Tehnologija istovremeno može biti pomoć, ali i klopka za čovjeka; klopka u koju nas elite žele namamiti, zaključati i baciti ključ kad jednom uđemo u nju. Dakako, u cijeloj stvari upravo su takvi „poduzetnici“ i najopasniji. Doduše i nažalost, ljudi se sami vole uhvatiti u pažljivo priređene klopke, a potom cviliti kad već jednom prođe voz odvozeći im pamet i dio života.
Upravo se nalazim u postupku legalizacije svog softvera, koji će – budite uvjereni i vjerujte mi na moju poštenu, bilo kojeg interesa lišenu kapitalističku riječ – promijeniti zdravstveni sistem. Prvo u vašoj domaji, a potom će se širom svijeta proširiti poput požara, mijenjajući ustaljene navike bolesnika. Ime softvera je „medikus.lb“, a zasnovan je na principu uzajamne interakcije nezaposlenog medicinskog osoblja – medicinskih sestara, tehničara, kirurga te ine Hipokratove bratije – i korisnika njihovih usluga. Zašto bi vi morali unedogled čekati po listama čekanja – ionako krivotvoreno javnosti prikazanih od nadležnog ministarstva – kad jednostavnim pozivom preko mobitela možete uspostaviti vezu sa kirurgom, koji će vam učas izvaditi slijepo crijevo, operirati kilu i preporučiti nezaposlenu medicinsku sestru za postoperativni tretman i njegu? Zar može tko oboriti neoborivu logiku, kako je
„…na korisniku usluge… da se odluči čiju će uslugu koristiti i nije ni na državi ni na lokalnoj samoupravi i na postojećim medicinarima da odlučuju gdje i kako netko želi potrošiti svoje novce za uslugu…“,
kao što nam tvrdi – u malčice parafraziranom odlomku – tipično kapitalistički dizajnirani „analitičar“, doduše, ne baš mojeg softvera, već taksi usluge „Uber“ koja se pojavila na tržištu prijeteći oteti posao taksistima, i uvećati zaradu samosvojnim, slobodnim, angažiranim i preduzimljivim pojedincima. Kojima tek preostaje posjedovati vlastita kola i mobitel, te nakon registracije kod kompanije samo očekivati vaš telefonski poziv! Uostalom, ima li ikakve suštinske razlike između taksista i kirurga – posebno ako je ovaj nezaposlen – osim u stručnoj spremi i nešto razlike u ispitima potrebnim za obavljanje njihove djelatnosti. Ako već inzistirate na samo vama poznatim razlikama, tko ste vi i cijela državna aparatura zajedno sa cijelim svijetom, da negirate slobodu moje malenkosti – osobnosti, dapače – da biram uslugu koju želim, gdje želim i kakvu želim!? A napose, da je nudim na korištenje. Prodajete mi fore o slobodi, istovremeno mi je krajnje bezobzirno ograničavajući? Eto, ovamo mi cjepidlačite oko slobodnog izbora kirurga, pardon taksi usluge, a onamo me tjerate na obavezno cjepljenje moje dječice! Citirani autor, idejno na krivoj strani razmeđe tehnologije i humanizma – uopće ne razmišljajući tko kome ima služiti – upeo se poslužiti proizvoljnim tvrdnjama o utjecaju razvoja tehnologije na zaposlenost i oslobađanju čovjeka od rada, uz pretpostavku da će ovaj moći preživjeti od zagađenog zraka. Pritom nam servira svoje iluzije o Zapadu, koji kao – za razliku od predkolapsne regije, prilježno radi na otvaranju novih radnih mjesta, namjesto onih koja se gase uslijed razvoja tehnologije:
„Gase se jednostavna radna mjesta i u SAD-u, i u Finskog i u Danskoj i u Njemačkoj – no te zemlje rade na otvaranju novih. Iznimno se ulaže u visokotehnološku industriju i nove usluge.“
Ili između ušiju spomenutog „analitičara“ ima nešto drugo sem sive moždane tvari, ili su slijedeće tvrdnje lažne:
„Premda je jedna od najvećih izvoznika u svijetu (Njemačka), nezaposlenost je dosegla pred dvije godine više od pet milijuna ljudi odnosno 12,6 posto radne snage što je najviše od Drugog svjetskog rata.“,
ili, primjerice:
„Generalni direktor Međunarodne organizacije rada (MOR) Gaj Rajder izjavio je da su mladi ljudi suočeni sa krizom zapošljavanja bez presedana, te da je više od 74 miliona mladih širom sveta bez zaposlenja, od ukupno 200 miliona nezaposlenih, a siromašnih radnika je 228 miliona.“,
ili možda:
„Iako je Ministarstvo za rad SAD objavilo da je nezaposlenost konačno manja, nakon dosta mjeseci jako loših podataka o zaposlenima, istina koja se krije iza ovog broja nije nimalo vedra. Samo četiri od deset odraslih Amerikanca je zaposleno.“,
ili one na bezbroj mjesta, gdje se može očitati kako vajni analitičar i zatupnik „Ubera“ (a potom, slijedom lančanih reakcija, koje će prvenstveno obogaćivati račune njegove i elita koje zastupa) pojma nema o čemu govori. Čini se, iz samo par navedenih citata, da kapital zaista prekovremeno – doduše, totalno bezuspješno – razvijajući tehnologiju, radi na smanjenu nezaposlenosti, makar ovakvih analitičara koji bulazne u njegovu korist. Treba spomenuti kako već postoji softver koji je sposoban na slučajan način generirati kvaziinteligentne tekstove poput njegovog, pa neka pripazi kako ne bi svojim člancima radio u korist vlastite štete. A stvar nije u njegovim, na prvi pogled racionalnim i objektivnim analizama koje imaju samo jednu sitnu greščicu (pa mu je možda stoga i promakla) – ne vide čovjeka!
