NEDAVNO sam se našao s dobrim prijateljem, hrvatskim dragovoljcem i braniteljem. Sjećam ga se još od kasnog ljeta 1991. kada je krenuo u neizvjesno – jer u kasno ljeto 1991. nije se znalo hoćemo li dobiti neovisnu državu ili će tenkovi JNA doći na gradske trgove, a “beli opasači” Vojne policije JNA pohapsiti obitelji hrvatskih dragovoljaca.
Sjedili smo u kafiću u Splitu, samo po prerano sijedoj glavi biste mogli pretpostaviti da je to čovjek koji je prošao i Južno bojište i Hercegovinu i još puno kamenja koje je gazio da bismo imali državu koju imamo. Priča mi kako je prva polovina godine bila loša, jedva je imao za režije i troškove posla, a raspala se i 20 godina stara Favoritka koju je vozio. Morao je riješiti auto, treba mu za posao. Kaže, od jeseni je nešto bolje, nešto posla ima, bori se. Koji puta se radi cijeli dan (radi za sebe), skrpa se, imaju za skromno živjeti i on i obitelj.
Moj prijatelj ima punih 45, o ratu ne priča ako ga se ne pita, a uniformu nije obukao otkad ju je skinuo – čizme ne nosi ni civilne, kao i većina te ekipe, nakon što je negdje pred zimu 1991., kada je bilo najgore, proveo u istim čizmama i čarapama puni tjedan. Stanje je dolje na Južnom bojištu bilo da prostite, jebeno. Nismo imali teškog naoružanja, četnicima se otvoreno pridružila JNA, došli su im novi tenkovi, a protiv 84 se nije ugodno boriti. Trebalo je glavu paziti – bombardiranja su bila česta. Što haubice, što tenkovi, što avioni iz Banja Luke.
Nisam nikada vidio odličja svog prijatelja, negdje ih kući drži, ali našao sam ga u Registru branitelja, uredno s imenom i prezimenom i brojem dana – i rekao je: “Neka, neka to javno piše!”.
Moj prijatelj će raditi do barem 65 godine, ako ne i dulje. Radnik je, devedesete je u Splitu kao i mnogi morao na crno, sada je naravno tu i prijava na mirovinsko, ali uplate su mu slabe, plaća je mala, nema on nikada nikakvu šansu dobiti prijevremenu mirovinu. Kada ode u mirovinu – još će raditi jer ono što će dobiti je malo i ništa.
I zato je meni moj prijatelj heroj. Dao je ovoj zemlji sve, a jedino što ga je dočekalo kada se vratio je propala firma u kojoj je radio. I bori se i dalje – ne više s puškom za Hrvatsku, već s alatom za egzistenciju.
Ode ministar u mirovinu s 40 godina života!
A onda čitam – novi ministar branitelja je od 2008. godine u mirovni. Mijo Crnoja, po zanimanju policajac, rođen 1968. godine, koji ovih dana lupa o registru agresora, registru izdajnika i kakve bi filmove trebao snimati HTV, uredno je s 40 godina otišao u – mirovinu! A nije baš da mu fali koja ruka ili noga, pa da je invalid (makar danas ljudi i s teškim tjelesnim manama mogu biti aktivni).
Biografija Mije Crnoje kreće od 1990. godine, tako da ne znamo što je prve 22 godine života radio, bio je dvije godine policajac-specijalac, ATJ Lučko, specijalna jedinica za zaštitu predsjednika RH. Potom 1992.-1993.”Bojovnik HVO”. Onda od svibnja 1994. ide na četiri godine u Albaniju gdje je voditelj Službe sigurnosti u Veleposlanstvu RH. Tada je opet dvije godine u policiji, pa onda odlazi u rujnu 2000. za voditelja Službe sigurnosti u Generalnom konzulatu RH u Mostaru. Vraća se u rujnu 2004., pa onda radi kao službenik kriminalističke policije do 2008. godine – kada odlazi u ni manje ni više nego – mirovinu.
Čovjek koji s 40 odlazi u državnu mirovinu bez da ima kakvu tešku bolest i potpuni gubitak radne sposobnosti (a onda sigurno ne bi mogao obavljati posao ministra!) je neradnik i društveni parazit.
Bilo koji! Ne postoje te “zasluge za državu”, ne postoji ti “opravdani razlozi” koji mogu opravdati mirovinu s 40 godina (osim ako je netko nije sam zaradio svojim uplatama). Postoje naravno propisi koji to omogućavaju i ne sumnjamo da je Mijo Crnoja uredno ispunio, kako se kaže, “sve zakonske uvjete za mirovinu”, ali oni su ga učinili neradnikom i parazitom – jer osoba koja nije neradnik i parazit jednostavno ne bi prihvatila mirovinu u četrdesetoj.
