Toplo, toplije, Zoran Ferić. Koliko kod ova gradacija bila ljigava, ne mogu propustiti ovako izravno predočiti dominantni osjećaj koji ostaje nakon čitanja novog Ferićevog romana Na osami blizu mora.Tekst je to sastavljen od devet priča povezanih zajedničkim elementima. Za početak, to su likovi, koje pratimo od njihovih tinejdžerskih do zrelih dana. Drugi je kohezivni element tematska okosnica teksta, a ona je ljubavno – seksualne prirode, uz neku sitnu (ili ne baš sitnu) bizarnost koja je za svako poglavlje osobita.
Ferićevska groteska, dobro nam znana iz njegovog dosadašnjeg opusa, nalazi se u jezgri svake od devet priča, a proizlazi iz prirode ljubavi junaka i njihovih partnera. Ovdje uočavamo jednu bitnu karakteristiku: upravo su partneri, a ne sami junaci, ti koji pričama daju dinamiku i čine ih grotesknima. Glavni su likovi normalni, svakodnevni i relativno dosadni. Zovu se Luka, Boris, Škembo, Gavran, a na početku ih zatičemo na Rabu, u vrijeme veselog jugoturizma sedamdesetih i začetaka galebarenja. Naši junaci ljeta provode na otoku, a na pameti im je samo jedna stvar: realizirati ljetnu šemu s kojom od brojnih strankinja.
Prva priča (Na osami blizu mora), prethodno objavljena u časopisu Quorum, a pročitana na zatvaranju 13. Festivala europske kratke priče, sjajno oprimjeruje sve navedene osobine teksta. Tinejdžer Luka na plaži nailazi na pedesetogodišnju Slovakinju koja se sunča. Razgovaraju. Ona ga maže kremom uz povike “Izgoriti! Izgoriti!” Plivaju na obližnji otok. On ju vuče, ona ima šlauf oko struka. Nailaze njegovi prijatelji u barci. Bruka. Izlaze iz mora. Ona gura njegov penis pod svoje pazuhe. Kraj poglavlja.
Svaka je, dakle, od devet priča građena na barem jednom bizarnom momentu nakon kojeg slijede epifanija i rasplet. Nekad je stvar u razlici u godinama, nekad u poluincestuoznoj ljubavi. U priči Tuga Belgije nailazimo na ženu čiji je muž umro bizarnom smrću, u drugoj se (Oprosti, Dagmar) junak Boris upušta u snošaje s majkom (Mutti) svoje maloljetne djevojke (Dagmar). Meni je osobno u cijelom djelu najupečatljiviji lik Novosađanke Dragane iz priče Na kraju sezone. Njen je grijeh – usud koji nosi priču – njena lepota, o kojoj pripovjedač kaže:
“Kad je u crnim štiklama i u relativno kratkoj crnoj haljinici prolazila pored stolova, za njom je išao tihi uzdah. I taj su uzdah ispuštale i žene i muškarci. Postoji, naime, ljepota koja se zbog nečega odmah uzdigne iznad nas, odjednom prepoznajemo njeno božansko porijeklo i spremni smo je priznati. Je li to bilo u držanju, ili u prirodnosti kojom je nosila gornji dio tijela, možda u kratkoj dječačkoj frizuri ili u tome da je svatko u njoj mogao prepoznati djelić sebe, svejedno je. I da je tamo na terasi legla na pod, raskrečila noge, otvorila pizdu i u nju strpala malu kornjaču, ne bi bilo vulgarno. Ljudi bi i dalje šaptali: Isuse, kako je lijepa.” (str. 80).
Kao što vidimo, bilo da se radilo o ljepoti, starosti ili ljubavi rođaka i rođakinje, posrijedi je uvijek nešto primordijalno ljudski. Možda neobično, bizarno, konzervativnima gadljivo, perverznima poželjno, ali u svakom slučaju – ljudskom biću svojstveno. Tragikomične situacije u kojima se likovi nalaze ne djeluju nemoguće: do njih, istina, često vodi splet slučajnosti na koji se u stvarnosti možda i ne biste okladili, ali svaka je slučajnost u književnosti hinjena. One zbog toga ne gube na uvjerljivosti: dapače, neobične okolnosti u koje su likovi dovedeni samo dodatno ističu njihovu ljudskost i ranjivost. Ferić svojim blagim tonom i toplinom koja proizlazi iz njegova tečnog stila, efektnih (često dijalektalnih) dijaloga i autorskih komentara koji zadiru negdje duboko u čovjeka, nemoćnog i sklupčanog u fetus, daje na znanje da on te slabosti ne osuđuje, nego ih naprosto razumije. Ništa ljudsko, da parafraziramo Terencija, Ferićevom pripovjedaču nije strano.
Koliko su ljubavni partneri protagonista posebni i pamtljivi, toliko su sami protagonisti generični, psihološki slabo profilirani i relativno plošni. Iako bi se to na prvi pogled tekstu moglo zamjeriti, jednostavnost glavnih likova nije negativna. Oni su u svom svijetu stalni faktori, a došljaci se izmjenjuju, nose avanturu i promjenu. Dečki s otoka strankinjama znače “pravo na slobodu, na slobodnu ljubav”, i ustvari igraju perifernu ulogu. Taj je način prikazivanja odnosa iščašen utoliko što ne pristaje na etno-mačistički stereotip u kojem su lokalni momci autentični junaci, a došljakinje prolazne i generične. Možda će čitatelju biti neobično čitati ovakav roman, ali takva je tekstualna strategija potpuno opravdana. Likovi su ionako samo funkcije.
