Kako hrvatska političko-gospodarsko-medijska mašinerija reagira na miganje bjelosvjetskih biznismena: “Pogledom me miluješ, k’o da me dodiruješ, i svaki put kao da je prvi… ja stalno mislim prestaće, iz čista mira nestaće…”
Vrlo su rijetki (i stoga neprocjenjivi) momenti u kojima se čitanje neke knjige potpuno preklopi s nekom muzikom koja je prethodno slučajem odabrana, pa se čitatelju ta muzika učini kao jedini primjeren soundtrack za tu knjigu. A još je rjeđe (i stoga još neprocjenjivije) kad se čitanje jednog kratkog novinskog članka preklopi sa slušanjem jedne kratke pjesme koju je neki muzički urednik baš u tom momentu odlučio pustiti u eter.
Bio je to šlager “Ti si mi u krvi”, koji je osamdesetih pjevao Zdravko Čolić, a koji je u međuvremenu stekao status evergrina. Novinski članak o kojemu je riječ objavljen je pak u Slobodnoj Dalmaciji u srijedu, 4. prosinca 2013., pod naslovom “Izraelski milijarder Tshuva razmatra ulaganja u Dalmaciju”.
Kakve sad to veze ima, Čolić i Tshuva, hiljadudevetstoosamdesete i dvijetisućedesete, vrela ljubavna pjesma i hladni izvještaj o hrvatsko-izraelskom i svjetskom biznisu? Nastojat ću u nastavku razjasniti svoje podsvjesne i nadrealne asocijacije, ali najprije malo o činjenicama, tj. o medijski posredovanom događaju.
Challenger u Dalmaciji
Spomenute novine obavijestile su: “U Splitu je u utorak na nekoliko sati boravio Yitzhak Tshuva (65), izraelski biznismen čije osobno bogatstvo poslovni magazin Forbes u 2013. procjenjuje na dvije milijarde i 200 milijuna dolara, te se već niz godina nalazi na listi deset najbogatijih Izraelaca. Tshuva je u zračnu luku Resnik doletio svojim privatnim zrakoplovom challenger, tip zrakoplova kakav ima i hrvatska Vlada. Sa suprugom Chayaom razgledao je Split i okolicu, popio kavu na ugodnom vremenu i obećao se ponovno vratiti s konkretnim prijedlozima u vezi s ulaganjem u Dalmaciji.”
Iako je “o detaljima još prerano govoriti”, tendencija je, zahvaljujući ovom tendencioznom tekstu u Slobodnoj, prilično jasna: Tshuva, koji je u Split došao u režiji Hrvatsko-izraelskog poslovnog kluba, zainteresiran je za ulaganja u Split i Dalmaciju, a u tu svrhu prethodno se sastao i s ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom i predsjednikom Republike Ivom Josipovićem. Dakle, sve je na najvišoj razini, uspjeh je zajamčen, samo da se ne predomisli gospodin Tshuva, koji je u Hrvatskoj boravio “na svom putu prema Rumunjskoj, gdje ima sastanak s tamošnjim premijerom”. Budući da za ovakve privatizacijske kapitalce treba stvoriti ne samo povoljnu poduzetničku, gospodarsko-političko-pravnu klimu, nego i odgovarajuću medijsku atmosferu, trećina članka u Slobodnoj posvećena je reklami Tshuvine Delek grupe (uključujući njezinu web-adresu), koja se bavi prvenstveno energijom, ali i nekretninama i drugim unosninama, što je garnirano impresivnim podacima o Tshuvinoj imovini, kao i romansiranom biografijom ovog nekoć ekstremno siromašnog, a danas ekstremno bogatog Izraelca.
“Svaki put kao da je prvi…” “Veliki filantrop” Tshuva u društvu hrvatskih domaćina, Vrdoljaka i Primorca. (Foto: mingo.hr)
Čitaocima novina koji imaju malo duže pamćenje i malo više kritičke svijesti scenarij je poznat. Na isti je način, naime, prije nekog vremena u Dubrovnik dospio izraelski biznismen Aaron Frenkel, pa je uz svesrdnu političku podršku, raznorazne zagovornike privatizacijske ekonomije i prigodno medijsko bombardiranje naposljetku ostvario svoj naum da osvoji Srđ te da ga apartmanizira, hotelizira i golfizira. Romansirana biografija gospodina Frenkela, skupa s njegovim poslovnim uspjesima te političkim vezama i poznanstvima, mjesecima je punila hrvatske medije naklonjene takvim likovima i naličjima globalnog kapitala, pri čemu je dubrovačka i hrvatska opozicija Frenkelovom projektu bila jednakim intenzitetom i ekstenzitetom medijski ušutkivana i omalovažavana.
