Autor: Tvrtko Maras
Ako niste primijetili, u posljednje vrijeme izumitelj i poduzetnik Mate Rimac iskače iz svake paštete, što ne bi trebao biti problem, da su razlog vijesti o njegovim impresivnim uspjesima. Obrve promatrača podižu prenositelji vijesti, redovni buzinski kroničari, što mediji, što pojedinci. Ni to, samo po sebi, nije problem – gotovo da i nemamo drugačijih medija. Problem je kontinuitet u načinu propagande, a razlog za ovaj kratki osvrt su i teze izrečene u intervjuima na N1 televiziji, u intervjuima s Merlićem (1. lipnja 2015. You Tube ) i Cvetojevićem (15. veljače 2016. You Tube ). Kad to što je g. Mate Rimac izrekao stavimo u širi kontekst i usporedimo s nekim drugim podacima, dobivamo sasvim dobar razlog da i dalje pratimo kako će se razvijati ova priča o ostvarenju hrvatskog sna.
Pažnju Rimac ozbiljnije privlači u prvom intervjuu, s Merlićem, na poziciji 39:30, gdje se osvrće na konstrukt automobila za njemačkog naručitelja, “bez mehaničkih poveznica između automobila i vozača”, pripremljen za vrijeme kada automobili neće imati vozača, već će se kretati autonomno. Po Rimcu, najveća promjena koja će zadesiti razvijena društva u sljedećim desetljećima, usporediva s promjenama nastalim internetom, biti će promjena koja će “riješiti” problem niske eksploatacije osobnih automobila u privatnom vlasništvu. Po Rimčevoj procjeni, automobile koristimo 3-5% vremena, i to je, smatra Rimac, neodrživo zbog nedostatka resursa i prodora Kine na automobilsko tržište. Za takav rast broja vozila je, kaže, potrebna “ogromna količina energije”, i dodaje da to nema smisla.
Umjesto posjedovanja prijevoznog sredstva, Rimac buduću promjenu vidi u “kupovini usluge prijevoza” pametnim telefonom. Dok nas automobil vozi, mi ćemo moći čitati novine. Kad dođemo na odredište, auto će ići do sljedeće osobe, pa će biti korišten 50-60% vremena. Proizvođači više neće biti ti koji će davati “dodanu vrijednost”, već će biti u poziciji u kojoj je tvornica Foxconn u odnosu na Apple. Proizvođači automobila će raditi fizičke proizvode, a tvrtke poput Apple-a, Google-a ili Ubera će zapravo biti oni čiji ćete biti klijenti. Rimac dodaje da takvi autonomni automobili bez vozača neće nikada biti pijani ni umorni, neće u vožnji odvraćati pažnju s ceste čitajući SMS poruke, imaju mnogo više očiju i senzora od vozača, i to će biti “puno, puno, puno jeftinije za korisnike”. Promjeni se nada što prije – to bolje.
Na drugim mjestima, Rimac izražava još neke znakovite stvari. Kaže da njegovom firmom Hrvatska izvozi znanje, ali drugdje priznaje da su investitori i tržište firme inozemni, jer je Hrvatska beznačajno malo tržište. Ponosan je pri tome da je ovdje pokrenuto dosta kvalitetnih radnih mjesta na kojima su zaposleni isključivo najbolji kadrovi.
Navedene tvrdnje nije pošteno demontirati kao da Rimac nije rekao ništa drugo. Na drugim mjestima izražava vrlo dobre i zdrave stavove i poglede na tehnologiju i razvoj, a istina je da će njegov rad, recimo obaranje brzinskih rekorda, plasmani njegovih automobila na utrkama i brojne inovatorske nagrade, u povijesnoj perspektivi postati naslijeđe hrvatskog naroda. Ipak, najvažnija bi nam tema trebala biti sadašnja društvena kriza i način njenog rješavanja, pa se na Rimčeve tvrdnje moramo osvrnuti i s odgovornošću, ne samo simpatijama.
Prvo, tvrdnja da nema dovoljno resursa za automobile cijelog čovječanstva je, u najmanju ruku, vrlo upitna. Veći problem je bolesna neefikasnost kapitalizma, vidljiva kroz prikrivanje stanja s neprodanim automobilima. Veliki industrijalci od država uzimaju ogromne subvencije, proizvode ogromnu količinu automobila, da bi u trošak za krajnje korisnike uračunali i mnoštvo nepotrebnih izdataka (uključujući skupe reklame). Offshore operacijama peru novac da ne plate porez. Proizvode stalno nove modele umjesto da najviše što mogu unaprijede trajnost starih, a sve reklamiraju kroz “životni stil”. Na kraju, bace nešto što si ogroman dio čovječanstva ne može priuštiti. U smislu ekonomskog postupanja, bacanjem u reciklažu napravili su najgluplji i najnepošteniji potez zloupotrebe tuđeg rada, samo da bi rezultate tuđeg rada, i eksploatacije zajedničkih prirodnih resursa, učinili nedostupnima siromašnijim slojevima društva. Pošto bi se auti ZAPRAVO mogli proizvoditi i prodavati, da nema cijele bolesne nadgradnje?
Pogledajte o tome članak od kojeg se zavrti u glavi. Ako ne razumijete engleski, eto vam objašnjenja u jednoj rečenici: fotografije svih automobila u članku predstavljaju potpuno nove, neprodane automobile, koje proizvođač preuzima nazad od prodavača, čeka određeni rok, i nakon toga aute uništava (Buzzduzz.net).
Drugo, kakve odnose u društvu zagovara Rimac kada proizvođače stavlja u poziciju podređenosti velikim posrednicima poput Ubera? Zašto mu se čini normalnim da se netko postavi između proizvođača ili vlasnika materijalne stvari potrebne da se obavi transport, i ljudi koji taj transport trebaju? Zašto želi da se te promjene dogode što prije? Zašto Rimac ne bi zagovarao dogovore u lokalnim zajednicama, zadrugarstvo neovisno o globalnim igračima, i postizanje istog efekta kao da je posrednik globalni Uber?
Treće, povijest automobilske industrije nam jasno govori da automobili nisu postali prijevozno sredstvo zato što su pružali transport, nego zato što su nudili mogućnosti prijevoza koje se nije moglo planirati unaprijed. Kako da, primjerice, fotograf bez posjedovanja automobila prati ideje o promjenama lokacija snimanja, nakon što je uvidom u lokaciju odlučio da želi snimati pet kilometara dalje, i tamo prebaciti svu opremu? Posjedovanje automobila je pitanje osobne slobode. Materijalnom pretpostavkom, automobilom, dobivamo slobodu kretanja, a nametanjem odnosa s Uberom ili nekom drugom firmom možemo se naći u poziciji da nam isporučitelj usluge prijevoza, iz razloga kojeg smatra primjerenim, odbije pružiti uslugu, možda jednostavno time da nas, po želji, stavi niže na listi prioritetnih naručitelja. U komercijalnom smislu, poštujući principe liberalnog kapitalizma, nema ništa prirodnije od toga da, bez dodatnog objašnjenja, odbijete prodati uslugu nekom klijentu. Slobodno tržište ne može naložiti poduzetniku s kime mora raditi.
Umjesto medijske trakavice s pokvarenim i popravljenim telefonom prema resornom ministru, bilo bi zanimljivije da od g. Mate Rimca čujemo podrobnija objašnjenja njegovih mišljenja o razvoju društva. Ovaj članak se, u tom smislu, može shvatiti i otvorenim pozivom za razgovor.