I pored teških poraza ljudskosti, neostvarivanja slobode, zaborava solidarnosti- nezamislivo je čovjekovo postojanje bez utopijske svijesti i dimenzije budućnosti jer su, kao predstavnici Nade, ukalkulirani u genetski kod čovjekove egzistencije i opstanka. Ipak, čini se da je utopijski zanos sve manji uslijed izgubljenih bitaka s porobljivačkim manipulacijama politike i sa superiornom tehnologijom nezamislive podređivačke moći.
Svijet je definitivno jedinstven u ocjeni da u zamislivoj budućnosti neće postati jedinstven na način utopističkih zamišljaja. Ako sama bit čovjeka zove čovjeka na izgradnju “mjesta kojeg nema” (etimološki-utopija, grč.: u- ne; topos- mjesto), sićušna, gramziva manjina koja ima vlast, čovječanstvo vodi upravo u suprotnom smjeru- k antiutopiji i distopiji. Isparceliziranost do shizofrenosti ostaje sudbina svijeta. Prelazak čovječanstva u višu duhovnu dimenziju kao posljedica kraja svih oblika eksploatacije (a to je bit svake utopije!) uvijek će, kako stvari izgledaju, onemogućavati sve opremljeniji i beskrupulozniji nadziratelji čovjeka, praktičari neslobode: represivne policijske države i religijski pastiri neprosvjećenih. Međutim, ma koliko god se u raljama globalizacije beznadežnim činio bilo koji oblik otpora toj zastrašujućoj mješavini brutalnosti i perfidnosti kontrolara ljudskih duša i tijela, akcije raznorodnih antiglobalista okupljenih oko zajedničkih ciljeva i taktika anarhista u black bloc, anonymous i occupy pokretima kao “pripadnom dijelu prosvjednih marševa” protiv okupljanja i nakana svjetskih lihvara, ulijeva nadu da nepotpisivanje predaje i borba protiv kapitalističkih tlačitelja imaju smisla i da ipak mogu donijeti korisne rezultate.
Ljudski snovi o utopističkom raju u kome su društvene ustanove i odnosi (pre)uređeni po mjeri čovjeka, u kojima je vizija budućnosti sukladna čovjekovim potrebama i smislu postojanja, u kojima je novo poželjno, a ne prijeteće, u kojima je pobjedu odnijela ideja oslobođenja, u kojima se teži za idealnim i u kojima je ostvarena krajnja ljudska svrha na duhovno-povijesnim temeljima, sjajan i snažan su korektiv i kritika postojećeg. No, danas je upravo tužno i nostalgično čitati velike utopiste (Campanella, Tomas Morus), uspoređivati predodžbe o humanističkoj budućnosti i duh utopije sa stvarnošću, sa sumrakom povijesti, s postignutim. I pored teških poraza ljudskosti, neostvarivanja slobode, zaborava solidarnosti- nezamislivo je čovjekovo postojanje bez utopijske svijesti i dimenzije budućnosti jer su, kao predstavnici Nade, ukalkulirani u genetski kod čovjekove egzistencije i opstanka. Ipak, čini se da je utopijski zanos sve manji uslijed izgubljenih bitaka s porobljivačkim manipulacijama politike i sa superiornom tehnologijom nezamislive podređivačke moći. Svemoćne, hladne organizacije kapitalističkog izrabljivanja, državne institucije čiji je smisao obnavljanje vlastite vlastodržačke energije, nesmiljeni uništavatelji prirode, korumpirani sindikati, bestidni političari situirani u svojim bazama- političkim strankama, bezdušne birokratske elite, megadržava-monstrum koja bi svako-toliko zbog vlastitih, egoističnih interesa bombardirala i uništavala lokalne autonomije i autentične vrijednosti, policija kao vjerni pas čuvar poretka i kapitalističkog sustava, sve su to segmenti modernog Levijatana pred kojima su ustuknuli i najodvažniji borci za pravdu i vizionari carstva slobode, sve su to ishodišta za distopijske perspektive društva, sve su to stravično jaki razlozi za pesimizam, strah, nelagodnost, stalnu brigu, antiviziju budućnosti. Strah velikih antiutopista od mračne budućnosti(Orwell, Zamjatin, Huxley, Butler) iz njihove literarture, početkom XXI stoljeća materijaliziran je, postavši naša svakodnevica. Svijet je raskomadan preciznim sjekirama poslijehladnoratovskih gospodara, a to nasilje obavlja se pod licemjernim nazivnikom njegovog ujedinjavanja; rasizam je neiskorjenjen; dok jedni umiru gladni, bez lijekova, sami, bez skrbi, drugi rasipaju uz podršku javnosti i medija; zajedničko bogatstvo neranopravno je raspoređeno; korporacije kao narkomanske igle penetriraju i eksploatiraju nezaštićena tijela siromašnih zemalja- do njihove teške ovisnosti. Ti divovi kapitala pronalaze sve savršenije oblike nametanja vlasite volje; multinacionalne i transnacionalne kompanije raspolažu s ogromnim volumenima kapitala i pseudokapitala i monopolom na avangardne tehnologije; nacionalne elite u sprezi sa svjetskim otimačima zajedničkih vrijednosti dopuštaju novu kolonizaciju svijeta. U jednu riječ, metastaze kapitala koje se pokazuju kao ideološke, kulturne i političke nakaznosti, prijete uništenju svjetskog organizma.
I što da se radi? Borba se nastavlja, rekao je svojevremeno anonimni glasnogovornik domaćeg black bloca, na jednom od njihovih web-siteova. „Oni (države i imperijalisti, op. a.), nastavlja, pričaju o terorizmu, vandalizmu o tome kako smo mi nasilni, a, eto, ja znam, da se uz njihovo ime veže Bosna, Vijetnam, Hirošima, hladni rat, trka u naoružanju, tako da kad vidim da gori McDonald’s-ov restoran jednostavno mi to izgleda smiješno prema prizorima iz Sarajeva, Srebrenice, Belfasta.“ No, takva akcija je tu da ruši njihova nastojanja da vode svijet u tom pravcu. Inače, black bloc je protiv adolescentskog vandalizma, ali uključen je u uništavanje vlasništva i to objekata multinacionalnih kompanija s ciljem nanošenja štete, jer ta šteta, kažu, nije ništa u usporedbi s onom koju stvara privatno vlasništvo multinacionalnih kompanija. Black bloc, anonymous i occupy se samodefiniraju kao taktike anarhista i anarhističkih grupa koje se koriste na velikim prosvjednim skupovima. Kao beskompromisni dio ’grasroot’ anti-imperijalističkog pokreta anarhistički i demokratski svojim srazovima s psima zaštitarima krojača svjetske politike, ohrabruje sve već gotovo ubijene u pojam od strane NATO pakta, MMF-a, Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije, te zastupnike kapitalističkih sisaljki radničke krvi, daje nadu da se samo osmišljenim akcijama, demonstrativnim gestama i slobodnim udruživanjem mogu eliminirati ugnjetavanje i mračni porobljivački planovi manjine bezosjećajnih eksploatatora zajedničkih bogatstava. Eksploatirani i obespravljeni trebaju prihvatiti pomoć vitalnih anarhista, ili ih, barem, ne osuđivati pod utjecajem komercijalnih i politički pristranih medija, jer oni jedini djelatno oživljavaju duh utopije.
