Sprint na klimavim nogama

Da je u Hrvatskoj na djelu dalekosežniji politički projekt od, prije nekoliko godina, detektirane konzervativne revolucije (ili kontrarevolucije – ovisi o stajalištu, naravno), vjerojatno je jasno i onima koji su prve epizode serije olako otpisivali kao razmjenu argumenata uobičajenu u društvima “s duljom demokratskom tradicijom”.

Međutim, kad je iz sfere pobačaja, definicije braka i otpora uvođenju spolnog (zdravstvenog), kao i građanskog odgoja obrazovanja u školski sistem, promjenom političke vlasti na vidjelo izišla širina udara i njezini pretpostavljeni odnosno priželjkivani dosezi, stvari su naglo poprimile ozbiljne demokratske razmjere.

Ton udara pojačan je kako iz središta političkog sistema, tako i s donedavno desne periferije koja je napokon stekla slobodan prolaz u sam centar, etablirajući se doslovce kao njegovo pogonsko gorivo, generator ideja i društvenih akcija.

Elementi su izgleda napokon očevidni i jasni, i onima s nešto zamućenijim demokratsko-pluralističkim pogledom, iako već čitavo desetljeće fragmentarno cirkuliraju multipliciranom konzervativnom virtualnom medijskom sferom, prikladno se zalijevaju i hrane na upriličenim javnim eventima, najčešće tribinama ili pak hodočasničkim predavanjima glavnih zagovornika.

Vrijednim radom doguralo se i do festivala nazvanog Kulfest (“atraktivnog, a medijski prešućenog”), broj udruga – od U ime obitelji preko Vigilare i Centra za obnovu kulture do Hrvatske udruge Benedikt i sličnih radosti u civilnom sektoru – raste svakodnevno, infrastruktura, kadar i novaci bezuvjetno su zajamčeni podrškom majke svih civilnih udruga, najveće i državnim proračunom najizdašnije financirane čuvarice identiteta i tradicionalnih vrijednosti.

I upravo u tom miljeu nastaje teza o “lijevoj kulturnoj hegemoniji” i žilavom komunizmu koji treba srušiti, praktično oprimjerena i pojašnjena do konkretnih ishoda odlukom ministra kulture Zlatka Hasanbegovića o ukidanju Stručnog povjerenstva za neprofitne medije. Posrijedi nije ishitrena odluka ministra “kratkog fitilja”, nego sistem, dakle: projekt, u kojem je obračun s lijevom kulturnom hegemonijom i komunistički zagađenim zrakom važna sastavnica. Malen korak za Hasanbegovića, ali zbilja velik za projekt nove nacionalne paradigme.

Ishodište projekta predstavlja Rezolucija Vijeća Europe 1841 iz 2006. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima kao početna i neupitna pretpostavka definitivnog obračuna sa socijalističkom tradicijom reduciranom na dimenzije “totalitarnog zločinačkog pothvata”, uključujući i prijetnju lustracijom (jer žilav je i dugovječan komunistički i kadar, a još dugovječniji komunistički “mentalitet”), uz razne ideje za različite popise narodnih neprijatelja, kao populistički najjaču polugu definitivnog obračuna s društvenim akterom koji se karakterizira standardnim repertoarom pridjeva i njihovom kombinacijom poznatom kako iz medijske i svakodnevno usmene, tako i iz virtualne i Facebook demokracije.

Drugi važan korak jest kanonizacija Alojzija Stepinca kao simbolički uporišno mjesto i pravednički putokaz oprimjerenog zauzimanja tobože jednake distance spram dvaju totalitarizama koji su oblikovali hrvatsku stvarnost u pedesetogodišnjem razdoblju kratkoga 20. stoljeća – zajedno sa svježim interpretacijskim viškom koji nedvojbeno pokazuje uzor kako se može biti i antifašist i antikomunist, i za to podnijeti žrtvu. U tom se smislu jasnije razumije višegodišnja poruka upućivana “konzervativnoj većini” da se treba napokon odlučno “osloboditi straha”.

