Iz poraza u poraz

S Miloradom Pupovcem smo razgovarali u prostorijama Srpskog narodnog vijeća, nakladnika tjednika Novosti, koji je ponovno skrenuo pozornost na sebe kada je prije dva tjedna objavio fotografiju novog ministra kulture iz njegovih studentskih dana s ustaškom kapom na glavi. Međutim, kako je riječ o čistoj faktografiji, to nije bila naša tema. S Pupovcem smo razgovarali o stvarima koje su diskutabilne. Tko je odgovoran za stvaranje golemih napetosti u podijeljenom hrvatskom društvu, zašto ni Franjo Tuđman ne bi bio u današnjem HDZ-u, hoće li najavljeni zakon o lustraciji samo pogoršati stvari…? Dotakli smo se ekonomskog smjera ove vlade, uloge MOST-a u vladajućoj koaliciji, odnosa prema medijima, zatim moguće smjene ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića te religioznog ministra obrazovanja Predraga Šustara…

Jeste li poslali drugo pismo predsjednici Grabar-Kitarović kako ste najavili?

To pismo je u pripremi i uputit ću ga javno i nepoznatom primaocu. Ovoga puta će biti javno jer je moja prvotna nakana bila da o temama koje sam spomenuo u pismu razgovaram s predsjednicom Republike, premijerom i predsjednikom Sabora. No, ured predsjednice je po svojoj prilici odlučio da moje pismo učini javnim kako bi ona mogla javno odgovoriti.

U pismu predsjednici naveli ste napade i uvrede koji su se dogodili vama, ali i drugim javnim osobama; aktivistima, kulturnjacima… Napisali ste kako takve napade niste doživjeli ni u ratnim devedesetima te da smo svjedoci porasta mržnje, nasilja i netolerancije prema svim manjinama u Hrvatskoj. Koliko je, po vama, situacija u našem društvu ozbiljna?

Pismo nisam pisao zbog sebe, nego zbog društvenog stanja, zbog okolnosti u kojima je moguće da se takve stvari događaju. Zbog okolnosti da pravo građanstva već tri, četiri godine dobivaju glasovi, stavovi, ljudi koji u građanskoj političkoj kulturi nisu samo margine, nego ne dolaze u javni prostor.

Na koga mislite?

Više je takvih aktera u posljednjih tri, četiri godine, koji su zloupotrebljavali nacionalne osjećaje i dijelove nacionalnog identiteta kao što je vjerski, zatim stradanje ljudi u jednom od ratova kroz koje smo prošli, da bi krenuli u neku vrstu kampanje protiv svih drugih i sve druge proglašavali onima koji ne poštuju osjećaje za koje oni misle da moraju biti jedinstveno mjerilo za govorenje, djelovanje, vjerovanje svakoga u društvu. Tu su se postavili iznad ustava i zakona, koji nakon rata obnavljaju rat, militariziraju javne rasprave, simbolički i retorički, i koji razlike u mišljenju i političkim stavovima, proglašavaju neprijateljstvom i nehrvatstvom. Ono što je dovelo do ovoga, da su najtamniji dijelovi naše psihe, pojedinačne i kolektivne, najtamniji i najstrašniji dijelovi naše historije ohrabreni, potaknuti i legitimirani da mogu u pola bijela dana na trgu, u medijima, u Saboru, donositi ne samo konačne sudove, nego izricati i najteže oblike mržnje, poruka nasilja i istovremeno veličanja tih tamnih historijskih razdoblja našega društva.

Koji bi bio cilj te, kako kažete, kampanje?

Često su me ljudi pitali nije li ovo još jedna od HDZ-ovih i desnih političkih kampanja koja služi za izbore, da bi mobilizirali birače, ustrašili druge i da bi onda nakon toga, kad osnuju vlast, promijenili ploču i počeli s drugačijom politikom. I sada ću odgovoriti da bih volio da je bilo tako, iako se i s tim ne slažem. Jer izbori i kampanja ne služe da se destruiraju demokratske vrijednosti, kulturu i institucije politike, a javnost jeste demokratska institucija. Nažalost, nema naznaka da će ovo stati. Ima mnogo više naznaka da se ovo pretvara u dugoročniji politički program. Mnoge stvari nismo mogli napraviti djelomično Tuđmana, no on je u konačnici, kao što pokazuje niz njegovih intervjua, uza sve slabosti njegove politike, uza svu autoritarnost njegova vladanja, uza sve odgovornosti za ono što se događalo u ratu, pretvorbi i privatizaciji, ipak u osnovi zadržao svoju antifašističku poziciju. I nije dopuštao da mu najcrnja desnica i desni klerikalni krugovi kroje vrijednosti u Hrvatskoj. Sjetit ćete se, uostalom, kako se i Sanader nosio s tim i s takvima. Danas, nažalost, takvi su postali glavna struja, prethodni govornici onoga što HDZ ne smije reći. To se može tumačiti kao pokušaj etabliranja vrijednosti koje ne sežu samo u devedesete, nego sežu i u četrdesete.

