Da jedan moralno insuficijentan čovjek, ponesen iluzijom vlastite nedodirljivosti uslijed viška vjere u moć vlastitog bogatstava i društveni značaj na račun manjka iste u etiku i moral, prekorači konačno neke granice, nije ni čudno za takvu vrstu ljudi. Uslijed viška u novčaniku a manjka u glavi, takvi nikako da shvate kako „svaka lija dolija“. Njihova bahatost kad tad – nažalost uvijek pomalo prekasno za tip društava kakvo nam je nametnuto od vladajućih elita – dođe na naplatu. Nisam osobno uvjeren da će Zdravko Mamić iskusiti veću kaznu za širenje govora mržnje osim uvjetne kazne ili možda par desetaka sati „dobrotvornog rada“. Ima on u susjednoj Italiji svog jednako bahatog pandana, podjednako u nogometne vode involviranog no istovremeno politički mnogo eksponiranijeg tipa od Mamića. Silvija Berlusconija, još nedavno talijanskog premijera, kome se već godinama uzalud sudi za svima javno poznate prijestupe i kriminalne djelatnosti. Novcem se može kupiti sve, osim ljubavi i časti, pa će barem na tom području obojica ostati kratkih rukava. Ono što, ne toliko zaprepašćuje koliko iritira – jer su pametnijima poznate mentalne i moralne karakteristike prosječnog pripadnika ljudskog roda – je podrška velikog djela javnosti takvim kriminalnim tipovima. Čak tolika da, poput Silvija, unatoč svim sudskim procesima kojima su opterećeni a za koje uglavnom znamo kako će u konačnici završiti (jasno, kad su u sprezi sa vladajućim elitama ili im i sami pripadaju), uvijek iznova dobijaju podršku velikog dijela svoje javnosti i nadalje ostajući na svojim funkcijama, ili ih „Jovo nanovo“ osvajaju.
Mamić je isplivao u društvene vrhove, ne toliko stoga što govno uvijek ispliva na površinu koliko zbog povezanosti sa nacionalističkim krugovima koji su izgradili ovu državu po svojoj mjeri. Kao što kaže Dragan Markovina:
„Hrvatska je, nemojmo se dalje lagati, nastala na laži. Lijepoj priči kako ćemo sada sami, ni od kog ometani, pod našim hrvatskim suncem, s razvijenom industrijom i stranim devizama živjeti kao lordovi, a usput se i riješiti tzv. remetilačkog faktora. Ovo posljednje je naravno bilo jedino iskreno u toj priči za javnost. Interna priča pak glasila je, konačno ćemo dizajnirat državu u kojoj ćemo se ponašati uobičajeno pljačkaški, a da za to nećemo odgovarati, jer ćemo sami namjestiti svoje ljude na sva ključna mjesta.“,
a Zdravko Mamić upravo spada u one münchausene koji su ljude preveslali žedne preko vode. Debelo potkoženom nasilniku (ne samo verbalnom, s obzirom da su znani i njegovi fizički dueli) odmah je priskočila u pomoć grupa od čak pet advokata – sve stručnjak do stručnjaka za pravne smicalice. Pa se njegov odvjetnik imena ne vrijednog pamćenja, ovako obraća javnosti:
„Ne znam koliko ćemo daleko doći ako ćemo u demokraciji zbog izrečene rečenice morati ljude zatvarati. Pitanje je je li tu doista bilo kršenja zakona, ili je riječ o nečijem revoltu. Svakako nije riječ o šteti ako nećemo tome davati poseban značaj. Ovdje se radi upravo o tome, a vezano je za čovjeka imenom i prezimenom Zdravko Mamić.“
Pravnički bijednik brani drugog bijednika! Moguće bih ja sutra mogao iz pukog revolta likvidirati predsjednika države, premijera i predsjednika Sabora ne čineći pritom kazneno djelo, a što se učinjene štete tiče možda se baš i mnogi ne bi složili da je napravljena?