Slijedi logičan treći element: “nova nacionalna paradigma” – ekstenzivniji, višeslojniji i jači oblik svojedobnog poziva na “duhovnu obnovu”, zapravo model novoga društvenog ugovora koji bi trebao proizvesti novo “društveno ozračje” i vjerojatno zajamčiti uvjete stvaranja “novog čovjeka”. Taj “novi čovjek” temeljio bi se na zdravorazumskom uspostavljanju konzervativnosti i tržišnog natjecanja kao jedine normalnosti, dapače, prirodnog poretka koji jedini jamči uspjeh sveukupnog projekta, zašećerenog mekanim obavezujućim odrednicama poput “domoljublja” ili “zajedništva” pa sve do recentno iskazane ideje uvođenju obaveznog služenja vojnog roka.

Simbolički utemeljujući vremenski trenutak projekta jest, naravno, onaj kad je život zapravo započeo (a povijest usput izbrisana ili reducirana na zločinački pothvat) i okuplja se oko godine nulte hrvatskog osamostaljenja s pripadnim nacionalističkim vrijednosnim modelom. Vrijeme se, dakle, kao i u svakom projektu s totalitarnim ambicijama, počinje računati ispočetka. Jednako se tako odabiru i nova savezništva na vanjsko-političkom planu, s izraženom preferencijom spram autoritarnih političkih modela konzervativnog habitusa u srednjem i istočnom dijelu postsocijalističke Europe.

Javno prisutni pobornici projekta, uz svaku od spomenutih točaka, gotovo redovito, provlače i tezu o “lijevoj kulturnoj hegemoniji”, što uvelike podrazumijeva i medijsku, kao opasnoj prepreci u njegovoj realizaciji. Desnica se, reklo bi se jednostavnije i banalnije, dohvatila nadgradnje i nasrnula na nju bez smisla, nagovijestivši kraj 70-godišnje lijeve kulturne hegemonije i hrabro zagazila u područje estetskog s jasnom nacionalsocijalističkom tendencijom, kao što to pokazuje jedna strukovna podrška ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću, institucionalno najvidljivijem zagovorniku desnog projekta odnosno nove nacionalne paradigme.

Desna i konzervativna fantazija o lijevoj kulturnoj hegemoniji računa na dokidanje komunikacijskih kanala koji nisu uključeni u zborsko pjevanje, bez puno smisla za nijanse i različite političke pozicije. Jer sve što nije s nama jest nedvojbeno lijevo ili liberalno-lijevo, zapravo komunistički atavizam, a da se radi o manjini jasno pokazuje referendum o braku. Zato se zdravorazumski postavlja pitanje: zašto se u različitim društvenim sferama, poput medija i kulture, ta većina ne ogleda onako kako se ogledala u referendumskim rezultatima? Nešto očevidno ne štima, nešto priječi većini da bude uvijek i svugdje većina, i uzrok je dugo mišljen i napokon domišljen u klimavoj koncepciji lijeve kulturne hegemonije.

U prvom se koraku ta hegemonija može čitati u doslovnom značenju kao prevlast odnosno dominacija, pri čemu ne postoji ni prijeko potreban minimum dokaznog materijala jer se argument, vrijedi ponoviti, vrti oko jednostavne teze tipa: tko nije s nama, jest protiv nas. Stoga su, na primjer, svi predočeni statistički podaci i financijski pokazatelji o radnom statusu u neprofitnim medijima, kao i o njihovu financiranju naišli na šutnju, jer čemu raspravljati o činjenicama kad mi jednostavno “vjerujemo” da je posrijedi hegemonija i parazitiranje na javnim, proračunskim sredstvima.