Mnogi tvrde da Domoljubna koalicija pokušava ušutkati opoziciju i kritičku riječ. Tu je slučaj s raspuštanjem Povjerenstva za neprofitne medije, ali i najava HDZ-a kako će na HRT-u doći do temeljitih kadrovskih promjena jer je javna televizija, kako kažu, bila u službi jedne stranke, odnosno SDP-a. Jesu li medijske slobode u Hrvatskoj ugrožene?

Način na koji je ministar kulture izveo ukidanje jedne komisije bio je ne samo loš, nego i zabrinjavajući. Opaske koje je pritom izricao, premda se on vjerojatno teško može identificirati s Agitpropom, zvučale su veoma agitpropovske. A i on sam je izgledao zogovićevski, kao jedan od titovskih poratnih agitpropovaca. Samo s druge pozicije. Oni koji govore o totalitarizmu nemaju svijest da im taj govor ne daje za pravo da hodaju u čizmama drugog totalitarizma, i to po tlu demokratskoh tekovina koje smo teško izborili. Što se tiče prijetnji HRT-u i osude da je HRT jednostranačka televizija zbog biografije ravnatelja te televizije, te prijetnje i osude također su vrlo opake. Svatko od nas može imati prigovore na tu televiziju, i ja sam ih imao bezbroj puta, i izricao sam ih Saboru. Ali prijetnje smjenama i pribjegavanje revolucionarnim metodama u demokratskim društvima, sigurno je nedopustivo. Sabor je taj koji to pitanje treba raspraviti, javnost je ta koja u tome treba sudjelovati, u mjeri u kojoj može. U protivnom doći ćemo do toga da će svaka garnitura sebe doživljavati kao osvetničku, osloboditeljsku. Zar nije vrijeme da nas nosioci poruka osvete i zastava oslobođenja prestanu oslobađati i da se prestanu svetiti? Taman smo s ulaskom u EU stvorili neki minimum standarda i oko medija, a onda nam dolaze ljudi kojima su puna usta borbe protiv totalitarnosti, a zapravo ne vide da sami govore tim jezikom.

Potvrđeno je da će se ići u izradu nacrta Zakona o lustraciji, koju će pripremiti Udruga hrvatskog križnog puta. MOST i HSLS nisu oduševljeni idejom lustracije, dok HDZ i HSP-AS ne misle od toga odustati. Kažu kako je intencija zakona da se društvo distancira od komunističkih vrijednosti te da se osobama koje su kršile ljudska prava u bivšem sistemu, zabrani javno djelovanje. Što mislite o toj inicijativi?

Onima koji to ne znaju, Hrvatska je prošla dvostruku lustraciju, političku i etničku. Najprije onu prema pripadnicima bivšeg režima koje nova vlast nije smatrala korisnima za sebe. A kad ih više nije trebala, onda ih je pustila niz vodu. Bilo je i takvih. U vojsci, obavještajnom sektoru, administraciji, sudstvu…

Što znači “pustili niz vodu”?

Podučili su neke ljude poslu koji oni nisu znali raditi, a onda kada su nešto naučili, nisu im više trebali. Niti suci, niti primjerice vojni časnici. Druga lustracija je bila etnička, za koju su posebno odgovorne neke političke snage u Hrvatskoj, koje su sada posebno glasne oko nove vještičje lustracije. U njoj, kada bi bilo tako kako oni kažu, mnogi od njih ne bi prošli tu lustraciju jer su teško kršili ljudska prava, jer i danas ne znaju što su ljudska prava. I postoji rizik da ih, dok su na vlasti, ponovno počnu kršiti. S druge strane, po tom njihovom kriteriju ni Franjo Tuđman ne bi prošao zakon o kojemu govore. Ako se odluče na to bit ću među onima koji će s radošću dočekati prvu raspravu, a onda da vidimo kako i na koji način će lustrirati. Ako se odluče na to, vidjet će što znači sukob koji je Hrvatska već jedanput prošla u svojoj povijesti, a za koji oni ovakvim postupkom stvaraju sve pretpostavke. Uza sve svoje slabosti, uza sve odgovornosti za dramatične greške u politici, Franjo Tuđman nije dozvolio da se to dogodi na ovakav način.

