Oproštaj s Dalmacijom: Kako je Vicko Krstulović završio u američkim arhivima

Arhivska građa splitskog, dalmatinskog, hrvatskog i jugoslavenskog revolucionara i antifašiste Vicka Krstulovića (1905-1988.) ubuduće će biti dio fundusa Hoover Institution, arhive i knjižnice koju je sveučilištu Stanford u Kaliforniji darovao nekadašnji predsjednik SAD-a Herbert Hoover. Cijela zbirka stala je u 25 kutija, i bit će uvrštena u vrlo bogatu kolekciju dokumenata, knjiga i drugog materijala koju Hoover Institution ima o Jugoslaviji.

U tekstu “Zbogom Dalmaciji: Dokumenti Vicka Krstulovića stižu u Hoover” , objavljenim tim povodom na stranicama Hoover Institution, okolnosti preuzimanja arhive objasnio je predstavnik ustanove Maciej Siekierski:

“Arhiv Vicka Krstulovića sastoji se od 25 kutija rukopisa, dokumenata, pisama, fotografija (mnoge s opširnim i detaljnim opisima), kao i audio i video snimaka. Hooveru je bilo ponuđeno i Krstulovićevo osobno oružje, automatska puška M42 Marlin (do njega je stigla u jednoj od padobranskih isporuka američkog ratnog zrakoplovstva), ali smo morali odbiti ponudu zbog zakonskih ograničenja i nedovoljne važnosti za buduće istraživače. Nadamo se da će naći mjesto u nekom muzeju u Srbiji ili Hrvatskoj.  Krstulovićev arhiv, uz književni arhiv Milovana Đilasa koje je Hoover nabavio prije dvije godine, bit će značajna nadopuna i pojačanje naše bogate zbirke o Jugoslaviji”.

Najdugovječniji član KPJ

U vrlo pažljivo sročenom članku na stranicama Hoover Institution, Vicko Krstulović je predstavljen kao hrvatski komunist i partizanski zapovjednik tijekom Drugog svjetskog rata u Dalmaciji. Dalje se navodi da je zbog svog kritiziranja maršala Tita Krstulović maknut u stranu, ali nikad nije bio sasvim “očišćen”, ponajprije zbog svoje ogromne popularnosti u Dalmaciji.

“Zapamćen je kao najdugovječniji član Komunističke partije, kojoj je pristupio kao sedamnaestogodišnjak, i bio u njoj sve do smrti u 83. godini”, pišu u Hooveru. Ističe se, naravno, njegov najvažniji doprinos u antifašističkoj borbi – organizacija i vođenje pokreta u Dalmaciji, gdje je u jednom trenutku pod njegovim zapovjedništvom u četiri divizije bilo više od sto tisuća boraca. Također, kaže se u popratnom tekstu uz objavu, Tito je na njegov savjet izabrao Vis kao svoju bazu, na otoku na kojem je bio i saveznički aerodrom.

Siekierski kao Krstulovićev doprinos poslijeratnoj povijesti Jugoslavije najviše ističe one osobine zbog kojih je u Dalmaciji oduvijek bio najviše cijenjen i imao sasvim izdvojen status od svih drugih komunističkih lidera. Naime, bez obzira na više važnih funkcija – recimo vođenja ministarstava pomorstva, odnosno unutarnjih poslova – stari komunist poput Krstulovića (zapravo, u Dalmaciji je on oduvijek bio prepoznatljiv kao Vicko) nikako se nije mogao pomiriti sa sve raskošnijim Titovim životnim stilom, od luksuznih rezidencija do kulta ličnosti. No, nije zapinjalo samo na ideološkim i sličnim izvanjskim pitanjima. Recimo, baš Vicko Krstulović je rodonačelnik ideje o pomorskoj ili jadranskoj orijentaciji zemlje, ističe to i Siekierski, koja je trebala pomoći Jugoslaviji da preko brodogradnje i brodarstva izađe na međunarodnu scenu s jednim od svojih najvažnijih resursa.