Kaže Stanislav Lem, poznati poljski futurolog i autor SF-a, u svom kultnom djelu „Summa technologiae“:
„Ko šta uzrokuje? Tehnologija nas ili mi tehnologiju? Da li to ona nas vodi kuda hoće, pa i u uništenje, ili pak mi nju možemo prisiliti da se povinuje našoj težnji? Ali šta ako ovu težnju ne određuje tehnološka misao? Da li se događa uvek isto ili je i sam odnos »čovečanstvo-tehnologija« istorijski promenljiv? Ako jeste, kuda smera ta velika nepoznanica? Ko će steći prevagu, strategijski prostor za civilizacijski manevar, čovečanstvo koje proizvoljno bira iz arsenala tehnoloških sredstava koja mu stoje na raspolaganju ili tehnologija koja će automatizacijom ovenčati proces čišćenja svojih prostranstava od ljudi?“
Tehnologija zaista neumitno napreduje, ali je činjenica da napreduje i njeno korištenje od promućurnih pojedinaca u iskorištavanju ljudi i debljanju svojih bankovnih računa. Sve, baš sve na ovom svijetu je, točnije moralo bi biti u korist čovjeka, a ne u korist tehnologije i bilo koje druge stvari. Moralnom čovjeku je sasvim jasno tko kome mora biti podređen i biti mu sluga. Valjalo bi upitati spomenutog autora kapitalističkog pamfleta, jeli kršćanin – što bih sa 86% vjerojatnošću smio ustvrditi. Dapače, vrlo licemjerni kršćanin, ukoliko se nedjelom moli u bogomoljama za jedne, a radnim danom zastupa sasvim druge vrijednosti! Pretresimo svega par stvari koje nam se danas podvaljuju glede taksista, a sutra će i u pogledu drugih zanimanja, koje primarno ne oslobađaju čovjeka niti mu olakašavaju život smanjujući njegove troškove, već prvenstveno povećavaju bankovni račun uvaljivača i zastupnika takvih stavova.
Prema lingvističkoj definiciji, taksi je „automobil, uslužno prometno sredstvo s profesionalnim vozačem; prevozi putnike i priručni teret, ob. ima brojilo (taksimetar) za očitavanje cijene“, daklem ništa drugo negoli njegova „uber usluga“. Uz jednu neobičnu važnu razliku koja razotkriva bit preporučivane usluge i njena zastupnika, koji nije ni svijestan značenja opisa koji sam daje:
„Vrlo je jednostavno raditi za Uber – postupak se samo malo razlikuje po zemljama. Morate doći na razgovor, morate donijeti papire da niste kazneno kažnjavani i morate imati noviji automobil sa četiri vrata. Potpišete ugovore – i to je to. Dobivate svoju aplikaciju i broj. Uključite mobitel i čekate dok se ne pojavi korisnik. Krenete prema njemu, odradite vožnju i to je to. Novac je skoro na vašem računu. Vrhunska stvar oko Ubera je što je to u biti izvrstan dodatni posao – mnogi Uber vozači ne rade više od desetak sati tjedno. Dakle, posao uz redovni posao koji vam osigurava honorar.“
Ono što „Uber“ nudi je sasvim individualizirani, honorarni posao – bez ikakve zaštite radnika! Izoliraj jedinku od svojih drugova, i onda je lak plijen za lovce na profit. Nema sindikalnog organiziranja, nema štrajkova, nema uzajamne solidarnosti između radnika koji jedan za drugog niti ne znaju, nema firme koja bi (sem ugovora koji može raskinuti kad joj se sprdne) zaštitila svog radnika, nema drugog sem individualnog (na vlastiti trošak) unapređenja djelatnosti, sredstvo za rad servisirate i popravljate na vlastiti trošak, nema izdvajanja za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, sem nekog sitnog porezščića koji će kompanija plaćati državi – upravo ono što kapitalisti sanjaju već par stotina godina, a svoj san zamataju u navodnu slobodu korisnika da bira. Što? Pa jasno, prvo „Uber“, a potom i sve što se naivnežu uspije uvaliti. Firma ne snosi gotovo nikakve troškove, sem održavanja softvera i malenog postotka koji isplaćuje građaninu koji je „slobodan“ zarađivati i u praznike, i za godišnjih odmora, i danju i noću, a neće li – pa sam će biti kriv za vlastitu nezaposlenost, jer nje – prema njima – niti nema. Postoji samo ili je nema, volja za rad – uz ma kako sitnu, a po mogućnosti što sitniju nadoknadu, i što manju obavezu poslodavca. Tipičan socijaldarvinistički odnos prema čovjeku; ti si živinče koje neovisno o svom krdu brineš da ne krepaš tijekom borbe za opstanak – živi ili umri, ako više nisi sposoban za ono prvo. Ta, najte nam srati!