Sada nam eto i Tshuve, u sličnom paket-aranžmanu. Dovoljno je, dakle, da neki belosvetski biznismen migne, i cijela će se hrvatska političko-gospodarsko-medijska mašinerija zahuktati. A eto nam sada i Zdravka Čolića, kao zvučne kulise za ovakve političko-gospodarsko-medijske ljubavne afere: “Pogledom me miluješ, k’o da me dodiruješ, i svaki put kao da je prvi…” Običnom čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da, poput Čolića, zaključi: “Ja stalno mislim prestaće, iz čista mira nestaće… al’ đavo se ne predaje…”
Nedavno se isti taj Nečastivi, samo u drugom obličju, pojavio na splitskom Filozofskom fakultetu kad je gradonačelnik Ivo Baldasar Svjetskoj banci, tj. njezinom regionalnom uredu, obećao prostor na splitskom Peristilu, koji koristi Filozofski fakultet. Što ako takva neka međunarodna turbokapitalistička institucija poželi useliti u veliku i lijepu zgradu osječkog Filozofskog? Što ako neki dobro potkoženi čileanski biznismen poželi zgradu zadarskog sveučilišta, koja je smještena na prestižnoj lokaciji na obali, preurediti u luksuzni hotel? Što ako neka njemačka marka poželi otvoriti svoj auto-salon u sjajnoj novoj knjižnici zagrebačkog Filozofskog fakulteta? Što ako Yitzhak Tshuva doista odluči doći u Split, pa mu se kao savršeno mjesto za neki posao svidi baš Peristil na kojem se fotografirao sa svojim hrvatskim domaćinom, bivšim ministrom znanosti i obrazovanja Draganom Primorcem, jednim od inicijatora komercijalizacijsko-privatizacijske politike znanosti i obrazovanja? Hoće li beskičmeni hrvatski političari i tada samo pognuti glavu i poljubiti ruku ulagaču-spasitelju ili će im se najednom ukazati koncept javnog, zajedničkog dobra? Hoće li biti koga u poharanoj akademskoj zajednici da kaže “ne” privatizaciji znanosti, obrazovanja i kulture, u materijalnom i nematerijalnom smislu? Hoće li tada uopće još biti građana ili će se svi pretvoriti u porezne obveznike, potrošače i glasače?
Ludi znanstvenici i glupi Hrvati
À propos akademske zajednice, ne treba imati previše iluzija. Nije novost da unutar nje – iako joj je zadaća da kritičko-utopijski misli šire, dublje i dalje od postojećeg – mnogi nekritički kolaboriraju u ostvarenju distopijskih scenarija vladajuće garniture i vladajućeg sistema. U tom smislu, valja podsjetiti na legendarni tekst iz Jutarnjeg lista, objavljen prije godinu dana.
