Đurđa Knežević: Znanstvenik

Istražili ste za tportal rad Zlatka Hasanbegovića, kako njegovi stavovi ‘ne bi bili tumačeni van konteksta’, kako to navodi Tomislav Karamarko?

Istražila sam i utvrdila preliminarni okvir znanstvenog profila Zlatka Hasanbegovića, kad ga politički patroni već reklamiraju kao značajnog znanstvenika. Iz tog pregleda vide se određeni zaključci koji mu ne idu baš u korist i proturječe njegovim zagovarateljima. Opus od svega 32 jedinice objavljenih radova prilično je oskudan. Od toga su dvije monografije/knjige, samo četiri izvorna znanstvena rada i tek jedan s oznakom CC (objavljen u indeksiranom časopisu), koji po svim karakteristikama nikako ne bi mogao dobiti oznaku izvornog nego eventualno preglednog članka. Veći dio su prikazi knjiga, a šest ‘radova’ su natuknice za Hrvatsku enciklopediju. Riječ je o ‘radovima’ veličine od deset redaka do pola kartice teksta. I naravno, uza svu tu znanstvenu nevolju, veći broj časopisa ili knjiga (poglavlja) u kojima je objavljivao uopće nisu znanstvenog karaktera i baš nikakve veze sa znanošću nemaju.

Uglavnom su to izdanja vjerskih ustanova, Medžlisa islamske zajednice ili Katoličke crkve, pa do nekih domoljubnih udruga, s jakim nagibom prema filoustaškom. O njegovim izdanjima u vlastitoj nakladi zaista se može kazati da se u svakom pogledu jednostavno radi o smeću.

U fokusu Hasanbegovićevog znanstvenog interesa je pitanje muslimana, s jakim osloncem na ideje Ante Starčevića, te interpretacije u duhu političke ideologije NDH.

To što je u žiži znanstvenog interesa pitanje muslimana je nešto čemu se apsolutno ništa ne može prigovoriti. Ili da mu je u žiži interesa odnos Ante Starčevića prema muslimanskom pitanju, napokon i odnos NDH i muslimana, to je samo po sebi legitiman predmet interesa. Međutim, Hasanbegović ima barem dvije poveće poteškoće. Jedna je njegova ušančenost u fundamentalističkoj, kako ju nazivaju Guldi i Armitage u ‘The History Manifesto’, mikro-povijesti, koja naprosto sužava horizonte motrenja na povijesne događaje i koja napušta velike narative, kao i moralno podučavanje u korist fokusa na veoma uske, partikularne dijelove povijesti. Historija kratkih trajanja i/ili uskih tema dovodi do prakse pisanja koja ovisi o sve kraćim vremenskim trajanjima i sve većoj i intenzivnijoj upotrebi arhiva, čemu se naravno ne može prigovoriti ukoliko su izvori kritički analizirani i sintetizirani, no to uglavnom, nažalost, nije slučaj. Hasanbegović, dakle, čini upravo opisano: fokusira se na veoma usku temu i relativno kratak period upravo u maniri također već znamenite rečenice iz historiografije ‘znati sve više i više, o sve manjem i manjem’. Takvi su radovi, osim što su hermetični, jer naravno nitko tko se ne bavi istom temom neće o njoj mnogo ni znati, također veoma podesni za političku (zlo)upotrebu, o čemu postoje brojni primjeri i čime se, kao problemom, svjetska historiografija bavila. Znanstvena produkcija Hasanbegovića to upravo dokazuje.