Do četrdesete godine života nema šanse da ste uplatili u mirovinske fondove dovoljno za proživjeti ostatak života bez da živite kao parazit, sisajući one koji rade i uplaćuju. Nema šanse da se proračunski ne ogrebete o one koji su pošteno radili 40 godina. I nema šanse da se to ne odrazi na vaše duhovno zdravlje, radne vještine i ostalo.
Mirovina s 40 ne da nije časna, ne da je parazitska, nego je još i zlo. Zlo – jer čovjek je tada u punoj snazi, u punoj stvaralačkoj energiji kada bi mogao dati najviše, a stavlja ga se na državnu rentu. Zlo je i država koja to omogućava, jer takva mirovina je neprirodna i dugoročno zla i prema onima koji je plaćaju i prema onome koji je koristi.
Rane mirovine – jedan od uzroka hrvatskih problema
Mijo Crnoja i svi oni umirovljeni na slični način, s 40, 45 ili 50, a kažem, bez da je u pitanju potpuni gubitak radne sposobnosti, jedan su od uzroka hrvatskih problema. Jednostavno – parazitiraju od društva, novci koje dobivaju svakog desetog u mjesecu nisu nigdje zarađeni, a niti ova hrvatska privreda može izdržati takve umirovljenike.
Jasno je da za sudjelovanje u ratu čovjeku treba dati povlašteni staž, jasno i da policijski službenik ne može s 65 u patrolu – ali taj staž ne može biti takav da se ode u mirovinu s 40! To je povlastica, privilegija, to je parazitizam na ovoj Hrvatskoj. To je jednostavno – zamjena sudjelovanja u ratu za novac. A ljudi koji se bore za novac – zovu se plaćenici.
Hrvatska ima sve manje, a i Hrvata ima sve manje. Odlaze ljudi i pune neke druge mirovinske fondove, nekih drugih država kao što je Njemačka, Kanada, pa i Sjedinjene Američke Države. Države koje također imaju svoje ratne veterane, ali u kojima nema šanse da takav ode u mirovinu s četrdeset godina i onda ostatak života lupa gluposti pred novinarima i traži unutarnje i vanjske neprijatelje.
Kako Hrvatskoj ekonomski ne ide baš najbolje – ljudi poput Mije Crnoje su pomalo u strahu da ne bi netko, možda i neke nove generacije neopterećene ratom, pitali odakle njima mirovine u 40-toj ili 50-toj i te mirovine vratili na razinu koja ide onome tko ima pola staža – pa recimo pola prosječne starosne mirovine. Zato i ono uporno traženje da se pitanja branitelja stavi u čak ustavni zakon – oni koji to traže se boje budućnosti i onoga što bi Sabor mogao donijeti kada novca više stvarno ne bude.
Boje se Hrvata, jer inače – čemu ustavni zakon?
Karamarko se glupira
Čovjek koji nosi Čačićevu titulu Prvog potpredsjednika Vlade, Tomislav Karamarko, podržava svog ministra, kaže Karamarko danas: “trebamo shvatiti naše branitelje i njihov senzibilitet i vrijeme u kojem su se oni borili u Domovinskom ratu”. Nismo znali da su povlastice, rane mirovne i ostalo “senzibilitet”,
Tuđman je te stvari zvao Judinim škudama.
Jasno je ovdje samo jedno – velik broj, većina branitelja nisu od rata osim narušenog zdravlja i ponekog odličja dobili ništa. Skinuli su odoru, uhvatili se posla, obitelji i danas kao i drugi i žive i preživljavaju, bez ikakvih dodataka, pitanja, ili čak nekog “poratnog aktivizma”. Zaista, ne znam od dosta svojih prijatelja branitelja da je itko čak i aktivan u kakvoj udruzi – osim što sa suborcima ponekad pođu na pivo.
No, postoji i glasna manjina koja je dobila sve, uključujući i mirovine po povlaštenim uvjetima. I upravo takvi danas najviše viču, a viču naravno radi sebe – traže okolo izdajnike i slične, a u biti se pribojavaju za svoje nezarađene novce koje dobivaju svaki mjesec.
I dalje bivšoj vlasti ne mogu oprostiti objavu registra branitelja – pa zašto ne bi bio javan? Kao, da branitelji koji rade po Srbiji ne bi imali problema? Kakvo obrazloženje! Registar i treba biti javan – da se junak time ponosi, a onaj drugi sramoti. I da se zauvijek zapamti metodologija HDZ-a koja je sve stavila u istu kategoriju: i dragovoljce 1991. i one koji su na fronti bili dan i pobjegli. Mislite li da je slučajno zašto je Hrvatska jedna od malobrojnih zemalja koja ne odvaja dragovoljce od mobiliziranih? Pa zato jer među dragovoljcima ne bi bilo velikih današnjih faca!
