13.11.2015., Zagreb – Na Interliberu dodijeljena nagrada Kocicevo pero knjizevniku Ivici Djikicu.
Photo: Zarko Basic/PIXSELL
SVJETSKI trend izuzetno kvalitetnih televizijskih serija zahvatio je i Hrvatsku koja je u kratkom vremenu izbacila nekoliko projekata koji su podjednako oduševili i gledatelje i kritiku.
O “Počivali u miru” s pravom su se pisali hvalospjevi, a “Patrola na cesti” stvorila je osjećaj i pobudila nadu da smo možda napokon izašli iz ere produciranja gotovo isključivo sapuničavog sadržaja koji je svojevremeno vladao domaćim TV kanalima.
Sljedeća u nizu mogla bi biti “Novine”, dramska serija koju za HRT radi produkcijska kuća Drugi plan i u kojoj ćemo kroz 12 epizoda pratiti priču o novinskoj redakciji koju preuzima bogati poduzetnik s perfidnim političkim planovima.
U glavnim su ulogama Branka Katić, Zijad Gračić, Olga Pakalović, Trpimir Jurkić, Tihana Lazović i Goran Marković, za režiju se pobrinuo Dalibor Matanić, a scenarist je nagrađivani književnik i novinar Ivica Đikić.
Zahvaljujući bogatom književnom, a posebno novinarskom iskustvu (novinarstvom se počeo baviti kao 16-godišnjak), teško je u ulozi scenarista zamisliti boljeg čovjeka od Đikića. Uređivao je nekoliko hrvatskih novina i magazina i prošao redakcije od Slobodne Dalmacije preko Novog lista pa sve do Novosti, a mnogi ga pamte i kao urednika splitskog Feral Tribunea.
Stoga, popričali smo s Đikićem koji nam je otkrio ponešto o stvarima koje su ga potakle na pisanje ovog scenarija, ali i o trenutnom stanju hrvatskog novinarstva.
Iako je ova tema prilično popularna izvan naših granica, “Novine” su zapravo svjež projekt na ovim prostorima. Nikad se nismo susretali sa serijom o novinarima iako smo prilično kvalitetan teren za ovu tematiku. Što vas je potaklo da se upustite u ovaj projekt?
Moram vas ispraviti: bila je mini-serija “Novo doba” redatelja Hrvoja Hribara, po scenariju Renata Baretića, Ante Tomića i Ivice Ivaniševića, 2002. godine, na Hrvatskoj televiziji. A što me je potaknulo? Pa, vjerojatno to što mogu pisati samo o nečemu što me duboko zanima i o čemu mislim da ponešto znam, što je valjda preduvjet da bih o tome mogao nešto novo i relevantno reći.
Ja sam novinar, novinarstvo je moj zanat i to je jedno od vrlo rijetkih područja ili motiva za koje vjerujem da ih razumijem i da o njima imam što kazati. Ali to je bio samo početni impuls: kad sam počeo razvijati i onda pisati scenarij, naprijed je vukla unutrašnja logika pripovijedanja i ništa drugo.
Čime ste se ravnali stvarajući ovu zamišljenu redakciju?
Ničim konkretnim se nisam ravnao, kao što rekoh, vodila me je priča, unutrašnja logika pripovijedanja. Nisam kopirao situacije iz stvarnosti, to me nije zanimalo. Htio sam ispričati jednu uvjerljivu i, po meni, važnu priču, ovog puta u formi scenarija za televizijsku seriju.
Koliko se redakcija iz serije razlikuje od onog na što ste sami navikli?
Razlikuje se u mjeri u kojoj se igrana serija razlikuje od dokumentarca, ili još bolje, u mjeri u kojoj se igrana serija razlikuje od snimke s neke nadzorne kamere. Podloga je, dakle, slična, ali onda počinju priča i drama koje se na realnost oslanjaju samo onoliko koliko je nužno da bi cijela stvar bila uvjerljiva.
Koliko ste se u cijeloj priči ravnali realnim stanjem u novinarstvu s obzirom na to da klasične konstelacije u redakcijama ne funkcioniraju na način kao nekad?
U mjeri u kojoj je to bilo nužno da se postigne uvjerljivost, da se ljude uvuče u taj novostvoreni svijet. Samo toliko.
S obzirom na to da kao novinar svakodnevno imam priliku vidjeti način na koji čitatelji percipiraju ovaj svijet, mislite li da će serija gledateljima neupoznatim s funkcioniranjem redakcija dati bolji uvid?
Vjerujem da hoće, premda to nije bio moj primarni motiv za pisanje ove serije, nemam edukativne ambicije. Ali da, mislim da će ljudi doznati više o tome kako funkcioniraju redakcije i u tehničkom i u suštinskom smislu, kako se donose odluke, što sve utječe, u čemu se sastoje profesionalne i moralne dvojbe, kako izgleda svakodnevna borba s rokovima…
Hoće li pristup serije biti nalik Sorkinovom idealizmu u “Newsroomu” ili imate drukčiji pristup?
Jako poštujem rad Aarona Sorkina i volim prvu sezonu “Newsrooma”. I u “Novinama” ima idealizma i te neke zanatske romantike, bez toga bi sve skupa bilo besmisleno, ali mislim da će naša serija biti mnogo mračnija, pesimističnija i gorča. Čini mi se da bi seriji “Novine” dobro pristajao podnaslov – “Umjesto nekrologa”.
U najavama se dosta govorilo o tome da će serija “podići prašinu”. Na koji način?