Evo što kaže Yanis Varoufakis, grčki ekonomist i bivši Syrizin ministar financija, u genijalnoj knjizi „Što sam rekao kćeri o ekonomiji“ (zajednički izdanoj od „Sandorfa“ i „Jutarnjeg lista“, odaklem su citati):
„…oni koji poriču postojanje nezaposlenosti smatraju da su Vasili izabrali da budu nezaposleni, što, shodno tome, znači da nisu nezaposleni – jer se termin nezaposlen odnosi na pojedinca koji želi raditi, ali ostaje nezaposlen protiv svoje volje. ‘Čak i ako bi stali kod semafora i prali stakla zaustavljenim automobilima, uspjeli bi zaraditi neku najmanju plaću’, čuo sam kako tvrde moji kolege ekonomisti“.
Bez obzira što je Vasil diplomirani ekonomist s doktoratom, tko ga yebe ne želi li prati za sitniš automobilska stakla na benzinskim stanicama!
„Vojska zaposlenih androida san je svakog poslodavca. Svakog poduzetnika. Oni bi radili dan i noć, ne samo tamo gdje se zahtijeva fizički rad, nego i kao arhitekti, kao dizajneri novih strojeva, kao izumitelji. Bez prohtjeva (osim tehničkih detalja koje zahtijevaju njihove specifikacije, primjerice redoviti servis, podmazivanje, energija), bez psiholoških problema, bez potrebe da idu na godišnji odmor, bez mišljenja o tvrtki, i naravno, bez ikakve sklonosti ka – sindikalizmu.“
Razvoj, znanost, tehnika i tehnologija koji su samo sekundarno u službi čovjeka a prvenstveno u službi povećanja produktivnosti i gomilanja bogatstva za manjinu kapitalista (eufemistički zvanih poduzetnicima), nisu nego svrha samom sebi.
„Međutim, kad strojevi pripadaju malobrojnima koji ih koriste kako bi zgrabili profit, dok im većina (ima li sreće – moja primjedba) naprosto iznajmljuje svoj rad, tada, u krajnjoj liniji, strojevi postaju gazde svima – kako svojim vlasnicima, tako i onima koji rade uz njih.“,
kaže Varoufakis, doktor ekonomije koji je predavao na sveučilištima u Velikoj Britaniji, Australiji, Belgiji, SAD-u i Grčkoj, a koji otvorenih – za većinu svojih kolega kontroverznih – pogleda, ekonomiju uopće ne smatra znanošću već prije „teologijom uz pomoć jednadžbi“. Gotovo podjednako je mišljenje ovog autora, iskazano podužim citatom:
„Hrpa nobelovaca ubire godišnje po milijun dolara nobelove nagrade za, navodno, fundamentalna dostignuća na polju ekonomske znanosti. Iskreno rečeno, ja kao laik ne vidim u praksi bilo kakve koristi od tih otkrića. Kako su ona promijenila svijet na bolje? Zašto je svijet u recesiji (s ekonomijom blizu kolapsa) ako su to toliko fundamentalna otkrića? Zašto jaz među siromašnima i bogatima ubrzano raste, i zašto se disproporcija između bogatih i siromašnih ubrzano povećava („Populacija najsiromašnijih zemalja sveta raste gotovo četiri puta brže od stanovništva bogatih država.”) Čemu ona služe? Možda je na poslijednje pitanje najlakše odgovoriti. Služe razvoju ekonomije koja je u cijeloj svojoj suštini, aksiomatski – orjentirana na profit. Međutim, kako aktualni događaji pokazuju, ni u toj ulozi ne postiže vidljive uspjehe. Lijeka ima, ali je osnovni preduvjet za njegovu primjenu – potpuni kopernikanski preokret u shvaćanju svrhe ekonomije. Kažu da postoje tri osnovna pitanja u ekonomiji:
„To su što, zašto i za koga. Odnosno svako društvo mora izabrati koje će robe proizvoditi, na koji način (više ili manje efikasno) i kako će dobra biti raspodijeljena.“