Darko Polšek
“Evo jedne lude ideje” – rekao je tada sociolog i filozof Darko Polšek u anketi novinarke Jutarnjeg lista Tanje Rudež, u kojoj je “šest ljudi, istaknutih stručnjaka u svom području” bilo zamoljeno “da nam ponude svoje, drugačije ideje, ideje koje dosada nismo imali priliku čuti”. Polšekova je ideja bila “da domaća sveučilišta (veleučilišta i visoke škole) postanu najmodavci prostora svim nastavnicima koji bi taj prostor htjeli i mogli platiti”. Naglasak bi trebao biti na onome “mogli”, ali o tome autor nije raspravljao, nego je pretpostavio da bi s tim “svojevrsnim Facebook sveučilištima” bili zadovoljni i država i sveučilišta i studenti, “jedino bi nastavnici i znanstvenici bili pod pritiskom, i vrlo je vjerojatno da im se ideja ne bi sviđala. Morali bi razmišljati o tome gdje unajmiti prostor (na bližem ili daljem sveučilištu, u Zagrebu ili u Gospiću). Morali bi razmišljati koliko im se isplati povisiti školarine za ono što studentima doista nude (i o tržišnoj vrijednosti svoga rada). Morali bi paziti na svoju akademsku i neakademsku reputaciju. Ukratko, morali bi razmišljati o svemu onome o čemu danas ne razmišljaju i misle da ne trebaju razmišljati.” Ova distopijska ideja ima, dakako, i svoju povijest i razradu: “Jednom prilikom predložio sam malo manje ludu, ali isto tako utopijsku ideju – da se postojeći nastavnici i znanstvenici ‘otkače’ od svojih današnjih institucionalnih okvira, i da se lutrijom preraspodijele pojedinim sveučilištima.”
Što ako neki dobro potkoženi čileanski biznismen poželi zgradu zadarskog sveučilišta, koja je smještena na prestižnoj lokaciji na obali, preurediti u luksuzni hotel?
Ukratko, po strani od svih dosadašnjih ideja i ideala obrazovanja koji su počivali na slobodi i autonomiji, sada bi obrazovanje trebalo biti podvrgnuto ideologiji koja obećava samo strah, tjeskobu, nadzor i kažnjavanje, a za one koji imaju eugenički neispravljivu grešku, pa blesavo teže slobodi znanstvenog istraživanja i autonomiji sveučilišta, nudi se jedino mogućnost prilagodbe radi pukoga opstanka te radikalna heteronomija znanstvenog i obrazovnog rada, ali s vrlo jasnim ciljem, a to je “kvaliteta” koja je definirana od strane tržišta, odnosno kapitala. Je li to pretjeran zaključak? Nipošto! Naime, “opći je zaključak domaćih i stranih komisija za procjenu kvalitete da naši predavači ‘isuviše teoretiziraju’, da njihove teorije često nemaju veze s ‘praksom’, pogotovo onom tehnološkom, i da se pravi kapital ne može posebno okoristiti domaćim akademskim kapitalom. Taj je zaključak vrlo vjerojatno točan”, zaključio je Polšek, koji je inače djelatan u jednom sasvim sigurno “nekvalitetnom”, tj. neisplativom znanstveno-obrazovnom području.
Ovakav zagovor akademskog i socijalnog “survival of the fittest”, koji apstrahira od mnogih međusobno prepletenih a važnih faktora, u pravilu se poziva na “međunarodni kontekst”, s uzbuđenjem govori o “Europi” i “Svijetu”, praćen je prigodnim flagelantizmom i spas vidi u nekritičkom upućivanju domaćih gusaka u europsku i svjetsku maglu.
Boris Lenhard
Tako je prirodoznanstvenik Boris Lenhard, u navedenoj anketi Jutarnjeg lista, kazao: “Moja ideja je sljedeća: za izvući Hrvatsku iz krize svi naši najviši i državni i akademski dužnosnici trebali bi reflektirati na svoju kompetenciju i učinak, shvatiti koliko beznadno brljaju i koliku štetu time čine. Nakon te spoznaje trebali bi se pokazati kao pravi domoljubi kojima je stalo do Hrvatske te prepustiti svoj posao profesionalcima – tipično iz inozemstva – koji su pokazali da su dokazano uspješni upravo u vrsti posla kojom se ovi prvi diletantski bave na štetu cijele države. Europa je puna visokostručnih, visoko uspješnih bivših premijera, ministara odgovarajućih resora, rektora i dekana. Oni bi uz odgovarajuću menadžersku plaću i uz odgovarajuće ovlasti – koje odgovaraju onima iz konteksta u kojem su bili uspješni – rado pristali na profesionalni izazov dovođenja reda u hrvatski nered.” To je zasigurno “veliki korak naprijed”, jer i noga u dupe je korak naprijed, kako je to Mao Zedong navodno rekao. Umjesto da se odlučivanje o lokalnim društvenim i političkim pitanjima prenese s korumpiranih i nesposobnih vlada te drugih državnih institucija na građane kojih se ta pitanja prvenstveno tiču, ono se prenosi na briselsku administraciju i one interesne grupe koje stoje iza nje. Umjesto da se odlučivanje o politici znanosti i obrazovanja prenese s nezainteresiranih ili instrumentaliziranih ministarstava na akademsku zajednicu koje se ta politika prvenstveno tiče, ono se prepušta briselskim znanstvenim menadžerima koji odrađuju poslove za ekonomske i političke “elite” koje su čarobnu formulu za zavođenje najobrazovanijih i, smatra se, najrazboritijih ljudi pronašle u konceptu “kompeticije”, konceptu koji u praksi znači borbu na život i smrt. Je li to pretjeran zaključak? Nipošto! Naime, citirani Lenhard uputio nas je dalje: “Ako bismo bili još radikalniji, uspješne profesionalce navedenog tipa cijela Hrvatska, cijeli svijet, trebali bi početi tretirati kao vrhunske nogometne trenere te ih kompetitivnim ponudama povremeno preotimati jedni drugima. No, ako rezultati izostanu – zna se što s njima.” Mistično “zna se”, jednako kao i u hadezeovskom žargonu devedesetih, može se tumačiti na različite načine, ali rijetko kad s pozitivnim ishodom.