Druga poteškoća Hasanbegovića jest nepostojanje ikakvu kritičke analitičke distance i, budući da su se on i njegovi zagovornici, prije svih Karamarko i Banac, oba i sami historičari, stalno žalili da se Hasanbegoviću sve vadi izvan konteksta, pomalo je ironično da upravo sam ministar u svojem radu bježi od konteksta kao vrag od tamjana. On, naime, jednostavno uzima iz povijesti ono što mu odgovara, uklapa to u starčevićansku ideologiju prema kojoj nema ama baš nikakav kritički odmak, dapače, pa mu ‘zaključak’ i ne može biti drugačiji od onih do kojih su došli i ustaški ideolozi. Rekoh, nisam se podrobno bavila njegovim opusom, no nešto jesam pročitala, i to je dosadno nabrajanje činjenica koje su probrane u skladu s autorovim uvjerenjem i privedene da bi same, tako poredane i povezane, dovele do zaključka koji Hasanbegović ni ne mora izrijekom dati. To je s aspekta znanosti katastrofa, a politički je opasna, grdna manipulacija. Nema ovdje mjesta za analize, ali imate upravo takvu situaciju u jednom od tih rijetkih znanstvenih radova ‘(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima stanovništva 2001. i 2011. godine’, gdje se nižu podaci, uglavnom statistički, bez jedne jedine ideje autora kako bi ih se moglo interpretirati, što oni znače u nekom širem kontekstu, naznaka samog konteksta i na koncu kritičke prosudbe… U zaključku očekujete nešto od toga, međutim, ništa. Tu se u par rečenica ponavlja što je sve bilo navedeno u bezbroj beskorisnih podataka.

Takva metoda, da činjenice govore same za sebe, spada u zaista već prastare zablude i odbačena je kao neupotrebljiva. Još je E.H. Carr rekao: ‘Činjenice govore samo onda kad ih historičar uvede, on je taj tko odlučuje koje činjenice će biti upotrijebljene, u kojem poretku i kojem kontekstu’. Upravo to čini i Hasanbegović: on sasvim sigurno pravi izbor činjenica, no pitanje je opet koja je osnova izbora, po kojem kriteriju jedne uzima a neke druge izostavlja, što i nije teško zaključiti. Tako, njegovoj ideji prikladno odabrane, ostavljajući po strani, ustvari ignorirajući neke druge činjenice, jednostavno ih pušta da govore same, dok njemu ne pada na pamet da ih kritički vrednuje i interpretira u širem kontekstu. Primjer za takvu vrstu postupka objelodanio je i sam, u izjavi da su muslimani u Zagrebu bili traumatizirani rušenjem minareta 1945. godine, nakon što ih je ranije Pavelićev režim nakalemio na Meštrovićev umjetnički paviljon. Da je dio muslimana doista bio traumatiziran, u to ne moramo sumnjati. Međutim, historičar ne smije prešutjeti da se radilo o dijelu muslimana te da dio muslimana nije bio traumatiziran. Savjestan i, koliko je moguće, objektivan historičar će nastojati vidjeti cijelu tu epizodu u njezinu kontekstu, i to ne samo u kontekstu psihologije i traume dijela građana, već u širem kulturnom kontekstu. To jest, da je podizanjem minareta počinjeno nagrđivanje umjetničkog paviljona te da se radi o činu s negativnim predznakom.

I naposljetku, radi se i o političkom kontekstu, gdje historičar mora odgovoriti koji je to i kakav režim postupio na takav način. Imamo li na umu te okolnosti, koje Hasanbegović naprosto izostavlja, to nam govori samo da on nije valjan historičar jer umjesto da što je više moguće objektivno i kritički interpretira i vrednuje određene povijesne događaje, on ustvari daje potpuno krivu, izvrnutu sliku vremena i time nepopravljivo manipulira, znanstveno i politički. Hasanbegović se inače hvali da on ne gleda povijest iz današnje perspektive, već da je promatra u vremenu u kojem se događaji zbivaju. Na toj sposobnosti teleportacije mu treba pozavidjeti, međutim, o nemogućnosti takvog nečega rečeno je jako mnogo u teoriji povijesne znanosti. Ono što takva ‘metoda’ ipak govori jest da on kao historičar spada u pseudo-historijski, romantički tip povijesti čija prava namjera, kako je to ocijenio Collingwood u knjizi ‘Ideja historije’, ‘nije otkrivanje istine o prošlosti, nego izraz autorova osjećanja prema njoj; patriotska historija…’ Idući mimo onoga što evidencija dokazuje, ‘historičar’ Hasanbegović tetoši vlastite osjećaje i naklonosti, birajući samo onaj materijal iz povijesti kojim će izgraditi vlastiti historijski konstrukt, koji će ‘dokazati’ fikciju u koju vjeruje.

