Zapravo, unatoč avangardističkog priziva cijela Bowieva umjetnost pripada moderni, a njegova su umjetnička dijela još dodatni umjetnički simptom moderne, onog što Henri Bergson naziva “nesvjesnom” u čovjeku , nesvjesno koje se kroz modernizam od Flauberta, Baudelairea, Edgar Allan Poea ili Kierkegaarda izražava kroz unutarnji sukob i rascijepanost , gubitak središta, nihilistički hedonizam , mučninu, narcisoidni individualizam i društvenu anomiju. On će zasigurno ostati kroz svoja djela tragični svjedok modernog doba i vremena u kojima vladaju razdovjenosti i proturječnosti modernog čovjeka, a koji dosižu vrhunce u suvremeno postmoderno doba u kojemu mu je sve nivelirano, relativistički izjednačeno i podložno neukusnom miksanju i sinkretizmu, doba kada se serijski štanca pseudo-umjetnike i „zvijezde“, pseudo-intelektualce i pojavljuju lažni proroci.