Međutim već u drugom koraku elaboracije, korifeji pojmu daju zanimljivo značenje pozivajući se na koncepciju Antonija Gramscija u posve suludom aranžmanu, pokazujući ozbiljne znakove intelektualne potkapacitiranosti. Sve ga se tu može naći, od činjenice da se u pozivu na “oslobođenje od straha” Gramscijev pamflet “Ravnodušni” (Gli indifferenti) što ga je kao 26-ogodišnjak objavio u veljači 1917. u jedinom broju časopisa La città futura Omladinske federacije piemonteške Socijalističke partije navodi kao zapis iz njegovih “Zatvorskih bilježnica” do zanimljivijih i težih simptoma intelektualne potkapacitiranosti u kojima se saznaje da je Gramsci bio glavni ideolog frankfurtske škole: “Jedan od klasičnih primjera osvajanja i održanja političke moći putem kulturne hegemonije je djelovanje tzv. Frankfurtske škole, koja je desetljećima monopolizirala odgojno-obrazovni sveučilišni sustav u zapadnoj Europi, pa i u bivšoj Jugoslaviji. Nastala je 1923. kada je agent Kominterne György Lukács osnovao filozofski krug oko Instituta za marksizam na frankfurtskom sveučilištu, a kasnije su joj se pridružili Theodor Adorno, Wilhelm Reich, Erich Fromm, Antonio Gramsci, Max Horkheimer i Herbert Marcuse. Svaki od sudionika Frankfurtske škole stvarao je svoj filozofski model koji je zagovarao protumetafizički i antitradicionalni svjetonazor, areligiozni individualizam, prosvjetiteljski racionalizam i tehnoznanstveni pozitivizam. Jedan od njezinih glavnih ideologa, Antonio Gramsci, smatrao je da je pod krinkom marksističke revolucije potrebno infiltrirati ljude u zapadne institucije. (…) U institucionalnim kulturnim sinekurama Frankfurtske škole nakon Drugoga svjetskog rata utočište su pronašli brojni lijevi književnici poput Alberta Camusa ili marksista Sartrea, koji je desetljećima bio pobornik staljinizma (…).3

Zanimljivo je da se pritom, u ne baš usviranom intelektualnom orkestru, u široj argumentaciji i popratnim raspravama o naravi poslijeratnog antifašizma kao oslonac pojavljuje upravo diskurs ili pozicija koju bi se u našim prilikama moglo podvesti pod utjecaj utjecaja frankfurtske škole, odnosno tekst Gvozdena Flege iznova aktualiziran posljednjih tjedana kao potvrda teze o “crvenom fašizmu” i “antifašističkom antikomunizmu”.

Ozbiljan nedostatak, unatoč činjenici da se na njega u postojećem odnosu snaga slabo isplati pozivati, jest promatranje političkih pozicija s onu stranu desnog konzervativnog spektra kao skupno “lijevo-liberalnih”. Ponekad je teže razabrati što se pod tim skriva, ali taj se plutajući označitelj uglavnom zakači na sve što predvodnicima desnog udara nije samorazumljivo, prirodno i normalno, bilo gluplje ili pametnije, smušeno ili karijerno pozicionirano, politički pismenije ili aktivistički jednodimenzionalno, dakle sve što nije tradicionalno i konzervativno, a pritom barem u prvoj prozivci ne pristaje automatizmom na novi društveni ugovor.

U međuvremenu se za normalizaciju stanja ili naturalizaciju nove nacionalne paradigme traže ili se pak svojevoljno nude različiti saveznici kojima je antikomunistička histerija jedini zajednički nazivnik, neovisno o tome nalaze li je u “bazi” ili “nadgradnji”, u društvu ili mentalitetu.

Čak i korporativni dnevni mediji kao srednjostrujaška linija s jasnom agendom zaštite i promocije procesa koji pripadaju tzv. bazi, redovito servisiraju desne i konzervativne ideje promovirajući njihove zagovornike u nizu velikih intervjua kao obične ljude kojima ništa ljudsko nije strano, odnosno kao zanimljive, životne persone sa svim dobrim i manje dobrim stranama – od turističkog posjeta Kubi preko nogometne navijačke epizode do objave taktike kojom će se izboriti zabrana rada nedjeljom.