Dignitet je nešto što se zavrjeđuje – ne propisuje
Priča se naravno i dignitetu branitelja – pa čime i kako je isti narušen? Narušavaju ga ljudi upravo poput Mije Crnoje, koji odu s 40 u mirovinu, uredno žive na naš račun i o našem trošku i onda onaj tko 2008. nije bio spreman za radit – u 2016. je spreman biti ministar, inače operativno iznimno naporan posao. I onda se traži dignitet – to nije dignitet nego sramoćenje pravih branitelja koji su se borili za Hrvatsku u ratu i sada je grade u miru – radeći, vodeći firme, ali i tražeći posao… Ima ih naravno i nezaposlenih, nažalost imamo previše nezaposlenih svih kategorija, a i takvi imaju puno više digniteta od neradnika u prijevremenim mirovinama!
Da spomenemo kraću povijesnu priču – jedan od najvećih svjetskih glumaca, Clark Gable, prijavio se u Američko ratno zrakoplovstvo, makar je bio najveća zvijezda uredno je odradio nekoliko borbenih misija kao mitraljezac na bombarderu. Letio je i iznad Njemačke – u misiji su ih izrešetali, ostali su bez jednog motora, jedan od članova posade je ubijen, Clarku je šrapnel njemačkog flaka prošao kraj glave. Clark Gable je nositelj nekoliko američkih ratnih odlikovanja i ima čin bojnika. Znate što je napravio nakon rata? Slikao se u uniformi s ordenjem za uspomenu, skinuo je i uhvatio se posla. Svog, glumačkog. E, to se zove heroj i to znači imati dignitet!
A kada mi o dignitetu govore oni u mirovinama s 40, koji cuclaju novce poreznih obveznika, a stvarno u punoj životnoj snazi – ma koji dignitet. Dignitet je samo opravdanje pohlepnih očiju i usta iz kojih se ori: “Dajte mi pare, ili ste neprijatelji!” Zaradite gospodo – dok živite od mog poreza i mog rada – onda ne da nemate dignitet – nego ste paraziti!
Junak ostaje junak, a plaćenik ostaje plaćenik. A svatko tko ide s 40 u državnu mirovinu, a radno je sposoban, taj je neradnik i društveni parazit.
Lustracija
Govori naravno Mijo Crnoja, a voli i Karamarko o tome i o lustraciji, pa neka počnu sa svojom Strankom – u HDZ je prema zapadnim istraživanja, da se podsjetimo, ušlo 97.000 članova Saveza komunista Hrvatske. Da ne ispadne da lupamo, to su potvrdila i neovisna istraživanja.
HDZ je ostalom vodio partizanski politkomesar i Titov general – Franjo Tuđman. Hoćemo i njega lustrirati?
A mogli bi onda malo i provjeriti samog Karamarka, bio je šef kabineta premijera Josipa Manolića, pa bi se Karamarko mogao upitati kako to da je Manolić puštao Karamarka tako blizu sebe, šef kabineta je čovjek od najvećeg povjerenja! Je li to za kakvu provjeru oko lustriranja?
Također, zar nije Tomislav Karamarko baš onaj čovjek kojeg je gurao na mjesto šefa tajnih službi upravo Stjepan Mesić? I radi kojega se Mesić posvađao s jednim hrvatskim domoljubom i čovjekom koji je za Hrvatsku robijao – Draženom Budišom. Podsjetimo.
Dana 22. veljače 2000. Slobodna Dalmacija objavila je intervju s novim hrvatskim predsjednikom, Stjepanom Mesićem, koji se radi Karamarka posvađao s HSLS-om. Mesić tada govori: “Nitko ne može zabraniti Draženu Budiši da izađe u javnost sa svojim komentarom. To je njegovo demokratsko pravo, ali ja sam o imenovanju Tomislava Karamarka za šefa UNS-a razgovarao i s predsjednikom Hrvatskoga državnog sabora i s premijerom. (…) Ne smije se dopustiti da jedna takva služba invalidno djeluje, pa sam na temelju dogovora s čelnim ljudima Sabora i Vlade išao na ovo rješenje.”
Podsjetimo se – šef Vlade tada je predsjednik SDP-a Ivica Račan, šef Sabora je Zlatko Tomčić (HSS).
Dakle, Tomislav Karamarko, moć i utjecaj dobio je blagoslovom SDP-a, poguran od Stipe Mesića, a prvotni uzlet u državnom sustavu mu je dao Josip Manolić. Možda bi to bilo dovoljno da se Karamarko samolustrira il da Crnoja porazmisli tko mu je šef i koga treba lustrirati.