Tomislav Karamarko je u intervjuu Jutarnjem listu od 19. ožujka 2016. između ostalog rekao: “Ono što HDZ i ja želimo jest da hrvatsko društvo bude demokratsko i u skladu sa srednjoeuropskom kulturnom i političkom tradicijom”. Tim povodom, naš komentator pokušava dokučiti na što je zapravo prvi potpredsjednik Vlade i šef HDZ-a mislio, i dolazi do prilično ambivalentnih zaključaka
Na prvi pogled bezazlena izjava. Sadrži, međutim, pojmove koji se doimaju kao neupitne činjenice, iako su puke fraze. Što je, gdje je Srednja Europa? Geografski pojam ili ideologem kulturalnog rasizma? A što ili gdje, pak, nije Srednja Europa i zašto nije? Što je kultura? Što je tradicija? Je li Karamarkova konfuzna pa i proturječna izjava zapravo vrlo precizna?
Pretpostavimo, za potrebe ove rasprave, da Srednju Europu čine Austrija, Češka, Mađarska, Njemačka, Poljska, Slovačka i Švicarska. Zanemarimo Švicarsku koja je po mnogočemu iznimna. Svoj prvi demokratski ustav usvojila je još 1848., a njen federalizam i višejezičnost – slobodni smo slutiti – ne zauzimaju visoko mjesto u hijerarhiji vrijednosti predsjednika HDZ-a.
Što je kulturna tradicija Srednje Europe? Je li to pristojno ponašanje za stolom, kapuciner u bečkoj kavani, premijera u državnoj operi, nacionalni klasik na noćnom ormariću ili kakav sličan malograđanski mitologem? Ili je to (samo) onaj dio svjetske kulturne tradicije koji je slučajno nastao eto baš u Srednjoj Europi, kako god je definirali, a savršeno je nebitno kako ćemo je definirati jer se to proizvoljno definirano područje ne razlikuje i ne može razlikovati od drugih jednako proizvoljno definiranih područja. Stvaralaštvo vrijedno pozornosti samo je ono koje je nastalo neovisno od geografskog, napose “nacionalnog” konteksta.
Ostavština Waltera Gropiusa
Začudo, Sigmund Freud, Witold Gombrowicz, Hannah Arendt, István Bibó, Karl Kraus, Victor Klemperer, Dietrich Bonhoeffer, Fritz Lang i Franz Kafka živjeli su i radili u Srednjoj Europi. Spomenimo i Waltera Gropiusa koji je arhitektonskom kiču Helmera i Fellnera suprotstavio funkcionalnost i čistotu linija, Adolfa Loosa koji je tvrdio da je ornament zločin i Gustava Klimta čije su erotizirane slike užasnule Beč početkom dvadesetog stoljeća. No, velikima ih čini njihov genij, nipošto zamorno banalan i nevažan administrativni podatak o mjestu rođenja ili prebivalištu.
Živio je u Srednjoj Europi i Thomas Bernhard koji je Austriju nazivao “nekulturnom kanalizacijom čiji smrad se širi Europom”. Da je živio u nekoj drugoj državi reagirao bi identično jer je teško zamisliti časnog intelektualca koji se spram “domovine” i sličnih fantoma ne odnosi s prezirom. Ono najvrjednije što je – ponovimo: slučajno – nastalo u Srednjoj Europi vrijedno je upravo zato što je nebitno gdje je nastalo, vrijedno je samo po sebi, a ne po ovoj ili onoj geografskoj, ponajmanje nacionalnoj pripadnosti.
Istinska kultura je svugdje, pa i u Srednjoj Europi, sposobnost da se uvriježeni mitovi, vrijednosti i tradicija dovode u pitanje, da se svetinje – raznorazne domovine i ostali podlošci od čipke iz obiteljskih vitrina, uopće ornamenti – izvrgnu ruglu i da se samozadovoljni malograđanski ološ raskrinkava u njegovoj emotivnoj, moralnoj i intelektualnoj bijedi. Kultura koja sebe ne preispituje, koja nije skandalozna – uopće i nije kultura. Takozvane “nacionalne kulture” nemaju tu sposobnost, štoviše, one uporno sebi u spomenar lijepe sličice svojih dosadnih velikana i njihovim nečitljivim epovima zlostavljaju djecu. Kultura može biti samo univerzalna i kozmopolitska, a kada se ponosi svojim nacionalnim ili geografskim okvirima postaje utočište netalenata i politikantska gnjavaža.