Istodobno se u središnjem Dnevniku nacionalne televizije govori o “sindikatima kao najvećim protivnicima/kočničarima reformi” pa se doista nameće smisleno pitanje ne samo o lijevoj kulturnoj hegemoniji nego o poziciji koju bi se u toj konstelaciji moglo nazvati lijevom.

Kad bismo posegnuli barem za osnovnim elementima Gramscijeve dijalektike otpora i pristanka i uključili univerzalizaciju, kompromis i političku institucionalizaciju, ili povukli sličnosti hrvatskih okolnosti s nekim društvenim situacijama koje su barem u Europi aktivirale gramšijevske kategorije u novom kontekstu, gotovo da bismo stekli prijeko potreban aparat za analizu analize “lijeve kulturne hegemonije”, ali to bi onda bila ozbiljnija rasprava s ne baš relevantnijim društvenim odjekom.

Stoga je desna fantazija o lijevoj kulturnoj hegemoniji obična tlapnja, ne samo kao kvaziteorijska koncepcija nego i kao opis stanja stvari, iako kad su posrijedi neprofitni mediji ima konkretan ishod eliminacije glasa koji je precizno detektiran kao otpor. Procedure i kriteriji tek su bezbojna izlika za izbacivanje aktera koji se ne uklapa u projekt. Posrijedi je, posve jednostavno, zona koja se ne može nadzirati jer se ne uklapa u projekt obnove i nove nacionalne paradigme i zato je prekrižena dok će se za zaposjedanje ostalih neprijateljskih utvrda postupno pronalaziti legalni, štoviše: demokratski, mehanizmi preuzimanja i kontrole.

Suženo područje borbe logična je posljedica izostanka lijevih ideja koje bi navodno mogla zastupati politička pozicija oličena u lokalnoj varijanti SDP-ovske socijaldemokracije. Ali budući da ih nema upravo na mjestu, da iznova terminološki banaliziramo i pojednostavimo, društvene baze, čak ni u obrani elementarnog prava na rad u neprofitnim medijima, mjestu koje je zapravo, operativno posve gramšijevski, napušteno kao područje borbe činom pristanka bez trunke otpora, i to prihvaćanjem postojećih odnosa u sferi proizvodnje kao prirodnog poretka, ostaju tek sitna puškaranja tipa “koliko i kakvog antifašizma”.

Sve se zapravo može sažeti starom poslovicom da psi laju, a da karavana prolazi, uz napomenu da zapravo metaforički psi laju okrenuti u nekom drugom smjeru u odnosu na onaj kojim metaforička karavana prolazi.

Dok se god na lijevoj političkoj platformi ne pojavi snažniji politički subjekt koji će napokon na dnevni red postaviti važna pitanja, odnosno zahvatiti stvari u korijenu, i svakako u tradiciji revitalizacije socijalističkog viška koji nadilazi uvriježeno predbacivani totalitarni okvir, onima što ih konzervativno-desni ešaloni nazivaju lijevima ili lijevo-liberalnima ostat će tek nadgradnja ili preciznije pozivanje na demokratsku higijenu.

S obzirom na stanje stvari, i ta se demokratska higijena trenutno čini kao društveno relevantan doseg, iako i ona sve intenzivnije nalikuje na izgubljenu demokratsku bitku, osobito jer bi srednjoklasni komfor, egzistencijalna ucjena i dupliranje proračunskog izdvajanja za kulturu mogli proizvesti novu konfiguraciju pristajanja i otpora.

Međutim, desni projekt ima još jedan bitan nedostatak. Vjeruje, naime, da se sa socijalizmom i socijalističkom idejom suočava u liku komunističkog atavizma jer ne može dokučiti, valjda zbog “lijeve kulturne hegemonije”, da je posrijedi nešto živo, dinamično i nastajuće.