Interesantnije od samog čina detaljno opisanog u medijima, na veliko „zgražanje“ upravo onih koji su Mamića i stvorili, je pitanje: zašto je izvršni predsjednik nogometnog kluba „Dinamo“ upravo sada popizdio? Odgovor je sasvim jednostavan i bjelodan. Osjetio je opasnost po vlastitu kožu – točnije, imovinu – s obzirom da se nad njega i cijeli sportski kolektiv kojim upravlja počela nadvijati tamna sjena moguće a vrlo vjerojatne kontrole poslovanja. A kakvo može biti poslovanje čovjeka koji je od hrvatske nogometne zvijezde Eduarda „prema… ugovoru navodno ima(o) pravo na 20 posto ukupnih… primanja za vrijeme trajanja cijele njegove karijere“ nasuprot – prema pravilima FIFA-e – maksimalno dozvoljenih 6 posto i to tokom svega dvije godine igračeve karijere, možemo samo slutiti i u toj slutnji nazvati najjednostavnijim imenom: lihvarsko. Koliko zakonito a koliko kriminalno, procijenit će (ako smo optimisti) najavljena kontrola Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i sud na kojem se odvija proces u spomenutom slučaju. A da je evidentno bio u sukobu interesa svjestan je toga i naš kabadahija, stoga je po svom mišljenju pravovremeno prebacio sporni ugovor sa sebe na svog brata. Metoda uobičajena maherima koje ne smijete zvati lopovima prije no to sud – poslije cjelokupne javnosti – konačno ne uvidi. Pravna smo država, zaboga! Ne treba toliko biti uvjeren u urođeni Mamićev nacionalizam, baš kao i u nacionalizme mnogih njegovih sudrugova apostrofiranih ovom sintagmom. Ne poduzimaju oni svoje pogromaške ili manje ekstremne poduhvate iz uvjerenja kako su oni “drugi” manje vrijedniji. Upravo obrnuto! Na djelovanje zakrinkano nacionalističkom retorikom tjera ih slutnja ili spoznaja da su mnogi među “drugima” i “drukčijima” neizmjerno sposobniji od njih. Tjera ih na to neizmjerni strah od konkurencije, koju ne mogu suzbiti negirajući sposobnost svojih konkurenata jer je ona – za razliku od nabjeđenih nacionalnih, rasnih ili vjerskih razlika – uvijek evidentna. Stoga je njihov nacionalizam naprosto preventiva vođena instinktom da je napad najbolja obrana, istovremeno potkrepljena makijavelističim principom kako “cilj opravdava sredstvo”. Nije li Mamić, još ne tako davno, kada mu je to odgovaralo glede pokretanja regionalne nogometne lige, govorio srbijanskim medijima:
“Slikovito ću vam objasniti. Mi smo braća, a Uefa je naša mama. Dok god se mi ne ujedinimo i ne objasnimo mami, odnosno Platiniju, gdje je problem, bit ćemo topovska hrana za jake klubove sa Zapada. Odemo zajedno kod njega u Nyon i lijepo mu kažemo – mama, propadamo, dajte nam rješenje ili prihvatite naše.”
da bi “preko noći”, u strahu za svoju bog te pitaj kako stečenu imovinu, promijenio retoriku vodeći osobni „obrambeni rat“ protiv ministra Jovanovića:
„On mrzi sve što počinje s hrvatskim, bilo olimpijski odbor, nogometni savez… Kod njega ne vidite osmijeh nego očnjake iz kojih izlazi krv. On je uvreda za hrvatski mozak. Čovjek koji je Srbin i nikada nije radio u prosvjeti i sportu, osim što je malo dizao utege, na čelu je ovog ministarstva. On je hrvatomrzac.“
Nije problem Mamić niti kojekavi mamići – badava se zavaravamo i zgražavamo nad „necivilizacijskim istupima“ dinamovog vožda. Pravi problem je ovo društvo, naime onaj njegov većinski dio koji godinama Mamićeve, Štimčeve, Ćirine i sličnih (ne samo sportskih) egzemplara afere i nacionalistički napaljene govore, sa smiješkom prihvaća kao dio nacionalnog folklora umjesto kao napad na osnovne civilizacijske tekovine. Doduše, tekovine zaista kulturnog, s njima sasvim neprispodobivog dijela javnosti. I još ih nagrađuje po „nacionalni ugled“ prestižnim funkcijama. Valjda je to dio one čuvene hrvatske „kulture“ nad kojom se – uz srpsko junaštvo – zgražavao Krleža. Mamić je samo paradigma većinskog dijela ovog društva. Svakako, osuđujući retoriku toga i srodnih mu primitivaca kojima smo dozvolili da postanu stupovi društva, treba mu možda – s druge strane – biti zahvalan na njegovom istupu. Pod optimističkom pretpostavkom da će poslužiti kao inicijalna kapisla za osviještenje zavedenih dijelova društva, što je moguće tek ako zavedenost nije propagirala u devijantnost.