Geografski i nacionalno definirane kulture deplasirane su u modernom globaliziranom svijetu, uvredljive su i glupe jer impliciraju da su, primjerice, Dante, Shakespeare, Baudelaire, Goya, američki film, indijska filozofija i arapske brojke manje vrijedni samo zato jer niti su rođeni niti su nastali između Rajne i Pripjatskih močvara.
Prvi svjetski rat u dokumentarcu BBC-a
A kako stvari stoje sa srednjoeuropskom političkom tradicijom? Politička povijest Srednje Europe je – od Tridesetogodišnjeg rata do Holokausta – povijest stratišta i opsesivne mržnje prema demokraciji i individualnim pravima.
Do 1918. Srednja Europa podijeljena je između antipatičnih i autoritarnih carstava: njemačkog, austrougarskog i ruskog. Između dva svjetska rata Austrija je klerikalna, potom i klerofašistička nakaza. Mađarskom je vladao autoritarni i antisemitski režim admirala Horthyja. Poljskom maršali i pukovnici koji su, pijani od nacionalizma, surovo proganjali sve manjine. Čehoslovačka je za tadašnja mjerila donekle demokratska, ali se ni u njoj etničke manjine nisu osjećale ugodno. Njemačka je žalosna priča o demokraciji uništenoj 1933. jer je jedna banda htjela od “stranih utjecaja” sačuvati neku glupost koju je nazivala “nacionalnim identitetom”, a apstraktno slikarstvo i jazz proglasila “degeneriranom” umjetnošću, “tuđom našem narodu i načinu života”. Zvuči poznato? Ili tradicionalno?
Uspostavom Savezne Republike 1949. Njemačka postaje demokratska upravo zato što je odbacila srednjoeuropsku i prihvatila zapadnu političku tradiciju. Isto je 1955. učinila obnovljena Austrija. To su vrlo mlade i danas jedine neupitne demokracije u Srednjoj Europi. Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka bile su od 1945. do 1989. pod sovjetskom dominacijom, a danas njima dominiraju nedemokratski i provincijalni instinkti poput euroskepticizma, konzervativizma i nacionalizma. Demokracija se u njima rađa u mukama i još uvijek je neizvjesno hoće li je tamošnji sljedbenici srednjoeuropske političke tradicije ugušiti u kolijevci. Srednja Europa možda ima tradiciju čistih kolodvora, ali svakako i kolosijeka koji su završavali u Auschwitzu.
Dokumentarni film o kraju Weimarske republike
No, dobro, možda je Karamarko mislio na tradiciju weimarske demokracije i njen bujni pluralizam? Možda je imao na umu weimarsku avangardnu, kozmopolitsku i gay-friendly kulturu? Zašto, ako već voli geografske konvencije i tradiciju – i ako “ono što HDZ i ja želimo jest da hrvatsko društvo bude demokratsko…” – nije posegnuo za anglosaksonskom, francuskom ili skandinavskom političkom tradicijom? Zašto je pored Zapadne Europe odabrao baš Srednju?
Budimo velikodušni, možda je mislio na poslijeratnu njemačku i austrijsku demokraciju? To je dobar izbor. Demokratska je samo ona domovina koja s lakoćom podnosi prezir: u bečkom Burgtheateru igrane su drame Thomasa Bernharda i nitko mu čak nije ni provalio u stan. No, može li se nakon samo (niti) sedamdesetak godina – koliko postoje moderna njemačka i austrijska demokracija – govoriti o tradiciji? Uostalom, nije li demokracija svojevrsna negacija političke tradicije?
Što nam poručuje Tomislav Karamarko? Koje uzore ima na umu? Koju Srednju Europu? Što mu je draže? Berlinski kabaret ili münchenska pivnica? Fritz Lang ili Leni Riefenstahl? Hannah Arendt ili Martin Heidegger? Arhitektura Bauhausa ili Alberta Speera? Max Weber ili Carl Schmitt? Josef Piłsudski ili Witold Gombrowicz? Viktor Orbán ili István Bibó koji je pisao o bijedi malih istočnoeuropskih državica? Možda nam aktualni potpredsjednik vlade duguje pojašnjenja? Ili je bio sasvim precizan.