Vlada u pokušaju

U zbirci Murphyjevih zakona za prilike u Hrvatskoj od osobite je važnosti Weinbergov korolar, koji glasi: “Stručnjak je osoba koja izbjegava sitne pogreške dok srlja u golemu zabludu.”

Hrvatsku, kao što znamo, na inzistiranje stručnjaka iz Mosta odnedavno vodi stručni premijer Tihomir Orešković, financijaš iz izraelske farmaceutske multinacionalke Teva koji se u prijašnjem, a pogotovo u premijerskom životu javno kloni politike, ideologije i svjetonazorskih određenja. On je tu da “radi biznis”. Iako mu ni to baš ne uspijeva, što uočavaju već i rejtinške agencije, snizivši dugoročno kreditni rejting Hrvatske, uz zadržavanje negativnih izgleda, a posebno, što do sada nije bila praksa, naglasivši fragilnost i neiskustvo koalicije koja ga je izmislila kao stručnog premijera.

I dok se Orešković, za sada, neuspješno bavi financijama jedne od, pokazuje istraživanje Europskog parlamenta, najkorumpiranijih država Europske unije, svodeći svjesno dužnost predsjednika Vlade na poslove ministra financija pokraj njega, potpuno nezainteresiranoga za stanje u društvu, prolaze jednako važni i krupni problemi koji Hrvatsku ponovo vraćaju u red neuglednih, mrzovoljnih državica što se ističu nedemokratičnošću, netolerancijom, šovinizmom, ksenofobijom, u kojoj bujaju sentimenti na ustaštvo i nacizam, a Katolička crkva, suprotno Ustavu, postaje jedan od stupova države. Za Oreškovića, sada je to već sasvim jasno, to su sitni, nevažni problemi nevrijedni trpanja u neku od njegovih famoznih powerpoint-prezentacija i potpuno neprikladni za excel-tablice. O tome valja imati jasan i nedvosmislen politički stav, i nužno ga je stalno i glasno iznositi. A Orešković ga ili nema, ili ga ima pa ga je sram iznijeti ga ili možda ne smije ako je u koliziji s dominantnim retrogradnim idejama koalicije koja mu je dala državu u ruke. Ne možeš odlučiti koja je od te tri opcije gora.

I dok Orešković tako vozi svoj šutljivi slalom, odbija se izjasniti o pogromu medija, cenzuri, totalitarističkom udaru na neovisne regulatore, huškanju na neistomišljenike, progonu i prijetnjama drugima i drugačijima, pozivu iz redova njegove vlasti političkim suparnicima da se bace s mosta u Savu, o ustašofilima, rasistima i ksenofobima u vlastitu kabinetu, izbjegava primiti na razgovor kulturnu elitu ove države dok istodobno po tko zna koji put kleči pred agresivnim šatorašima iz Savske, uvjeravajući pritom samoga sebe da je sve u ovoj tužnoj državici “good, good, good”. Ponekad će možda ipak priznati da “malo nije good, ali nije bad”. Psihijatri bi to, a znat će mu to valjda objasniti Božo Petrov, opisali kao “state of denial”.

Ni “obavezni likovi” ni “umjetnički dojam”, razumjet će to dobro ponosna majka novopečene klizačke prvakinje Hrvatske, Oreškovića i njegove Vlade za sada nemaju prolaznu ocjenu i daleko su od plasmana u završnicu, jedva da i u kvalifikacijama opstaju.

Ali zato nema ni najmanje dileme da je našemu premijeru bilo “good, good, good” na prijateljskoj utakmici nogometnih reprezentacija Hrvatske i Izraela koju je pratio iz vip-lože s ministrom obrazovanja, znanosti i sporta Predragom Šustarom, lokalnim političkim čelnicima, budućim predsjednikom HNS-a Ivanom Vrdoljakom i nogometnim velmožama.

