Kad su ga upitali kako ocjenjuje operativnu kakvoću prve hrvatske post-socijalističke vlade, Albert Goldstein – briljantan intelektualac, pisac i nakladnik – odgovorio je dvjema riječima: subformativno, inkompetentno.
Doživjesmo, eto, još jedan kabinet na Markovu trgu kojem ta lucidna definicija iz 1990. godine stoji besprijekornije od Bossova odijela; ni od formata, ni od kompetencija… većinsku potporu dobila je vlada koju, u usporedbi s prošlima, krasi „padobransko“ instaliranje prvog čovjeka, odabir ministara slijedom kriterija u nesuvislosti kojih se naziru argumenti samo za najosporavanijega – imenovani za resor kulture odista nema veze s njom, dok se odlikuje izborniku očito presudnim ustaško-revizionističkim identitetom – kokošarska licitacija pri predstavljanju u Saboru, program toliko smušen i proturječan da ga može uvjerljivo osporavati i zastupnik ridikulozne kvazi-strančice kojem se posrećilo da upadne među krpelje, metilje i grinje „tri puta“: prvom, zadnjom i nikad više.
Ali, značajniji od smjene izvršne vlasti jest snimak hrvatskoga danas-i-ovdje ostvaren zasjedanjem 22. siječnja: premda ne bješe snijega na zagrebačkomu Gornjem gradu, tragovi su itekako ostali – za zvijerima teškoga kalibra, poput bahata ratnog zločinca (koji je novinare i prosvjednike pozdravio prostačkom gestom nedvojbena značenja!), zvjerčicama sitnoga zuba (a otrovne sline), gmizavcima i škorpijama, bijesnom paščadi i zabludjelim ovcama… naplavljenim „suradnjom koja nije koalicija“ udbaško-ustaškog zdruga i malomišćanskih mosturbanata, vođe kojih su se u petak trijumfalno cerekali poput konjskih trgovaca kojima se posrećilo utrapiti sipljivo kljuse nikomu drugom nego alkarskom vojvodi. Ako nikada ranije, čelnik lažnih socijaldemokrata mogao je iz njihova kreveljenja iščitati svu dubinu svoje mizerije: dopustiti da ga pregaze ti-i-takvi može zaista samo netko političke (i svake druge) inteligencije ravne temperaturi Jadranskog mora po senjskoj buri.
Odista, onaj građanin ove zemlje koji sebe smatra pripadnikom hrvatskoga političkog naroda imao je 22. siječnja razloga jedino za sram: vršak izborima od 8. studenoga 2015. godine konstruirane piramide tragična je slika zapuštenosti pseudonacije zabludjele na slijepom kolosijeku čak i tako debilnog sustava za pretakanje volje birača u sastav zakonodavne i izvršne vlasti kao što je parlamentarna demokracija zapadnog tipa. Iole trezvenu čeljadetu, promatrajući otužan saborski karneval, nije preostalo nego da se zapita: zar ne zaslužujemo bolje?… Je li taj sirovi šljam, ta naplavina mediokriteta i protuha bez traga u relevantnim djelatnostima, muškaraca i žena u duboku etičko-moralnom deficitu, nadasve neodgovornih i ornih jedino za korupcijsku kapitalizaciju četverogodišnjeg mandata – izrugujući se kategoriji sukoba interesa, zakonu, sudu i osudi zgrožene javnosti – reprezentativan uzorak stanovništva ove paradržavice u dužničkom ropstvu?
Jest, dame i gospodo! Jer, Hrvatska – kako je davno jednom znameniti Tomáš Masaryk podučio Stjepana Radića, nema drugoga pûka do ovoga… pa kako bi onda saborski zastupnici mogli biti neki bolji, časniji, razumniji, obrazovaniji, plemenitiji, odgovorniji ljudi od onih koje je „blagdan demokracije“ dobacio do Markova trga kao što jesenski valovi naplave žâla svakojakim smećem. Nije politička Hrvatska ona šačica poštenih, savjesnih i školovanih – zabludjelih na stranačke liste – nego identitet hrvatskoga političkog korpusa čine kriminalci i pogodnjaci blaženo lišeni zabluda o riječi i obrazu, kupci diploma i prepisivači magistarskih disertacija, šibicari i žmukleri! Pripadnici sljedbe moralnih relativista, kojima neće pasti na um niti da (barem) prosvjedno napuste dvoranu u minutama bijesne tirade osječkog monstruma.
Sâm mandatar, pošto je šeprtljav scenarij „ispričao“ komunikacijskim sredstvom ne samo neprimjerenim recipijentima (što ostavlja prostor pitanju nije li riječ o namjernom otežavanju čitanja), nego i zbunjujućim – bilo je tu itekako „štofa“ za legendarnog McLuhana – posvjedočio je krajnju nesposobnost dijaloga; nije riječ samo o njegovom nepoznavanju hrvatskog jezika, nego i manjkavom umijeću posredovanja informacija, što dovodi u pitanje njegove vještine upravljanja projektima, poticanja suradnika i podnošenja računa javnosti. Doduše, na potonje nitko i računa: Hrvati su već oguglali u demokratskom autizmu – jednako kao što se više ne snebivaju ni na voluntarizam kakav je škrlak-kandidat demonstrirao putujući u Kitzbühel bez elementarnog mandata u džepu. Ipak, bode oči činjenica da čovjek predstavljen kao ekonomski čarobnjak nije izrekao ništa nalik smislenoj strategiji, pa ni programu početnih poteza; znači li to da su u pravu komentatori koji procjenjuju da njegova misija i nije zaokret u razvojnom konceptu, nego jedino iznalaženje načina za utjerivanje duga?
Ostaje, na kraju, da se snebivamo nad još jednim snopom prijesnih prijevara: prodorom prigradskih opsjenara, koji su obmanuli birače trabunjanjem o reformama i stručnosti – pa se prometnuli u trgovce mudima za bubrege i tustim foteljama – i, nadasve, okamenjivanjem glomazna administrativnog aparata, razorno jalovog, a skupog kao da se radi o trustu mozgova neosporne doraslosti izazovima unutarnjega ekonomsko-socijalnog razvoja i optimalnog usidrenja u međunarodnom okolišu. Ali, zar je čudno što u petak nitko nije ni zucnuo o vanjskoj politici, učešću RH u internacionalnim projektima, procesima, asocijacijama? Suvereniteta raskrčmljenog po stranim centrima moći, Hrvatska ima točno onoliko autonomije u određivanju svoje pozicije u europskim i svjetskim relacijama koliko je Tim’s team formativan i kompetentan za sređivanje i produktivno usmjeravanje stanja u domaćim poslovima: ni manje, a kamoli više, nego što se očekuje od protektorata!