Kad kažete sukob, mislite li na neku verziju građanskog sukoba?

Već ga imate, već je otvoren, i tu pobjednika ne može biti. Jer ako smo pametni, ako pogledamo što smo prošli, vidjet ćemo da je pobjeda onih koji su se smatrali pobjednicima tolika i takva da je to zapravo poraz. I tko god se upusti u to, Hrvatsku vodi u još jedan poraz. Na stranu što ju ne vodi tamo gdje će otvoriti vrata budućnosti. To me ne čudi jer imate posla s povjesničarima koji Tuđmanu, kao ne osobito velikom povjesničaru, nisu ni do gležnja.

Čak su i pojedini strani mediji današnji HDZ opisali kao nacionalističku stranku. Ako se s time složimo, mislite li da ima onih snaga u HDZ-u koje bi mogle stranku vratiti na umjerene staze demokršćanstva? Unutarstranački izbori su na proljeće…

Bez obzira na to što sam po političkom opredjeljenju socijalist i što sam na čelu jedne manjinske stranke i politike, svjestan sam da naša zemlje bez jedne konzervativne, narodnjačke i demokršćanske stranke, za što HDZ ima potencijala i historijsku odgovornost, ne može imati političku stabilnost.

Ono što je HDZ postao u vrijeme početka pregovaranja s EU, u vrijeme Sanadera, to je bio taj HDZ. Narodnjački, demokršćanski, malo nacionalan, malo crkven, a opet je zadržao neophodne građanske vrijednosti, republikanske vrijednosti, neophodnu socijalnu osjetljivost. To je bila stranka koja se oslanjala na tradiciju, a zapravo je bila progresivistička, kao što su decenijama bile demokršćanske stranke u Njemačkoj. A ovo sada, daleko je od toga. Oni ni sami ne znaju što su, oni lutaju, oni se traže, i pritom rade veliku štetu. Pozivaju se na Tuđmana, a zapravo ga izdaju ili falsificiraju. Pozivaju se na europske vrijednosti, a zapravo od njih odstupaju. Ako su neki i pogriješili što su na HDZ stavili kolektivnu odgovornost zbog pljačke i kriminala, ili sumnje na to, tako i oni sada griješe tako što stranku ne znaju zaštititi od nezdravog klerikalizma i još nezdravijeg nacionalizma, militarizacije posredstvom braniteljskih grupacija, od desničarenja koje su bliže četrdesetim nego devedesetim godinama. Ne samo za HDZ, nego je i za Hrvatsku od presudne važnosti da se HDZ konsolidira kao stranka desnog centra, koje će imati svoje ljevije i svoje desnije krilo, ali će biti stabilna. Pogledajte kako to sada izgleda, kako zvuči. To nije HDZ koji može osigurati stabilnost hrvatskog političkog života, koji bi bio jamac stabilnosti desnog spektra i koji diktira takvom svojom politikom postupanje lijevom spektru.

Nakon izbora podržali ste lijevu opciju, no ostavili mogućnost suradnje i s Domoljubnom koalicijom. Do dogovora ipak nije došlo jer ste nakon sastanka s njenim predstavnicima kazali kako se u njihovom programu ne spominju manjine, niti obveza koju hrvatska vlada ima prema pitanjima povratka, obnove, ostvarivanja manjinskih prava i sudjelovanju manjina u vlasti. Iako je Karamarko više puta kazao kako izuzetno respektira srpsku manjinu, što mislite kakvu će politiku ova vlada voditi prema manjinama? Je li moguća ozbiljnija regresija manjinskih prava?