Po mom sudu, osnova cijelog problema a onda i njegovo razriješenje, nalazi se u trećem pitanju – za koga? Prva dva pitanja su u suštini tehnička, dok je treće – isključivo moralno pitanje. Kopernikanski preokreti u znanosti počivaju na promjeni temelja – aksioma, na kojima određena nauka počiva. Kopernik je napustio ideju o izuzetnosti Zemlje koja je stoljećima (tisućljeće i pol) vladala umovima – posljedice toga vidljive su danas svima, u rezultatima astronomije i astronautike. Darwin se odrekao biblijske dogme o nepromjenljivosti vrsta, posljedice čega su vidljive ne samo u biologiji. Opat Mendel je, odbacujući do tada važeće teorije nasljeđivanja naslijednih osobina, postavio temelje razvoju suvremene genetike. U našoj suvremenoj spoznaji o kosmosu Lobačevski i Bolyai, napustivši euklidski postulat o paralelama, otvorili su pred matematikom, fizikom i kozmologijom savim nove, neslućene svjetove. Einstein je, uočivši neslaganje klasične elektrodinamike sa Galilejevim principom relativnosti došao do specijalne teorije relativnosti. Tvorci kvantne mehanike su, napustivši princip kontinuiteta koji je stotinama godina vladao u znanosti i opredjelivši se za diskontinuiranost (kvantiziranost) osnovnih fizikalnih veličina, stvorili danas vladajuću fiziku. Daklem, na neki način postoji obrazac koji bi trebalo slijediti i u ekonomiji; promijeniti njen osnovni, izvitopereni „aksiom“ kako se tumači u kapitalističkoj ekonomiji i privredi – služenje profitu – u humanističko shvaćanje koje bi trebalo biti osnova svekolike ljudske djelatnosti, a ne samo ekonomije: štogod čovjek poduzima mora služiti isključivo njemu!“.
To bi bila poruka besprizornim i beskrupuloznim zastupnicima tehnologije na račun ljudskih sudbina. Da – razvoj je neumitan; da – tehnologija u osnovi olakšava rad; da – njeno uvođenje je nemoguće i sasvim besplodno i bezuspješno sprečavati, ali podjednako valja imati na umu da mi, ljudi, odlučujemo na koj način i kako na korist sviju nas to činiti. Činjenica je da danas to ne radimo zajednički, nego nam se od elita nameće u naše ime. Varoufakis nudi jedno od rješenja, a to je demokratizacija društva u svrhu sveopće kontrole onoga što se poduzima u naše ime (u tom smjeru je išlo i radničko samoupravljanje!), bez naše privole i znanja, zahtijevajući samo našu prilagodbu tuđim interesima. Ja bih to nazvao revolucijom, a i njen oblik mi sami biramo. Za dublju spoznaju, a napose sa budalaštinama koje nam se pokušavaju servirati putem članaka tipa spomenutog na početku, od srce preporučujem predivno, intrigantno i interesantno napisanu Varoufikasovu knjigu. Tehnologija istovremeno može biti pomoć, ali i klopka za čovjeka; klopka u koju nas elite žele namamiti, zaključati i baciti ključ kad jednom uđemo u nju. Dakako, u cijeloj stvari upravo su takvi „poduzetnici“ i najopasniji. Doduše i nažalost, ljudi se sami vole uhvatiti u pažljivo priređene klopke, a potom cviliti kad već jednom prođe voz odvozeći im pamet i dio života.
Napomena:
Prema članku 90. „Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima“ Republike Hrvatske:
„Dopušteno je doslovno navođenje ulomaka autorskog djela (citata) koje je na zakonit način postalo pristupačno javnosti, radi znanstvenog istraživanja, nastave, kritike, polemike, recenzije, osvrta, u mjeri opravdanoj svrhom koja se želi postići i u skladu s dobrim običajima, time da se mora naznačiti izvor i ime autora.“
Autor teksta upravo je tako i prezentirao citate iz Varoufakisove knjige.