Kako komentirate izjavu Hasanbegovića o jugonostalgičarima, od kojih bi očistio hrvatsku kulturu?

Osim što takva izjava odaje ostrašćenu političku poziciju, Zlatko Hasanbegović upada u kontradikciju. U više intervjua hvalio je tu svoju poziciju kao nešto moderno, da ne podliježe ideologiziranju, već da pojmove upotrebljava objektivno i bez vrednovanja. To je ponovno zabluda lošeg historičara kad tvrdi da ne vrednuje. Kako to, međutim, izgleda? Kad govori o ustašama, oni su vojska države koja se zove NDH, dok su njegovi suvremenici, koji mu politički ne odgovaraju – jugonostalgičari. Ima li negdje relevantnih podataka tko su jugonostalgičari? Koliko ih ima? Kako se definira jugonostalgija? K tome, za nekog to može biti pozitivna kategorija, za nekoga negativna. No fućka se objektivnom znanstveniku za to da pojam, kad ga već upotrijebi, i definira.

U tom trenutku iz njega progovara valjda BBB. Neka shizofrenija, što li je? Svakako, Hasanbegović nema sreće. Što god kaže, okrene se protiv njega samoga. Tako i ovo s jugonostalgičarima, to jest način kako koristi taj pojam, nije ništa drugo nego – floskula, njegova omiljena riječ za sve o čemu ili ništa ne zna ili ne razumije. Članstvo u HČSP-u i sličnima tog političkog spektra je samo logična posljedica njegovog političkog kreda.

Koliko su njegove izjave štetne za društvo?

Sve oko njega treba uzeti veoma ozbiljno i sa zebnjom. On sam u tome je ustvari beznačajan. Na koncu, nije došao na mjesto ministra kulture jurišom na zgradu u Runjaninovoj. Netko ga je izabrao i tamo posjeo. I to nije bio samo Karamarko. Stvorena je cijela klima u hrvatskom društvu, dugogodišnjim radom. A kuda to vodi? Pravac koji su građani mogli razabrati iz njegovih istupa, jer programa ministarstva nema, retrogradan je, isključiv, i to ne samo ideološki.

Dade se naslutiti da će se kulturi nastojati dati obilježje grude, stine, masline, ognjišta, uz pokoju klet. S girlandama raznog etničkog cvijeća kao ukrasa ‘trojednog naroda’. Najava novog početka, to jest, od uspostave samostalne države, sa zahtjevom izrečenim od Karamarka i njegovog ministra, a koji govori o tome da se kani prebrisati ili barem minimizirati sve što je nastalo prije nje, a osobito nakon Drugog svjetskog rata, najava je kulturocida s metodama koje, namjeravaju li ozbiljno to izvesti, mogu biti samo talibanske. Da bi pokazao ozbiljnost i odlučnost djelovanja u tom pravcu i bez obaziranja na zakone i dobru praksu, Karamarkov ministar je krenuo smjesta čistiti. Samo je pitanje na temelju čega. U nepostojanju programa, one mogu biti temeljene samo na njegovoj revolucionarnoj samovolji. Kamo to sve vodi Hrvatsku teško je prognozirati, nadajmo se da se ipak radi tek o gorkom vicu u nastajanju, a taj počinje ovako: ‘Idu Mijo i Haso i sretnu jednog čovjeka sa stiroporom…’