Nina Power za Alternet u deset točaka ukazuje na česte zablude suvremenog feminizma, kojemu još uvijek nedostaje uključivosti i svijesti o nužnom smještanju problematike u historijsko-materijalistički okvir, neodvojiv od heteronormativnosti kapitalizma i ekonomske krize. Kao što autorica na kraju svoga predavanja Feminist Manifesto for the 21st Century zaključuje: “Suvremeni feminizam bi trebao oprezno pristupiti ideji da postajanje instrumentom proizvodnje predstavlja znak emancipacije.” Sretan 8. mart!
Za početak moram napomenuti da ovaj popis ne treba shvatiti kao napad na bilo koga aktivno uključenog u feminističku politiku, niti kao napad na povijest pokreta za oslobođenje žena. Plodovi feminizma odraz su najuspješnije i najdugoročnije društvene revolucije koju je povijest čovječanstva do sada imala prilike zabilježiti – to se nikada ne smije zaboraviti. Ovaj popis je jednostavno skup osobnih zapažanja koja se odnose na određene aktualne dimenzije tê borbe, a jednako se dobro može primijeniti i na žene općenito, ne samo one koje se identificiraju kao feministkinje.
1. Feminizam bi se trebao vratiti zajedničkom djelovanju s pokretima koji su posvećeni socijalnoj pravdi, i ponovo uspostaviti svoje veze s drugim progresivnim pokretima, poput pokreta za prava homoseksualaca i borbe za rasnu jednakost. S vremena na vrijeme (posebice u Velikoj Britaniji), feminizam si je dozvolio da bude ometan raspravama o esencijalizmu koje su, primjerice, znale dovesti do ružnih pokušaja da se isključi transrodne žene iz feminističkih rasprava. Feminizmu je potrebna strateška i uključiva definicija “ženskosti” koja bi omogućila da se one koji se ionako nalaze u izglednijoj poziciji da postanu žrtve nasilja i diskriminacije ne podvrgne dodatnom obliku potlačenosti.
2. Istovremeno, sama riječ “feminizam” i bitke koje vodi trebale bi postati puno jasnije i snažnije. U doba kada se Sarah Palin može prozvati feministkinjom, usprkos tome što podupire donošenje zakonâ protiv pobačaja, ljevica se treba izboriti za samu riječ feminizam i čvrsto je postaviti unutar širih pitanja klase, eksploatacije i potlačenosti.
3. Feminizam ne bi trebali zavarati uspjesi pojedinačnih žena koje drže pozicije na vrhu svojih profesija (političarke, direktorice, itd.). Međutim, umjesto da o tim ženama razmišljamo kao “oglednim primjerima”, bilo bi dobro da ih (ponekad) razumijemo kao “mamce” (onako kako je to opisala Zillah Eisenstein u knjizi Sexual Decoys). Drugim riječima, samo zato što se radi o ženama koje su uspješne, u medijima se redovito proglašava uspjeh (a time i kraj) feminizma, istovremeno zanemarujući štetnu politiku koju provode neke od njih (uzmite Margaret Thatcher kao primjer). Feminizmu bi koristilo kad bi se zapamtilo da navodni individualni uspjeh poneke žene katkad može zakloniti borbu za stvarnu jednakost i poštene plaće.
4. Feminizam bi se trebao baviti svim ženama, gdje god se nalazile, i pripaziti da se ne fokusira samo na iskustvo malih skupina žena na Zapadu. Pitanja poput migrantskog rada (pri čemu je najčešće riječ o kućanskom radu za druge obitelji i skrbi za njihovu djecu) često se odnose na žene iz drugih dijelova svijeta koje za sobom ostavljaju vlastite obitelji, te na bijedu i patnju koje iz toga proizlaze. Problemi koji pogađaju žene u bogatijim dijelovima svijeta ponekad mogu zasjeniti borbe protiv potlačenosti, nasilja i ekonomske eksploatacije koje se odvijaju u siromašnijim zemljama. Zapadni feminizam ne smije se otuđiti od ostatka svijeta, diljem kojeg djeluju mnoge skupine u borbi za feministički grassroots aktivizam – feministkinje posvuda trebale bi sebe doživljavati kao dio iste zajedničke globalne borbe, ne zanemarujući pritom razlike koje postoje u različitim dijelovima svijeta.
