Ilustracija: Index.hrOdlučili smo izraditi mali rječnik pojmova koji su se zadnjih par tjedana učestalo koristili u hrvatskoj javnosti, bez da pritom spominjemo “fašizam”, kako bismo time dokazali da se i bez te nedopustive riječi mogu opisati pojedine društvene pojave.
H-Alter se pridružuje mnogim intelektualcima desne i lijeve provenijencije koji oštro osuđuju korištenje riječi “fašizam” kako bi se opisale određene društvene tendencije kojima svjedočimo zadnjih nekoliko mjeseci. H-Alter također smatra da je neprimjereno u demokratskim okolnostima elemente fašizma nazivati fašizmom samim, budući da je za uporabu tog pojma potrebno biti suvremenik takovog totalitarnog političkog poređenja uz sve pripadajuće opipljive elemente: koncentracione logore, marširajuće cokule, plinske komore, drvene maljeve, bespilotne letjelice i Bossova odijela. H-Alter samim time pozdravlja napore Republike Hrvatske da u zadnjih desetak godina uporno kažnjava one koji koriste fašističke simbole kako bi upozoravali na njegovu društvenu pojavnost, za razliku od onih koji rade iste stvari, ali bez kritičkog odmaka.
Kako bismo dodatno zabetonirali takvu praksu, odlučili smo izraditi mali rječnik pojmova koji su se zadnjih par tjedana učestalo koristili u hrvatskoj javnosti, bez da pritom spominjemo “fašizam”, kako bi time dokazali da se i bez te nedopustive riječi mogu opisati pojedine društvene pojave.
Vječni našizam
Ur-našizam ili vječni našizam se kao pojam pojavio 22. lipnja 1995 godine u listu New York Review of Books. Spomenuo ga je Umberto Eco kako bi njime skicirao listu elemenata koji ne sastavljaju našistički sistem – mnogi su od njih međusobno kontradiktorni i tipični za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma – “ali je dovoljan jedan od njih da otvori prostor našizmu koji će se oko njega zgrušati”.”Ur-našizam je još uvijek oko nas, često neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lakše bi nam bilo kada bi se pojavio danas netko tko bi javno govorio ‘Hoću ponovo otvoriti Auschwitz’, ‘Hoću da Italijom ponovno paradiraju crne košulje’, ali život nije tako jednostavan. Ur-našizam se može vratiti pod najnevinijim maskama”.
Ur-našizam preživljava na vlastitoj normalizaciji u netotalitarnim okolnostima tako što se ponekad odaziva na ime krajnja ili radikalna desnica. On, primjerice, egzistira kroz naume intelektualaca iz Matice hrvatske da zadnja dva desetljeća uporno zapišavaju granice plemena nad kojim bdiju, gradeći vlastiti akademski identitet na retorici o permanentnoj ugrozi od nutarnjih i vanjskih uljeza (u pismo, jezik, kulturu, medije, sport, politiku itd…). Posebno plodno tlo za ur-našizam u ovom je kontekstu razdoblje društvene/ekonomske/političke krize, jer se onda u naletu drugih ur-našističkih tendencija u društvu (ćirilica, gayevi) okuraže i mumije iz Matice, pa predlažu etničko čišćenje hrvatskog jezika, što je metoda svojstvenija tradicionalnom kulturnom našizmu, koji s današnjim stanjem u Hrvatskoj nema nikakve veze, jer za današnje korištenje tuđica ili ćirilice, da se pita Maticu, ne bi bila predviđena zatvorska kazna ili koncetracioni logor već financijska packa Ministarstva uprave. Nadalje, oni objavljuju “znanstvene” tekstove kojima se barbarsko divljanje po kulturi Drugog ima opravdati činjenicom da Srbi u Vukovaru imaju PTSP i da ne mogu odustati od ideje Velike Srbije, odnosno da mladi Srbi “nastavljaju s transkulturnim prijenosom patološkog značenja održavajući i dalje pogubnu ideju o velikoj Srbiji”…Ovdje možemo primjetiti kako projiciranje etničke manjine kroz stereotipe nije obavljeno uz pomoć fizičke karikaturalizacije