Doista u onom programu koji smo dobili od vlade, tamo nema niti jedne riječi o ljudskim i manjinskim pravima ili unapređenju demokracije. Ničega. To je ispravio premijer koji je u svojoj završnoj riječi stavio pitanje manjinskih prava na prvo mjesto, kazavši da on, koji je i sam najveći dio svoga života živio kao pripadnik nacionalne manjine, zna što to znači i da će on i njegova vlada tome posvetiti dužnu pažnju. Mi nismo završili razgovore s premijerom, niti s vodećim grupacijama u vladajućoj koaliciji. Znamo koliko je važno za državu da ima ispravan odnos prema ljudskim pravima i građanskim slobodama. Izborit ćemo se da to bude znano svakome. To znači da ako se bude moglo pregovarati, pregovarat ćemo da to postane važan dio politike ove vlade. Sve ćemo napraviti da se ne bi nastavilo ovo što sada imamo.

Je li moguće da u nekom kasnijem preustroju vlade i SDSS postane njezinim dijelom?

Za nas je primarno da se dosegnuti stupanj manjinskih prava ne umanji, da se participacija pripadnika manjina u vlasti ne umanjuje, nego po mogućnosti poveća. Za nas je primarno pravo na povratak izbjeglih, pravo na obnovu i stambeno zbrinjavanje onih koji su izgubili svoje stanove, pravo na fer suđenje, uključujući i suđenje za ratne zločine koji su počinjeni prema srpskoj zajednici. Za nas važno da država te međunarodne obaveze, koji su sastavan dio ugovora s ostalim članicama EU, ispoštuje. I mi ćemo učiniti sve da se to ispoštuje, ali nije nužno da budemo dio vlasti. Nužno je da se s nama surađuje kako bi se te stvari realizirale.

Kako gledate na suradnju Domoljubne koalicije i MOST-a? S obzirom na učestale afere već u prvim tjednima, ali i brojnost stranaka koje čine parlamentarnu većinu, mnogi joj ne prognoziraju čitav mandat. Koliko je ova vlada stabilna?

Vlada nije stabilna i ne može biti stabilna. Nije stabilna zbog toga što su odabrali modus rada koji se temelji na usuglašavanju. Proces usuglašavanja je vrlo zahtjevan proces, koji s jedne strane može blokirati donošenje neophodnih odluka, a s druge može proizvoditi raskole i nesporazume. Zato je potrebna osobita politička kultura, koju ja ne vidim da postoji kod većine ljudi u toj koaliciji. Usuglašavanje se treba odvijati u dubokoj pozadini. To se ne radi u krupnom planu javnosti gdje onda svaka grupacija gleda da sačuva obraz, a druga da zaradi neki politički poen. Kada bi me pitali, rekao bih im da taj modus operandi mijenjaju pod hitno. Ali oni to iz nekog razloga ne mogu i neće mijenjati. Žele da se vidi da se takmiče, što je razumljivo kad je posrijedi mlađi partner, MOST, kojemu to daje određenu snagu da ne bude preglasan i ignoriran. Drugi razlog za nestabilnost je što kod HDZ-a postoji tendencija apsorpcije MOST-a, da ga se proguta, da ga se kupi, to unosi dodatnu nestabilnost u međusobne odnose. Treći je razlog što Domoljubna koalicija više nastupa s osvetničke pozicije, a MOST nastupa s pozicije onoga koji bi htio neku vrstu unutarnjih reformi. I to je veoma ozbiljna razlika i veliki problem. Dakle, MOST koji je govorio “ne” ideologijama, sada se suočava s većim partnerom, kojemu je to de facto jedina programska aktivnost. Četvrti razlog je manjak iskustva i političnosti. Ni u prethodnoj vladi, nakon što su otišli Čačić, Linić, nije bilo previše ljudi s političkim iskustvom i nervom. U ovoj vladi ima još manje takvih umova, i to je golem problem za zemlju i vladu. I konačno, vlada mora imati premijera. On mora imati svoje ovlasti, on mora biti mjesto donošenja konačnih odluka i nadzora realizacije ostalih odluka. Orešković ima namjeru da tako nešto napravi. Hoće li uspjeti i kako će to izgledati, mi to ne znamo, ali to je ono što nama u ovom trenutku nedostaje.

Čini se da nisu usuglašeni ni predsjednica i premijer. Činjenica je da je predsjednica odluku o smjeni ravnatelja SOA-e, Dragana Lozančića donijela jednostrano bez da ju je prethodno raspravila i usuglasila s premijerom. Je li time izvršen pritisak na premijera, odnosno je li u pitanje doveden njegov integritet?