5. Feminizam bi trebao biti na oprezu s tvrdnjama da je borba uspješno završena. Kako bi se održao pritisak na one koji žele opozvati postignuća ženskog pokreta (pravo na pobačaj, radno zakonodavstvo protiv diskriminacije, itd.) potrebno je žurno djelovati i neprestano biti u stanju budnosti. Primjerice, u Italiji je iznos plaće za žene pao na razinu koja je za 40 posto manja od plaće koju muškarci dobivaju za isti posao; u toj je zemlji istovremeno 46 posto žena nezaposleno. Berlusconijeve televizijske postaje izbacuju bezbroj zabavno-natjecateljskih emisija u kojima glavnu ulogu imaju oskudno odjevene djevojke koje hine manjak inteligencije. Stvari uvijek mogu postati još gore: poanta je u sprječavanju da se to dogodi.
6. Suvremeni feminizam bi trebao izbjegavati getoizirane rasprave poput “seksualni rad je dobar/seksualni rad je loš” ili “pornografija je dobra/pornografija je loša”. Unatoč tome što je očigledno riječ o važnim pitanjima od općeg kulturnog značaja, a da pritom i ne spominjemo neposredan učinak na živote žena koje se bave takvim poslovima, ukoliko se ograniče na denunciranje, takve se rasprave izbjegavaju suočiti s ekonomskom realnošću u ime čisto moralnog ili osobnog stava.
7. Feminizam treba izbjegavati svođenje svih pitanja vezanih uz život žena na probleme vezane uz seksualnost i seksualno ponašanje. Iako nesretan odnos između proizvodnje i reprodukcije predstavlja jednu od glavnih kontradikcija suvremenog rada, ukoliko feminizam potroši previše vremena fokusirajući se na pitanja seksualnosti, riskira zanemarivanje drugih značajnih pitanja – nejednake plaće, ne-seksualno nasilje, itd.
8. Feministkinje trebaju biti svjesne kooptacije retorike ženskog oslobođenja u ime imperijalizma. Zazivanje “ženskog oslobođenja” u vojnim kampanjama protiv Afganistana i Iraka, užasan je razvoj događaja, kako za značenje feminizma tako i za feministički pokret na terenu u tim zemljama. Uspon “feminizma” koji koristi bombe da bi pokazao svoju svrhovitost uopće ne predstavlja feminizam. “Zapadni” feminizam bi trebao biti oprezan kod suprotstavljanja navodno regresivno religioznim pokretima i različitim kulturama; umjesto toga, trebao bi posvetiti pozornost onim istinski feminističkim pokretima u represivnim zemljama i pomoći im na terenu.
9. Ženski pokret bi se trebao boriti za pravednije i bolje uvjete rada, čak i u ekonomskoj krizi. Činjenicu da je danas, po prvi puta u povijesti, među zaposlenima u SAD-u više žena nego muškaraca, treba razumjeti u svoj njenoj složenosti. Naravno, masovni je ulazak žena na tržište rada razlog za slavlje zbog financijske neovisnosti koju omogućuje pojedinoj ženi; međutim, ukoliko taj rad nije sindikalno zastupljen, ako je prekaran, slabo plaćen i naporan, tada bi se i feminizam trebao kloniti jednostranog oduševljenja porastom broja zaposlenih žena. Naličje takozvane “muškocesije” u SAD-u (koncepta po kojem muškarci ostaju bez posla bržim tempom od žena) jest mogućnost da su poslodavci osvijestili kako žene za istu količinu posla mogu plaćati manje te da će stoga radije nastaviti upošljavati njih umjesto muškarce, a da pritom ni muškarcima ni ženama ne čine nikakve ustupke kada su posrijedi poteškoće vezane uz skrb o djeci.
10. Feministkinje različitih dobnih skupina, s djecom ili bez, homoseksualne ili heteroseksualne orijentacije, ne bi trebale praviti previše razlika među različitim generacijama žena. U tu svrhu, govor o “valovima” feminizma možda više zakriva sličnosti nego što ih otkriva. Obratimo li pozornost na povijest feminizma lakše ćemo izbjeći ponavljanje previše istih rasprava, te istovremeno pomoći da se iznađu rješenja za probleme koji su, unatoč određenim razlikama, ostali isti tijekom više desetljeća.