suprotstavljenog etniteta, odnosno tjelesnog našizma (Npr: “Srbi imaju šiljate glave” itsl), već preko psiholoških karakterizacija koje se temelje na konkretnim znanstvenim studijama (“problemi mladih crnaca u SAD-u ne stvaraju se u školama, niti one imaju za njih lijek. Oni su problem doma i okoline, a pretvaraju se u prosvjetni problem. Hrvatske prosvjetne vlasti naivno misle da će probleme riješiti ispraznm razgovorima s mladima u kojima je Istina nepoželjan gost i uvođenjem u škole ideološkog predmeta građanskog odgoja”). Ur-našizam se crpi iz volje svih ili većine sportskih komentatora u Hrvatskoj da više od dvadeset godina šute u trenutku kad na red dođu koljačke parole gledatelja na stadionskim tribinama. Ono ur-našističko u ovoj gesti je što ne možemo znati da li sportski djelatnik šuti zato jer je muk izazvan šokom ili zato jer namjerno želi da se eterom što efikasnije razlije eho napaljene rulje; mi ne možemo znati radi li se o suučesniku ili mirnom susjedu koji je četiri godine živio pored koncentracijskog logora ali nije znao za njegovo postojanje (u metaforičkom, ne doslovnom smislu).
Ur našizam također opstaje zahvaljujući navadi njegovih propagatora i nositelja da uzmaknu i ograde se od njega u završnom činu. Tako, primjerice, pripadnik loptačke elite kaže kako on nije urlikao ustaški pozdrav već da je to pozdrav kojim on iskazuje ljubav prema domovini, pozivajući sve da bolje prouče povijest. Ur-našizam ima, naime, tendenciju falsifikacije povijesti i naknadno masovno silovanje činjenica. Ako je primjerice nogometaš nekoliko mjeseci prije savjeta drugima da prouče povijest gledao prilog u TV kalendaru o Juri Francetiću ili Vinku Nikoliću, onda je njegova izjava o povijesti u potpunosti iskrena, jer ova emisija zadnjih dvadesetak godina prikazuje ustaške zločince kao pozitivne povijesne ličnosti.
Zamijetimo kako su neznanje, arogantnost i tupilo nositelja ur-našizma prvi simptomi njegovog njegovanja. Oni potom s vremenom i ovisno o promptnosti reakcije javnosti prerastaju u pizdunski refleks, u kojem se propagator ispričava za izrečeno/učinjeno, pod obrazloženjem da mu namjera nije bila uvrijediti nikoga. Međutim, isprika za ur-našizam je u pravilu neiskrena. Ovaj refleks nije uvjetovan pokajanjem i naknadnom osvještenosti da je takvo ponašanje nedopustivo, već, primjerice, osudom međunarodne loptačke javnosti, što pak može uvjetovati gubitak lukrativnih ugovora i/ili transfera…To samo znači da će verbalni ur-našizam opstati i čekati novu priliku, odnosno novi koncert Marka Perkovića Thompsona da se materijalizira u istoj formi i obliku, i s istom pizdunskom posljedicom…
Pritom treba zamijetiti kako se ur-našizam jedino osuđuje ukoliko je individualiziran, odnosno ukoliko ga konzumira pojedinac, što opet potvrđuje da elementi ove ideologije i u demoratskim okolnostima mogu opstati jedino kao simptom masovne psihologije. Štoviše, ur-našizam često poprima različite oblike i manifestira se u svojim suštim suprotnostima, pa je tako primjerice nakon punih dvadeset godina u kojima su mase otvoreno izvikivale našističke parole – a javne osobe pizdunski prešutno podržavale takove urlike – rulja konačno dobila odgovor individue. I nedugo nakon toga najebala. Ur-našizam je, prema tome, anoniman i nevidljiv upravo kroz svoju omasovljenu vidljivost, i sama individualizacija krimena (istup pojedinaca, imenom i prezimenom) – ne i kolektiva koji urliče na stadionima ili koristi pseudonime na mrežnim forumima i inicijale na stranicama portala Dnevno.hr – potiče i ohrabruje rulju da se još više povuče u podzemlje vlastite anonimnosti i od tamo nesmetano širi mržnju.