Naš odnos prema državnim institucijama, posebno onim vitalnima, kao što je obavještajna, nezreo je i nedorastao. I prije Lozančića imali smo slične slučajeve, koji to ilustriraju. Odnos prema Josipu Buljeviću također je bio nedorastao. Odnos prema bivšim hrvatskim obavještajcima, kao što su Perković i Mustač, uza sve njihove eventualne odgovornosti iz bivšeg sistema, bio je također nezreo i neodgovoran. Sada se to ponavlja s Lozančićem, i opet ne znamo prave razloge. Državni aparat mora opstojati neovisno o tome koja stranka može doći na vlast. Ako će pravilo biti da se s promjenom stranačke garniture mijenjaju tako vitalne institucije i njihovo djelovanje, onda mi državu nikada nećemo imati, koliko god se mi kleli u nju, koliko god pjevali o domoljublju. Država je samo malim dijelom to, a stvarnim dijelom je u svojim institucijama i njihovu djelovanju. Mi ih na ovaj način osporavamo, devastiramo. Iz kojih razloga? Nitko nije rekao. A ono što se po birtijama priča, bila bi sramota kad bi bila istina.

Mislite li na priču da predsjednica nije obaviještena o tome da je “usput” ozvučena zbog Mamića koji je bio pod mjerama?

Lozančić po zakonu nije dužan obavještavati nikoga. Niti onoga koji je obuhvaćen mjerama, niti onoga koji nije obuhvaćen mjerama. Zašto bi mene obavještavao o tome da sam obuhvaćen mjerama ako se družim s nekim s kim se ne smijem družiti?

Pa da se zaštiti osobu koja nije izravno pod mjerama, pogotovo ako je ona predsjednica države.

Ali ako je primarna stvar da se s onoga koji je povod za nadzor otkloni sumnja ili mu se potvrdi sumnja, onda je to primarni cilj. Istovremeno svatko od nas mora voditi računa da, ako je posrijedi bila sigurnost predsjednice, prijetnja njoj ili njezinoj obitelji, onda službe apsolutno moraju djelovati, ali u ovom slučaju, kao što svi znamo, primarno je bilo fokusirati se na onoga za koga se utvrđuje je li sumnja protiv njega opravdana ili ne.

Lozančića je trebao saslušati i saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, što je predložio MOST. Međutim, dolazi do obrata, pa MOST ipak ruši tu mogućnost. Je li možda HDZ pritisnuo svog manjeg partnera?

To ne izgleda dobro. Sabor mora imati svoju ulogu u nadzoru obavještajnog sektora. Pitanje je da li je šef službe radio po zakonu ili nije. To je svakako u nadležnosti saborskog Odbora, i Sabora kao takvog.
Što se dogodilo s MOST-om, to naravno ne znamo, i što se uopće događa s tim slučajem, to također ne znamo. Da li postoje neki pregovori unutar vladajuće koalicije zajedno s premijerom, ili premijera i predsjednice Republike oko toga, to ne znamo, ali znamo da ako netko prekrši zakon, kao što se pripisivalo Lozančiću u tako važnoj stvari, onda je to vrlo ozbiljna stvar, kojoj se svi akteri moraju posvetiti. Jedan akter je i parlament i ne smije ga se zaobilaziti, osim ako ostali ne pronađu neko drugo rješenje, koje će otkloniti potrebu da parlament sudjeluje u nadzoru.

Kako vidite smjer ove vlade po pitanju ekonomije, gospodarstva i socijalne zaštite građana? Čini se da nismo daleko od privatizacije zdravstva, državne tvrtke idu u masovnu privatizaciju… Jesu  li te mjere ipak nužne kako bi se riješili fiskalni problemi te se kasnije podigao standard građana, ili će jaz između bogatih i siromašnih postati još veći?