Predodžba o glupim i nesposobnim građanima Hrvatske uopće, te glupim i nesposobnim akademskim građanima Hrvatske napose, koju potiču ovakvi zagovornici “radikalnih ideja”, vodi do zaključka da nam nema druge nego da se kolektivno prepustimo pametnijima i sposobnijima od nas, a to je valjda bilo tko “iz Europe” i “iz Svijeta”. Tamo pak ne teku med i mlijeko rajskim predjelima, nego takozvanim slobodnim tržištem teku rijeke roba, usluga, radne snage i kapitala. Što je vrijedno određuje se u skladu s “tržišnim vrijednostima”, a pojam dobra kao da je preuzet iz sentence “what’s good for business is good for America”.
Da li je prekasno za snove?
Oni koji tekuću komercijalizaciju i privatizaciju svega i svačega smatraju poželjnim ili naprosto neizbježnim trendom s kojim se treba pomiriti, ali im socijalni osjećaj još nije iščeznuo, mogu se još uvijek nadati da će u privatiziranoj Hrvatskoj biti mjesta i za socijalno slabije jer, kako u onom (neplaćenom?) oglasu izvještava Slobodna Dalmacija, Yitzhak Tshuva “poznat je i kao veliki filantrop koji financira školarine tisućama siromašnih studenata te financijski pomaže rad velikog broja bolnica, sveučilišta i drugih javnih institucija u Izraelu”. Ako još ima takvih optimista, onda prisustvo znanstveno-obrazovno osjetljivog Dragana Primorca u toj priči doprinosi snaženju nade među hrvatskim pukom, osobito među studentima.
Međutim, oni koji smatraju da je deregulirana kupoprodaja javnih dobara – pod krinkom željno iščekivanih “stranih investicija” i uz asistenciju istaknutih hrvatskih političara i javnih djelatnika – sama po sebi opasna i neprihvatljiva nemaju baš razloga za optimizam, a nemaju niti snažnih mehanizama da se tome suprotstave. S obzirom na iskustva lokalnih referenduma u Dubrovniku i Fužinama, koji su nastojali spriječiti brutalnu privatizaciju javnih dobara, pitanje je da li neka lokalna zajednica – primjerice, neka dalmatinska na koju će Tshuva staviti šapu kao što je izraelski investitor stavio šapu na Dubrovnik, a talijanski na Fužine – ima snage da organizira i uspješno provede referendum bez podrške neke moćne korporacije kao što je Europapress Holding, Katolička crkva ili Republika Hrvatska.
Pitanje je, dakle, sasvim lokalno, ali ga se svejedno mora promatrati u globalnom kontekstu: imaju li građani dovoljno pameti i sposobnosti da se usprotive negativnim komercijalizacijsko-privatizacijskim trendovima, a zatim da politička i ekonomska kretanja usmjere u drugom pravcu – “i onda”, kao što Čolić pjeva, “kad misliš da je prekasno za snove, za sve”?
Izvor: h-alter