Ponekad vječni našizam nije vođen neznanjem ili subkulturnom navijačkom pobunom koja provocira establishment eksploatacijom njegove simbolike, već se manifestira u svom tradicionalnom obliku. Tako primjerice šef HČSP-a Josip Miljak, tradicionalni hrvatski našist, svake godine pohodi misu zadomnicu za Antu Pavelića, propagira njegovo naslijeđe ili pak šalje mail ravnateljstvu Spomen-područja Jasenovac, optužujući ih da šire četničku propagandu, uz poruke da su “osuđeni na izumiranje” i pozdrav “Za dom spremni”, pod kojim su tisuće Židova, Roma, Srba ili hrvatskih izdajica zadobivali udarac drvenim maljem na istoj lokaciji, sedamdesetak godina ranije. To je, dakle, razlika između Miljakovog našizma i Šimunićevog našizma. U kontekstu ur-našizma, pridodajmo i nesmetano širenje mržnje prema manjinama (Srbima, gayevima…) i pod znakom križeva koji su lišeni prezrenih zakučastih detalja. Tako dolazimo do kršćanskog našizma.
Kršćanski našizam
U jednoj od svojih brojnih manifestacija, kršćanski našizam ili, nešto šire, kleronašizam, manifestira se putem sekti nastanjenih financijski potkoženim mračnjacima, koji su jednako fatalistički raspoloženi prema akomulaciji kapitala koliko prema vjerskom samobičevanju, odnosno jednom te istom. U knjizi Američki našisti – kršćanska desnica i rat protiv Amerike, Chris Hedges ističe kako su kršćanski radikali osobno bogaćenje tumačili kao istinski dokaz bliskosti Bogu; on nam je dao blagoslov da cijedimo radničku klasu a mi ćemo u njegovo ime mrziti devijantne manjine, odnosno jedne te iste. Takva eksplikacija bliža je kalvinističkom nauku, pa takve pojave treba razlikovati od sličnih fenomena u domicilnim okolnostima, koji, usprkos tomu, baštine određene sličnosti s anglosaksonskim svijetom. Razlika između američkih i hrvatskih mračnjaka u tome je što prvi zamišljaju zemaljski raj kao nevidljivu (božansku) ruku koja upravlja nadnacionalnim slobodnim tržištem, dok ovi drugi u svom političkom programu žele ograničiti tokove kapitala unutar granica jedne države, što, osim poništavanja same biti kapitalističkog sustava i heretičke tvrdnje koja iz toga proizlazi (da je Bog Hrvat), ukazuje na još poremećeniji etnički pristup bogaćenju: kombinaciji nacionalizma i kapitalizma, odnosno nacional-kapitalizma, naime drvenog željeza… što se, zapravo, najbolje može ilustrirati činjenicom da plemenski intelektualci već duže vrijeme upozoravaju na pogubnosti ekonomskog uređenja Europske unije, dok im se u isto vrijeme živo jebe što u domicilnim okolnostima Hrvate eksploatiraju tajkuni domaće pasmine, kako je to jednom primijetio Viktor Ivančić.
Dodatna sličnost između ove dvije ponosne nacije je u tome što se neoliberalno nastrojene Vlade razlikuju od kršćanskih fundamentalista prvenstveno po radikalno suprotstavljenim stavovima prema seksualnim manjinama, dok im je klasni aspekt i ekonomski sustav koji produbljuje jaz između bogatih i siromašnih jedna od dodirnih točaka. Doduše, razilaženja u hrvatskom primjeru sastoje se o toga što izvršnu vlast ne zanima da li će prodanim javnim kompanijama raspolagati pojedinci ili kolektivi iz zemlje ili inozemstva, dok mračnjaci drže kako to moraju biti hrvatski kapitalisti iz zemlje ili inozemstva.