Već smo djelomično privatizirali zdravstvenu djelatnost i usluge. Ako to budemo širili privatiziranjem onog što pripada bolničkom sektoru u javnom vlasništvu, što povlači i prava temeljem javnog zdravstva, to će otvoriti čitav niz poteškoća. Naznake koje dolaze iz Vlade o tome da će postojati standardna zdravstvena usluga svima dostupna, a da će ostalo što je izvan tog standarda ljudi morati plaćati, u našim okolnostima to će značiti ozbiljan udar na zdravlje i kvalitetu života ljudi. To znači da, ako ste bogat, ako imate novca, ako imate plaću da podignete kredit u banci ili možete posuditi novac kod zelenaša, onda ćete moći ići na operaciju ili poslati dijete na operaciju. Ne budete li to imali, mogli biste se naći u ozbiljnim teškoćama s vlastitim zdravljem.
S druge strane, nažalost nemamo dobru regulaciju odnosa u procesu privatizacije i nadzora nad time, te nemamo nadzor nad radom privatne djelatnosti. To dodatno stvara sumnju kako ćemo cijelu stvar izvesti. Nas u parlamentu koji će biti protiv takvog mogućeg postupka bit će mnogo, kao što će biti i mnogo građana koji će biti protiv toga. Bit ćemo i protiv mogućeg uvođenja poreza na nekretnine, pa i rasprodaje preostalog dijela državnih poduzeća, dok istovremeno najveći dio financijskog kapitala, koji stoji na štednjama građana nije ništa drugo nego rentijerski. Država niti razmišlja niti išta čini da tih preko 200 milijardi kuna koje stoje na bankovnim računima, uglavnom malog postotka štediša, iz rentijerskog statusa konačno prijeđe u aktivan status. Jer ako nekoga smeta što nečiji stan nije u prometu, pa mora platiti nekretninu, ili što nečija soba viška nije naplaćena, što je onda s tim golemim novcem koji nije oporezovan na adekvatan način i koji nije aktivan kao kapital? I hoće li država, odnosno članovi Vlade u Saboru, imati odgovor kad postavimo to pitanje? I kako će braniti činjenicu što i dalje potiču kapitalizaciju i kapitalizam, a istovremeno uništavaju tekovine onoga što je omogućavalo zdrav život, veću zaposlenost, sigurnije školovanje i sigurniju budućnost ljudi u Hrvatskoj?

Predrag Šustar je jedan od boljih u sastavu ove vlade. To je čovjek s ozbiljnim rezultatima u akademskom djelovanju i njega smo doživjeli kao ministra koji će se boriti za širenje istraživačkih kapaciteta i znanstvenih potencijala zemlje te podizanje standarda javnog visokog školstva. (Foto: Damir Senčar, Hina)

Kako gledate na novog ministra obrazovanja, Predraga Šustara? Kako je vidljivo iz njegovog članka za Riječki teološki časopis iz 2012.godine, Šustar smatra kako je moguće da je Bog dizajner svemira, a da je evolucija otvoreno pitanje. Prije toga smo imali izjave ministrice socijalne politike, Bernardice Juretić kako će ova vlada raditi samo na slavu Božju te da nam treba Njegova pomoć. Je li ova vlada najavila kako će se vjera miješati u svjetovnost države? Je li sekularnost Republike Hrvatske ugrožena?

Nakon što je formirana zadnja instanca vrha vlasti, od njih tri, predsjednika države, Sabora i Vlade, osvanuo je naslov u jednom dnevnom listu kako su konačno tri praktična katolika u vrhu države. Nedavno je jedan biskup izjavio, ako sam dobro zapamtio, kako državom upravljaju Jugoslaveni, komunisti, Srbi, a da su katolici u manjini. Dakle, kod nas vlada košmar. Orijentacijski košmar. Ljudi govore bez odgovornosti. Ne sporim pravo kolegi Šustaru da vjeruje da postoji Svevišnji dizajner svijeta i ne sporim mu pravo da ga nosi znanstveni i istraživački entuzijazam da nam dokaže tako nešto. No, problem je ako to govoriš s pozicije ministra. Zbog svog bavljenja politikom i sam sam u svojoj struci odlučio da o nizu pitanja šutim. Zbog čega? Zbog toga što bih mogao proizvesti nesporazum. To što su kolege novinari našle u jednom od ministrovih članaka doista može biti tema za ozbiljnu raspravu, i ne baš ugodnu za ministra kao znanstvenika, ali ono što bi bilo dobro je kada bi se on suspregnuo od toga da kao ministar tu poziciju afirmira. Položaj ministra na koju je prisegao pred važećim hrvatskim ustavom, to mu ne dopušta.
Inače, Šustar je jedan od boljih u sastavu ove vlade. To je čovjek s ozbiljnim rezultatima u akademskom djelovanju i njega smo doživjeli kao onoga koji će se boriti za širenje istraživačkih kapaciteta i znanstvenih potencijala zemlje te podizanje standarda javnog visokog školstva.
Ovo što je naknadno otkriveno u njegovim radovima doista ne bi smjelo biti njegova vodilja u promišljanju bilo kojeg segmenta obrazovnog procesa, nastavnog procesa ili bilo kojeg dijela kurikularne reforme, ali i javnog istupa. To je iznimno važno. Na stranu što je to u neskladu s Ustavom i Rezolucijom Vijeća Europe, ipak sam uvjeren da će kolega Šustar razumjeti da u našoj sredini postoji tendencija, ozbiljna, snažna, dominantna, da je vjerovanje važnije od istine i da je religioznost važnija od znanja. Resorni ministar tomu ne smije ničime doprinijeti.