Doprinos Dalmatinaca NOB-u

Zauzimanje za Dalmaciju uključivalo je i Vickovo protivljenje omalovažavanju golemog doprinosa te regije NOB-u. U svojoj recenziji drugog toma Krstulovićevih memoara Dragan Markovina niže brojke: Dalmacija je dala 120 tisuća partizanskih boraca, a da od 63 generala armije ni jedan nije bio iz te regije. Ili, komparacija porijekla poginulih na Sutjesci:

“Tako je među poginulima u toj najtragičnijoj bitci partizanske vojske njih 25 bilo iz Beograda, 4 iz Zagreba, 28 iz Kragujevca, 77 iz Imotskog, 9 iz Ivangrada, 8 iz Ivanjice, 105 iz Hvara, 8 iz Gornjeg Milanovca, 28 iz Bileće, 87 s Brača, 40 s Cetinja, 256 iz Knina, 46 iz Kolašina, 9 iz Kraljeva, 206 iz Livna, 131 iz Nikšića, 140 iz Omiša, 18 iz Sarajeva, 550 iz Splita, 7 iz Jagodine, 560 iz Šibenika, 19 iz Užica, 258 iz Trogira, 61 iz Vrginmosta, 113 iz Vrgorca, 5 iz Zemuna, 9 iz Zenice i 63 s Malog Iža.”

Zbog toga zauzimanja za svoj zavičaj Vicka i jest cijenilo toliko Dalmatinaca, mnogo više nego je bio slučaj s ostalima iz državnog i partijskog vrha. Vicko je bio “naš čovik”, koji se jasno izdvajao od cijelog tadašnjeg svijeta komunističkih funkcionera. Pritom, imao je pred njima ratno pokriće kakvim se malo tko mogao pohvaliti, od oslobodilačkih akcija po cijeloj Dalmaciji i susjednoj BiH, sudjelovanja u bitkama na Neretvi i Sutjesci (gdje je s njim bila i obitelj, supruga i četvero djece), pregovaranja o predaji talijanskih snaga u Splitu nakon kapitulacije, pa sve do toga da je na splitskoj Pjaci stajao uz Vladimira Nazora kad se osnivala prva narodna vlada Hrvatske. Takav nije mogao dugo biti u milosti, niti je ikome ostajao dužan, od Hebranga kojeg je smatrao ustaškim špijunom, preko Bakarića (u memoarima spominje njegov nadimak “Pizdek”) i Rankovića do samog Tita koji ga je šminkerskim odijelima šokirao još prije rata. Naravno da je time potpisao svoju političku smrt, i naravno da je potencijal njegovih memoara bio eksplozivan.

Obiteljska tragedija

Nažalost, osim partijskog guranja u stranu Vicka Krstulovića pogodila je i mnogo strašnija tragedija – nikad razjašnjena smrt sina, slikara Maksima Krstulovića u Londonu 1974., za koju je obitelj Krstulović uvjerena da je nedjelo UDB-e. Pojedini autori – recimo Inoslav Bešker – ponekad spominju i teoriju da su ga u glavnom gradu Velike Britanije ubili pripadnici četničkog pokreta. Drugi Vickov sin, Vladimir Krstulović, ovih nam je dana dok smo se dopisivali o prijenosu ostavštine u SAD rekao kako je njegovoj obitelji bivši predsjednik Ivo Josipović još 2012. – kad mu je poklonjen prvi tom “Memoara jugoslavenskog revolucionara” – obećao da će iz arhiva pribaviti dokumentaciju koja bi na taj slučaj bacila više svjetla.