Takva udruženja koriste organizacijske metode nevladine scene dok u isto vrijeme, za razliku od civilnog sektora, imaju političke i ekonomske elite koje iz mutne pozadine izdašno financiraju njihove akcije, što je dosta slično s neokonzervativnim “inicijativama” koje su u SAD-u iznikle iz globalne financijske krize, poput pokreta a potom političke organizacije Tea Party, koja je od početka svoga djelovanja s jednakim žarom iskazivala prijezir prema seksualniim i etničkim manjinama, uljezima iz Meksika, medijima, političkim oponentima, odnosno dijalogu i demokraciji samoj, osim u slučajevima kad ta demokracija služi za suzbijanje prava omraženih manjina. Ako postoji rupa u zakonu za diskriminiranje manjina, onda će se sekta ili pak institucionalna Crkva pozivati na legalnost, legitimitet i demokratsku proceduru; ukoliko takvo nešto izostaje, onda se isti reprezenti religije koriste retorikom Starog zavjeta, spominjući s oltara Sodomu&Goromu, skakavce ili “novu Oluju”.
SAD je po tom pitanju daleko ispred Republike Hrvatske; tamo je još sredinom devedesetih godina federalni zakon definirao brak kao zajednicu muškarca i žene, ali je pod utjecajem političkih fundamentalista sredinom dvijetisućitih većina saveznih država svejedno dodatno zabranila istospolne brakove. Chrish Hedges je naveo kako su “homoseksualci napadnuti od strane kršćanske desnice jer su laka meta. Dvostruka zabrana istospolnih brakova dala im je osjećaj trijumfa i osjećaj moći. Takav razvoj situacije je zloslutan ne samo za homoseksualce nego i za sve nas.” Onda će, naime, i drugi doći na red.
Činjenice
Spomenuti Chris Hedges ističe kako u SAD-u “kršćanska desnica koristi sulude teorije u znanstvenoj ili zakonodavnoj debati kao dio kampanje da uništi neostrašćeno i pošteno intelektualno propitivnje”. “Činjenice se zamjenjuju mišljenjima jer se razumijevanje stvarnosti ne temelji na znanstvenom prikupljanju dokaza. Samo ideologija je nositelj istine. Činjenice koje su suprotstavljene ideologiji mogu biti izmijenjene. Laži u ovom svjetonadzoru postaju istina.”
Ovakvo ponašanje Hannah Arendt nazvala je “nihilističkim relativizmom”, dok Chris Hedges smatra kako je primjerenija fraza “kolektivno ludilo”. U hrvatskom kontekstu jedan od mnogih primjera obmane kroz izvrtanje “znanstveno” dokazanih činjenica ili legitimiranje stavova kroz krivo tumačenje znanstvenih dokumenata odnosi se na uporno i opetovano ponavljanje članova konzervativne inicijative kako je jedan od dokaza da je istospolna zajednica nezdrava za odgajanje djece famozna “teksaška studija”, iako podaci na kojima je ona bazirana to ne pokazuju…
Znanost se, dakle, priznaje jedino ako njezino falsificiranje odgovara (vjerskoj) dogmi.
U radikalnom priimjeru, to je muzej kreacionizma u američkoj saveznoj državi Kentucky, gdje roditelji dovode djecu da vide središnji eksponat: osedlanog dinosaura, koji je dokaz da su ljudi i dinosauri jednom davno koegzistirali i da je zemlja doista stara sedam tisuća godina. “Mi vraćamo dinosaure od evolucionista!”, urliče osnivač međunarodne kreacionističke organizacije Ken Ham, koji u svojoj literaturi pruža odgovor na pitanje kako je Noa spasio dinosaurske parove s obzirom na njihovu pozamašnu tonažu. “U arci su ukrcani mladi dinosauri”.
U radikalnom hrvatskom primjeru, to je Dario Šimić koji, pozivajući građane da glasaju ZA na minulom referendumu, ushićeno tvrdi kako je potomak Adama i Eve s Noine Arke. Ne samo da je Noa spašavao dinosaure, nego, dakle, i goveda.
Te proste poruke, pojednostavljene do imbecilnosti, nisu tek slučajni izdanak ograničenog uma, već – upravo suprotno – pažljivo izgrađena retorika.