Na kraju bih se vratio na predsjednicu Republike. U odgovoru na vaše pismo kazala je da ste i vi na neki način odgovorni za incidente u kojima ste bili žrtva. Kazala je da stojite iza tjednika Novosti, koji je pjesmom Lijepa naša haubico satirički popratio vojni mimohod. Tvrdi kako i satira ima granice preko kojih se ne smije ići. Treba li satira imati ograničenja?

I Kardelj je govorio u Pravcima razvoja socijalističkog samoupravljanja, pa i prije nastanka tog spisa poručivao kako je dopuštena kritika, ali samo konstruktivna. Tko određuje taj kriterij, u čijim je on rukama? Onoga koji ima moć: političku, financijsku, crkvenu? Ili onoga koji spoznaje, koji stvara u prostoru ljudske slobode? Kakvo bi bilo društvo bez toga, bez onih koji su u stanju caru reći da je gol, da pod cijenu vlastite sigurnosti, neugode i nelagode, mogu reći vlasti da ne valja, koji i pod cijenu ozbiljnih rizika, naciji mogu reći da ne živimo u istini nego u mitu, neovisno o čemu se radi, klasnoj ideologiji ili o nacionalnoj ideologiji, socijalističkoj ili liberalnoj ideologiji?
Bez takvih ljudi koji imaju stvaralačkog dara, kao što ima Oliver Frljić, da taj dar pretvori u kazališni iskaz, ili Viktor Ivančić, ili Nikola Bajto, koji je jedan od najboljih novinara mlađe generacije u Hrvatskoj, zar takve ljude Hrvatske treba ušutkivati? Takvih nema u mnogim zemljama, a mi ih imamo. Isto vrijedi i za niz drugih, za Mirjanu Rakić, Ninu Violić i u konačnici za Novosti.

Oni koji govore o totalitarizmu nemaju svijest da im taj govor ne daje za pravo da hodaju u čizmama drugog totalitarizma, i to po tlu demokratskih tekovina koje smo teško izborili. (Foto: Damir Senčar, Hina)

A za one koji ne razumiju što je satira, u slučaju vojnog mimohoda, to je bilo upozorenje na opasnu militarizaciju u našem društvu, na trend militarizacije, na zaboravljanje da je iza Oluje ostalo na stotine pobijenih staraca, za čije ubojstvo i paljevinu kuća gotovo da nitko nije odgovarao. Ako netko iz najdubljeg osjećaja progovori pa kaže – sjetimo se i njih kada obilježavamo nešto što trebamo obilježavati, zar je to ismijavanje, zar je to grijeh? Zar je prisjećanja onih pet žena u riječkom HNK-u, Bošnjakinje, Hrvatice, Srpkinje, na njihovo ratno strahotno iskustvo, uvreda za one koji su se borili za Hrvatsku? I koji je to um koji može tako zamisliti stvari, da ne može razumjeti da je patnja bila strašna i sveopća, i da je krajnje vrijeme da se pitamo, je li nam trebala? I ako nam je trebala, što smo od nje učinili, što smo s njom napravili i kome smo ju dali u ruke da se s njom poigrava? Isto tako, kada vidim što se događa našoj zajedničkoj zemlji, našoj zajedničkoj Hrvatskoj – i nju se isto tako ponižava i vrijeđa u onome što je njezina najzdravija pamet i što su njezini najveći potencijali. Ako ćemo Frljića tjerati da ode raditi u Austriju ili Njemačku, a istovremeno kričati što nam mladi ljudi zbog otvorenih granica i loše ekonomske situacije odlaze raditi u Njemačku – pa što onda činimo, što radimo? Nije valjda da će se na takav način hiljade vratiti nazad? Neće. Za njima će otići i drugi. Jer to ne donosi slobodu, a bogami ne donosi ni ekonomsko ozdravljenje.

h-alter