Javna televizija napravila je intervju, a ostali mediji prenijeli su kao glavnu vijest: Erik Nielsen, glavni šef među ekonomistima UniCredita – to je ona banka koju u Hrvatskoj još zovemo Zagrebačka – dočekan je poput Marije Terezije koja tupom i neukom narodu govori što mora napraviti. Dakle – red štednje, red rezova – i tako sloj po sloj te musake koju ćemo zajedno u idućem razdoblju svi kusati. “Bitno je smanjiti potrošnju na rashodovnoj strani”, ponavlja Nielsen, kojega mediji iz samo njima znanog razloga nazivaju predstavnikom investitora, a ne vjerovnika.
Red je onda da vidimo koliko su ti investitori dali plaća i bonusa svojim direktorima u Hrvatskoj, koja, eto, mora smanjiti potrošnju na sve i sva. Prema onome što smo izračunali, jer gotovo sve banke uz jedan izuzetak nisu bile spremne odgovoriti na jednostavno pitanje: Koliko ste bonusa platili svojim članovima uprave u Hrvatskoj u posljednjih sedam godina?, investitorima u Hrvatskoj ide više nego dobro, hvala na pitanju.
Barem to pokazuje rovarenje po dugim financijskim izvješćima u kojima neke banke više ne stavljaju izdvojene iznose bonusa i ostalih nagrada članovima uprave. Ipak, kad se sve zbroji i drugima oduzme, znamo ono što smo oduvijek znali – prije će biti da domaći bankari žive iza stakla toplog mondenog hotela u Kitzbühelu i pijuckaju konjak, nego na vjetrometini u Hrvatskoj na koju su osuđeni brojni građani da bi rijetkima bilo bolje.
Iznos jednak 163.500 prosječnih plaća
Samo četiri najveće banke u Hrvatskoj u posljednjih su osam godina – što od plaća, bonusa u gotovini, što nagrada u dionicama – svojim članovima uprave, a to nije ukupno više od 150 ljudi, podijelile najmanje 1,3 milijardi kuna. Tolika suma dovoljna je za 163.500 prosječnih bruto plaća u zemlji.
Naravno, najveće bonuse i plaće isplatila je i najveća banka u Hrvatskoj – Zagrebačka, koja je dio spomenutog UniCredita. “U ukupnim primanjima članova Uprave, varijabilni udio primanja, odnosno nagrađivanje ovisno o uspješnosti je veće, dok plaća kao fiksni dio primanja zauzima manji udjel”, navode u jednom izvještaju Zagrebačke banke, kojoj treba priznati da ujedno ima i najtransparentnija financijska izvješća iz kojih se podaci daju lako iščitati. Iz njih proizlazi da je Zaba od 2007. godine isplatila 533 milijuna kuna plaća i nagrada svojim funkcionerima, kojih je u prosjeku na godinu oko 55, ovisno o godini. Zaba je prema svojim čelnicima bila najizdašnija 2012. godine, kada je ukupno isplatila 80 milijuna kuna. Od toga je šestero članova Uprave dobilo 31 milijun kuna u dionicama, plaći i bonusima, koji su iznosili pet milijuna kuna. Na primjer, dugogodišnji, ali danas već bivši predsjednik Uprave Franjo Luković, samo je 2007. dobio dionice banke koje su tada vrijedile 4,7 milijuna kuna. Jedna prosječna trgovkinja ili trgovac na blagajni kakvog marketa za tu sumu, u bruto iznosu, mora raditi 57 godina.
Milijuni po zakonu
Druga najveća banka u Hrvatskoj, Privredna banka Zagreb, od 2007. godine ukupno je isplatila 331 milijun kuna svojim čelnicima. Od toga je isplatila bonuse u iznosu od 110 milijuna kuna, većinom u gotovini. PBZ-ovi menadžeri, čini se, najbolji posao odradili su 2009. godine, kada su i dobili najviše bonusa – 21 milijun kuna.
Erste banka jedina se odvažila pružiti podatke iz kojih proizlazi da je u posljednjih sedam godina isplatila 37 milijuna kuna nagrada članovima svoje Uprave. Iz Splitske banke su na pitanje o visini bonusa, pak, odgovorili: “Zakonom o kreditnim institucijama i regulativom HNB-a propisani su svi uvjeti vezani za varijabilno nagrađivanje članova uprave Banke, kao i ključnih osoba Banke, a Splitska banka se ponaša u skladu s navedenim Zakonom i propisima.” Tako smo ostali zakinuti za točan iznos nagrada i bonusa jer Splitska banka podatak daje objedinjen s troškovima ostalih zaposlenika, pa možemo samo pretpostaviti da ne zaostaje za konkurencijom u nagrađivanju svojih čelnih ljudi.
Svijet za sebe
Iz Raiffeisen banke umjesto brojčanih podataka navode: “Plaće članova Uprave banke i višeg menadžmenta su usklađene s odgovornostima i složenošću poslova koje obnašaju, no u javnosti je manje poznato da top menadžment za eventualni izostanak postavljenih poslovnih rezultata odgovara vlasnicima, između ostalog i svojom vlastitom imovinom – nepokretnom i pokretnom. Ukupna primanja i beneficije vrlo su zavisne o ostvarenim rezultatima u području odgovornosti pa tako variraju od godine do godine, ovisno o postignućima.” Tako su za plaće i nagrade čelni ljudi u RBA-u najmanje dobili 2010. godine – 20 milijuna, a najviše 2008. godine – 35 milijuna kuna. U osam godina skupilo se tu 227 milijuna kuna.
Iz svega se da zaključiti da je sve ovo vrijeme bankama išlo više nego dobro, i da njihovi vlasnici cijene ono što su svih ovih godina za njih napravili njihovi menadžeri. Dokazali su ono što ionako odavno znamo – financijska industrija odavno je svijet za sebe i ne preostaje nam ništa drugo nego da budemo voajeri koji u hladnoj noći vire kroz staklo i krišom promatraju kako pjevaju u toplim salonima luksuznih skijališta i pušeći skupe cigare, dogovaraju što će sljedeće narediti glupom narodu koji se vani smrzava.