I mora da svečana loža, osim fizičke izolacije zbog sigurnosnih razloga, ima i nekakvu zvučnu izolaciju jer jedino to objašnjava zašto premijer i ugledno dužnosničko društvo nije demonstrativno napustilo stadion čim su već u drugoj minuti, prema promatračima HHO-a u okviru projekta “Izravna prevencija navijačkoga nasilja”, čuli grlato skandiranje cijelog stadiona “za dom spremni”. Dobro, možda su se malo u tom trenutku zapričali o BDP-u, deficitu ili kamatama po kojima ćemo se zaduživati, ali novu priliku za izražavanje stava prema pronacističkom divljanju dobili su već u 14. minuti utakmice, kada je stadionom orilo “ajmo, ajmo ustaše”. I opet ćorak. Valjda su razglabali nešto o Lozančiću i Karamarku. U drugom poluvremenu stigla je premijeru prilika za popravni ispit, ali ga je izgleda nakon okrepe jelom i pićem u stanci uhvatila “mala snaga” pa od 50. do 52. minute nije čuo urlanje “Mi, Hrvati! Ustaše, ustaše! Vukovar, Vukovar!”. Ni minutu kasnije nije čuo gromovito “navijanje” “za dom spremni”, a nisu mu nešto od pomoći bili ni službeni spiker na stadionu, koji je bio dužan upozoriti na necivilizirano i neprimjereno ponašanje, kao ni nogometni funkcioneri koji su, po zakonu, zbog profašističkog ambijenta bili dužni prekinuti utakmicu. A vjerojatno ni google translate nije radio.

I onda, dan kasnije, pritisnuta kritikama javnosti, oglašava se priopćenjem i Vlada, koja, sada je to izvan svake sumnje, funkcionira po Murphyjevim zakonima. Pa tako neki “nobelovac” u Banskim dvorima koji je sročio “žestoko” priopćenje slijepo slijedi Finagleov četvrti zakon koji kaže: “Kada se jednom posao pokvari, svako nastojanje da to popraviš samo će pogoršati stvari.”

Piše taj Nepoznat Netko, nevježa u kriznom komuniciranju, nešto što bi trebalo zvučati kao osuda i ograđivanje, ali nikoga ne osuđuje i ni od koga se ne ograđuje:

“U suvremenom svijetu kada pojedinci koriste različitosti za novu platformu razdora koja svoj vrhunac doseže u posljednjim tragičnim događajima u Bruxellesu, tolerancija i zajedništvo snažnije nego ikad dobivaju svoj puni smisao. U tom kontekstu osuđujemo svaki pokušaj degradacije dosegnutih demokratskih vrijednosti, govor mržnje i vrijeđanje. Vlada Republike Hrvatske osuđuje isticanje simbola i slogana totalitarističkih režima na sportskim borilištima kao neprihvatljivu i nepoželjnu pojavu. U fragmentiranoj slici današnjice pozivamo na sve civilizacijske vrijednosti i standarde i osuđujemo svaki čin i sve oblike izražavanja koji promiču ili potiču govor mržnje i nesnošljivost. Stoga još jednom pozivamo sve građane da poštuju dosegnute demokratske vrijednosti i da svojim primjerom ne narušavaju ugled nas samih i naše domovine.”

Ostat će vječni misterij kako je taj genij iz Banskih dvora uspio u vezu dovesti sada već otvoreno proustaško marširanje po zagrebačkim ulicama i Vladino razmještanje ustašofila u sve javne institucije s terorističkim napadom ISIL-ovaca u Bruxellesu. Osuđuje taj Netko i “pokušaj” degradacije dosegnutih demokratskih vrijednosti, govor mržnje i vrijeđanje. To već neko vrijeme, neznani pišče priopćenja, nije “pokušaj” nego mainstream što ga je inaugurirala upravo ova vlast. Jedino od “pokušaja” što imamo jest Vlada u pokušaju.

Što bi točno bila “fragmentirana slika današnjice”, vjerojatno ni samome piscu te nebuloze nije jasno, ali dobro mu je zazvučalo. Jedino ako nije mislio na premijerovo fragmentirano poimanje svog posla, koji vjeruje da nije njegovo da se bakće sa “za dom spremnima”, nego je brigu o mentalnom zdravlju društva i države delegirao na Karamarka, Hasanbegovića, Tepeša i Bujanca.

A poziv svim građanima da “svojim primjerom ne narušavaju ugled nas samih i naše domovine” zvučao je kao ukor samom premijeru koji je zadovoljno i s osmijehom ležerno slušao višekratno proustaško skandiranje na osječkom stadionu.

I tako to nekako izgleda kada stručni premijer ne razumije svoju zabludu da je valjanje fašizma po ulicama i stadionima nevažna sitnica nedostojna njegove pažnje, još manje brige i akcije.

Nekako sumnjamo da nam je premijer, još dok je po svijetu uvaljivao farmaceutske proizvode, dospio pročitati štogod od Meše Selimovića. No njegov pokušaj da izigrava premijera davno je još Meša opisao: “Nešto nije u redu sa mnom i sa svijetom, ili je u redu sa mnom i sa svijetom, ali ne možemo vezu da uspostavimo nikakvu.”