Jezik
Novi konzervativni pokret sparuje jezik Odnosa s javnošću (kakvog inače koristi Vlada RH) s arhaičnim novogovorom (kakvog inače koristi Majka Crkva). Tako smo dobili šizofrenu kombinaciju manipulacije i zatupljivanja publikuma, u kojoj dominira binarna podjela svijeta na nas (ugrožene) i njih (ugrožavatelje) putem osiromašenog leksika, sve to uz kodirani jezik koji predstavlja suštu suprotnost pravoj intenciji onoga koji ga koristi.
Tijekom referenduma pozicija inicijatora bila je “ZA”, što će reći da je U ime obitelji promovirala afirmativno i konstruktivno promišljanje, pozitivističko takoreći, za razliku od ovih koji su PROTIV i koji zazivaju nihilizam, destrukciju i netoleranciju: U ime obitelji tako nema ništa protiv gayeva, već ovo radi za zaštitu obitelji; istospolne zajednice ionakon imaju već osigurana sva prava Zakonom o istospolnim zajednicama, premda je to bljutava laž; Šimunić je uzviknuo Za dom spremni zato jer voli domovinu a ne zato jer mrzi bilo koga, stožeraši i simpatizeri razbijaju ćirilične ploče i najavljuju referendum o dvojezičnosti pozivajući se na pozitivne propise dobrog dijela zemalja Europske unije, a ne zato jer smatraju da preostale Srbe treba očistiti iz Hrvatske; biskupi su pozivali građane da glasaju za zdrave kršćanske temelje a ne protiv bolesnih tendencija druge strane, deseci tisuća navijača već su više od dva desetljeća Za dom spremni, nikako protiv njega, aktualna Vlada se zalaže za ekonomski prosperitet i razvoj poduzetničke klime, nikako protiv radnika preko čijih leđa to planiraju ostvariti, gospođa Markić cijelo vrijeme ima umiljati glasić i proklamirane intencije Majke Terezije, nikako žal zbog nesretnih demokratskih okolnosti u kojima je zabranjeno masovno obilelježavanje gayeva ružičastim trokutima, uz psihijatrijske seanse s adekvatnim šok terapijama za njihovo izlječenje. Što to znači?
Kad bi iščezla demokratski uvjetovana provalija između riječi i žuđenih djela, kad bi se naum materijalizirao u stvarnosti uslijed otklizavanja boljih demokratskih običaja, onda bi to izgledalo otprilike ovako: u sobi 101 njezine majčinske ruke nježno prolaze kroz kosu gaya okovanog za krevet dok ugodni glas u hladnu i vlažnu prostoriju unosi toplinu obiteljskog doma i smiruje pulsiranje njegove žile blesače, pritegnute kožnim remenom; govori mu da će sve brzo završiti i da će se probuditi normalan. Tepalački tonalitet odvraća pozornost od njezine druge ruke koja lagano poseže za ručkom i otpušta impresivnu voltažu u žicu što vodi do sljepoočnica zavezanog pacijenta…
Obitelj
Obitelj je osnovna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga krvnih srodnika, u kojoj se sjedinjuju biološko-reproduktivne, ekonomske i odgojne funkcije. Obično se sastoji od jednog ili dva roditelja i njihove djece. Međutim, konzervativni pokret se ne bori samo za brak kojim bi se formirala ovako opisana obitelj nego i za brak rodbine. Rodbina označava širu obitelj, a terminologije strodstva opisuje sve postojeće rodbinske sustave i njihove nazive. Ako, primjerice, Željka ima sestru koja, primjerice, ima muža, to znači da joj sestrin muž ima šogoricu. Ako je muž od Željkine sestre prošli tjedan čitao Večernji list, onda je na naslovnici imao priliku vidjeti svoju šogoricu koja po prvi puta izlazi iz kontura šifriranog jezika i jasno daje do znanja da će ubuduće usmjeriti sve napore da radi PROTIV gayeva i njihovih prava, kad već ne može puštati elektrošokove u unutrašnjost njihovih lubanja… U Dalmatinskoj zagori šogorica se inače kaže svastika.
Izvor: h-alter