Slobodna je ljubav, naglašava pripovjedač, u vremenu u kojem radnja započinje i u kojoj se odvija dobar dio romana (Jugoslavija sedamdesetih) bila u modi. U skladu s tim, tekst je pun opisa pogledavanja, mjerkanja, zavođenja i samih koitusa. Iako takva tematika može biti napadna i agresivna, pripovjedač jako vješto bilježi i nijansira sve sitnice, skenira svaki pokret i uvlači se u glavu svojih junaka. Što za ovaj tekst predstavlja ljubavni zov najjasnije je predočeno u sceni u kojoj Boris, u postkoitalnom stanju nakon seksa s Mutti, čita knjigu o ribama jadranskog mora. Uz svaku je navedeno gdje obitava, tko joj je plijen i čime se mami. Sasvim prikladno.
Napomenimo da su dva otočka lika, Gavran i nona, svojim osobinama atipična te bismo ih mogli svrstati na suprotnu stranu (turističko – došljačku, dakle bizarnu). Gavran je zbog svog autodestruktivnog karaktera specifičan poput junakinja koje na otok dolaze ljetovati. Njegova smrt, opisana u zadnjoj priči (Pokojnik se voli od glave, u kojoj nema ni ljubavi ni seksa – samo sprovod), smrt ultimativnog i profesionalnog galeba, koji je svojevremeno dao intervju u jednom od posljednjih brojeva Erotike (“Gospodine Gavrane, vi ste galeb?”), označava simboličnu nemogućnost svih ostalih ljubavi iz romana.
Nona je također neobična, najčudnija čak. Od sektaškog opredjeljenja njene obitelji do okvira za naočale kakve otok nikad nije vidio, ukazanja djevice i misionarskog boravka u Africi, partizana i Talijana, ateista, tifusara i lovaca na nosoroge, priča o noni (Snjegovi Kilimandžara) dupkom je puna groteske. S jedne strane, priča je time u dobroj mjeri zagušena, i dojma sam da bi bolje funkcionirala da je dodatno proširena. Svejedno, na simboličkoj sredini teksta i najvećim brojem stranica, ona je ogledni primjer bizarnosti u Ferićevu pismu, a njena je hipergrotesknost ogledalo svih ostalih priča.
Priče su poredane kronološkim slijedom i naoko su likovi jedino što ih veže. No, ako bismo pokušali pratiti razvojnu njihovu razvojnu nit kroz pripovjedno vrijeme, njihovo sazrijevanje i promjenu, ne bismo mnogo dobili. Za tu su svrhu naprosto preslabo razrađeni. To je stoga što oni, kao što je već spomenuto, nisu pravi junaci, nego samo fokalizatori putem kojih nam se tekst prenosi (na čijoj se koži, ako hoćete, osjete posljedice pojedinih događaja u tekstu). Romaneskno u Na osami nije u sadržajnoj cjelovitosti koju pratimo od početka do kraja, već u strukturnim sličnostima među pričama.
Što se kvalitete pojedinih poglavlja tiče, dojma sam da su prva četiri, koja prate rane jade junaka, uspješnija od kasnijih iz prostog razlog što su im zapleti i obrati originalniji. Šverc maloljetnih prostitutki, primjerice, prilično je izlizana fora, kao i novinska priča o čovjeku koji je godinama svako jutro odlazio na posao, a da nikakvog posla imao nije. S druge strane, najbolja su mjesta romana ona u kojima se opisuje najveća tuga. Fantastična je Ferićeva sposobnost da taj jad predoči, i da kroz pripovjedača s njim suosjeća. Jednu od najsnažnijih slika nalazimo u priči Djeca iz novčanika. Muškarac koji je spletom okolnosti ostao bez žene razgovara s prijateljicom, a ona u jednom trenutku primjećuje njegove nokte:
“- Sramota, kakve nokte imaš! Da vidim drugu.
Na lijevoj ruci bili su lijepo odrezani. Pogledala ga je upitno.
– Ne mogu si sam odrezati na desnoj. (…)
– Kako si ih rezao do sada?
– Ona mi je rezala na desnoj, uvijek se ubodem, nespretan sam s lijevom.
I osjetila je, kaže, prema njemu nepojmljivu nježnost.” (str. 267)
Vidimo kako iz banalnog motiva izvire kompleks (dječak koji ostaje bez majke), ali vidimo isto tako i toplinu i empatiju. Paradoksalno, Ferićeve priče nisu sretne, ali osjećaj koji ostaje nakon čitanja nije gorak. Ova vas knjiga zasigurno neće dovesti do interpretativnih vrhunaca, neće vas analitički izmoriti niti očarati nekim progresivnim i neviđenim formalnim manevrom. Ono što vrijedi u Na osami blizu mora je dar za osluškivanje ljudskih muka te njihovo šarmantno i duhovito pretakanje u pitak tekst.
Da se Ferić bavio fotografijom, vjerojatno bi bio jedan od onih uličnih fotografa koji umiju u sekundi uhvatiti pogled iz kojeg izvire cijela duša.