– Naravno, ništa se nije dogodilo, gorko je ustvrdio Vladimir Krstulović, najzaslužniji što su memoari uopće ugledali svjetlo dana između 2012. i 2014. Prva dva toma pokrila su predratno i ratno vrijeme, dok je treći nazvan “Vicko i Maksim – tragični revolucioner i umjetnik” i zapravo donosi brojne dokumente, uspomene, novinske isječke koje je vrijedno uredio Vladimir Krstulović. Kad su knjige počele izlaziti, Inoslav Bešker je u Jutarnjem listu napisao da bi – zbog skoro rendgenskog snimka jugoslavenskog sustava – izbio ogroman skandal da su objavljene u vrijeme kad su napisane. Previše je tu toga što se moglo ne sviđati tadašnjoj generaciji komunističkih vođa.

Dolaskom novog vremena i raspadom Jugoslavije Vicko Krstulović je doživio simbolički i drugu smrt, kao i veći dio antifašističkog nasljeđa. Doduše, Krstuloviću čak ni uvijek budni autori hrvatske Wikipedije nisu uspjeli naći – po njihovim mjerilima – značajnijih grijeha. U njegovom Splitu, pak, danas nema ni jedne jedine ulice ili trga posvećenih NOB-u, bez obzira na tisuće poginulih na ratištima i stratištima po cijeloj Jugoslaviji. Kad su objavljeni memoari, službeno su jedva primijećeni, osim nekoliko novinskih tekstova. U jednom od njih u Jutarnjem listu Jurica Pavičić – koji s dosta utemeljenja Vicka Krstulovića smatra uz Antu Trumbića najvećim dalmatinskim političarem 20. stoljeća – je to slikovito opisao:

Objava ispod radara

“Do devedesetih, za komunističke je vlasti Vicko bio mušičavi starac, sujetno zlopamtilo, čovjek koji stalno zdvaja nad nepravdama prema Dalmaciji, i to radi diskursom koji previše miriše na autonomaštvo. U devedesetima Vicko Krstulović postaje avet, oličenje svega onog od čega novo društvo bježi. U društvu koje postaje tvrdo antikomunističko, Vicko Krstulović je neprihvatljiv kao komunist. (…) U društvu koje opsesivno gradi nacionalnu unitarnost – a u toj unitarnosti najgorljivije prednjači baš Dalmacija – Krstulović je možda najviše neprihvatljiv zbog svog regionalizma.”

I kad se tako poslože stvari, kad se sjetimo kako je “ispod radara” prošla objava Krstulovićevih memoara, pa još uz trenutno vladajuće viđenje antifašizma kao “floskule”, nije nimalo neobično da u Hrvatskoj nije bilo nešto naročito entuzijazma prema ovako važnoj građi.

“Hoover baštini građu iz cijelog svijeta na teme rata, revolucije i mira. Njima naravno nije bilo teško da razumiju dimenzije partizanskog pokreta u Dalmaciji na čijem čelu je bio Vicko. Oni su stavili i naslov i odabrali fotografije, poput obraćanja borcima na Svilaji 1942. U toj instituciji će zbirka biti sređena, katalogizirana u potpunosti i bit će dostupna svima. Tada će svi, naročito stručna javnost, moći dobiti što žele”, kaže nam Vladimir Krstulović.

Zapravo, građa iz onih 25 kutija – u San Francisco su stigle još prošle godine – je dijelom već dostupna za svakoga tko može otići do sveučilišta Stanford. Kako objašnjavaju u preliminarnoj inventuri Krstulovićeve arhive, u njoj su predmeti od 1933. do 2014., i svi su povezani s antifašističkim pokretom u Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata, poslijeratnim suđenjima za ratne zločine, te poslijeratnim političkim okolnostima u Jugoslaviji. Arhiva je otvorena za istraživanja, a moguće je uz prethodnu najavu pregledati i preslušati i audio i video snimke. Dio materijala je, naravno, do okončanja katalogizacije i drugih priprema, privremeno nedostupan, no s vremenom će biti uvršteno i u njihove digitalne kataloge.