Ja ne mislim da će podići bogznakakvu prašinu, premda bih volio da se to dogodi, s tim da bih volio da se to dogodi zbog toga što će biti prepoznat veliki rad i posvećenost Dalibora Matanića, producenata Nebojše Tarabe i Miodraga Sile, direktorice produkcije Sanje Nikić, direktora fotografije Danka Vučinovića, dramaturginje Tene Štivičić i urednika Mislava Brumeca, scenografkinje Veronike Radman, sjajnih i zainteresiranih glumaca, i desetaka drugih ljudi koji rade na seriji, a ne zbog nečijih ideoloških ili parapolitičkih zamjerki. Kako god, ravnodušnost bi me najviše pogodila.
S obzirom na to da je priča o bogatim poduzetnicima s političkim vezama koji preuzimaju novine bliska stvarnim događanjima, u kojoj će se mjeri stvarni likovi prepoznavati u seriji?
Ne vjerujem da će se itko moći prepoznati. I vjerujte mi da je to prepoznavanje ili neprepoznavanje potpuno nevažno.
Jeste li se, s obzirom na tematiku, susretali s nekim preprekama ili možda očekujete s obzirom na novu garnituru na vlasti?
Ne, ja ne znam ni za kakve prepreke i ne vidim razloga da ih bude. Mi samo pričamo priču, a ni ne očekujem nikakve prepreke, bilo bi suludo i tragikomično da se vlast petlja u umjetničke poslove. A bio bi pomalo i kompliment da nas doživljavaju tako ozbiljno.
Između ostalog, bavite se i problemom žutila. Koje je vaše mišljenje o tome?
Žute novine i portali moraju i trebaju postojati, ali problem je kad ne postoji gotovo ništa osim toga, odnosno ništa osim pokušaja mnogih medija da istovremeno budu i žuti i ozbiljni, i senzacionalistički i analitični, i dileri niskih strasti i nositelji visokih moralnih načela. To je siguran put za gubitak vjerodostojnosti i publike, što u Hrvatskoj gledamo već godinama, barem kad je riječ o novinama.
Mislite li da je novinarstvo postalo “uslužna djelatnost” (i to ne samo u odnosu na interesne skupine ili oglašivače već i čitatelje kojima se uvlačimo žicajući klikove i prilagođavajući sadržaj)?
Da, može se reći da je novinarstvo u velikoj mjeri postalo ili postaje uslužna djelatnost, no nije samo u tome problem, jer novinarstvo je postalo ili postaje sredstvom za zaglupljivanje ljudi i vrijeđanje zdravog razuma, jednako kao što je postalo ili postaje sredstvom u rukama bezobzirnih vlasnika, kojima je medijsko vlasništvo samo poluga za ostvarivanje nekih drugih interesa i za sklapanje nekih unosnijih poslova ili političkih dilova.
Na koji se način možemo boriti protiv toga?
Novinarstvo je profesija, ili zanat, bez kojeg ne funkcioniraju demokracija i slobodno društvo, a nevolja je što je udio zanata u našem današnjem mejnstrim novinarstvu sveden na najminimalniju mjeru. Pod zanatom mislim na skup procedura koje prethode objavljivanju neke vijesti ili članka, mislim na skup etičkih normi bez kojih novinarstvo nije ništa više od manipulacije ili propagande, i mislim na kritički i propitivački odnos prema svemu što dolazi iz političkih i drugih društvenih centara moći.
Utoliko, danas se žurnalizam kod nas događa, uglavnom, na marginama. Ali treba se boriti za taj zanat, jer su najplemenitije one bitke za koje unaprijed znate da su izgubljene.
Budući da su neki scenaristički temelji postavljeni prije par godina, a mnogo se toga u međuvremenu dogodi, u kojoj je mjeri stvarnost utjecala na sadržaj?
Ne mislim da je neke konkretna i svakodnevna stvarnost uopće utjecala na pisanje scenarija: ono što sam ja pokušao ispričati ima neskromnu pretenziju da bude univerzalno i da se može gledati i za dvadeset godina.
Jeste li u scenariju predvidjeli nešto ili napisali nešto što se kasnije pokazalo “preblizu istini”?
Bilo je nekih momenata, ali prilično sporednih, što nije ništa neobično.
Ispostavilo se da ste u trendu. “Spotlight” je osvojio Oscara za najbolji film. Jeste li pogledali film i što mislite?
Meni je to solidan film, ali sam vjerojatno suviše subjektivan, jer volim novinarske filmove.
Jesu li postojali neki konkretni uzori tijekom pisanja?
Hm, možda ne uzori, i možda ne konkretni, ali recimo da su četiri serije utjecale na mene, pa onda vjerojatno i na scenarij “Novina”, to su danski “Borgen”, onda “Kuća od karata”, te HBO-ove serije “Žica” i “Newsroom”.
U kolikoj mjeri priča počiva na vašem 20-godišnje novinarskom iskustvu? Preciznije, koliko je osobnog završilo u scenariju?
Najosobnije što je završilo u scenariju jest atmosfera i vrlo načelno razmišljanje o novinarstvu kao profesiji, te ponešto u karakterima nekih likova.
Odnedavno smo svjedoci pravom vatrometu događanja na političkoj sceni. Mislite li da bi se iz toga mogao izvući još neki scenarij?
“Novine” su odavno zamišljene kao trilogija, druga sezona već postoji u skicama i sinopsisima, treća u grubim obrisima. Nadam se da ćemo biti u prilici ispričati sve što imamo reći.