Američki pad u bezdan

U svojoj knjizi Propaganda, objavljenoj 1928. godine, Edward Bernays je napisao: “Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranim navikama i mišljenjima mase važan je element demokratskog društva. Oni koji manipuliraju ovim nevidljivim društvenim mehanizmom stvaraju nevidljivu vladu koja doista upravlja SAD-om.” Bernays, američki nećak Zygmunda Freuda i izumitelj eufemizma za državnu propagandu Public Relations (odnosi s javnošću), upozoravao je kako su prosvijećena publika i oni koji govore istinu trajna prijetnja toj nevidljivoj vladi.

Daniel Ellsberg, foto: Vincereardon.com

Čuveni američki zviždač Daniel Ellsberg u javnost je 1971. godine pustio tajne dokumente američke Vlade poznate kao Pentagonski papiri, u kojima je otkriveno kako se američka invazija Vijetnama temeljila na sustavnim lažima. Četiri godine nakon toga, senator Frank Church je predvodio senzacionalna saslušanja u američkom Senatu, u jednom od zadnjih treptaja američke demokracije. Tim je događajem nevidljiva Vlada razgoljena u svojoj punini; otkrivena su domicilna špijuniranja, subverzije i ratnohušačke akcije koje su provodile tajne službe i sigurnosne agencije, uz svekoliku podršku konzervativnih i liberalnih korporacija i medija.

Govoreći o Nacionalnoj Sigurnosnoj Agenciji (NSA), senator Church je izjavio: “Znam da imaju kapacitet za uspostavljanje tiranije u SAD-u i zato se moramo pobrinuti da NSA, kao i sve institucije sa sličnim tehnološkim kapacitetima, rade u okviru zakona… kako bismo se pobrinuli da nikad ne prijeđemo preko ruba ambisa. Jer, radi se o ambisu iz kojeg nema povratka.” 11. lipnja 2013. godine Daniel Ellsberg je, komentirajući otkrića koja je Guardianu dostavio CIA-in suradnik Edward Snowden, napisao kako je SAD pao u taj ambis.

Snowdenovo otkriće da je službeni Washington koristio Google, Facebook, Apple i druge divovske proizvođače konzumerističke tehnologije kako bi špijunirao gotovo sve građane, daljnji je dokaz da se radi o modernom obliku fašizma. To je onaj Churchev ambis. Duh koji je SAD pothranjivala kod brojnih “staromodnih” fašističkih režima – od Latinske Amerike do Afrike i Indonezije – sada je doživio uspon “kod kuće”. Razumjeti ovo jednako je važno kao i razumjeti kriminalnu zlouporabu tehnologije u ovoj priči.

Antiratni aktivist Fred Branfman, koji je razotkrio”tajno” američko razaranje malog Laosa tijekom 1960-ih i 70-ih godina, dao je odgovor svima onima koji se i dalje pitaju kako je moguće da liberalni afro-američki predsjednik i profesor ustavnog prava zapovijeda ovakvo bezakonje: “Pod vladavinom gospodina Obame” napisao je Branfman, “učinjeno je ono što dosad niti jedan američki predsjednik nije napravio u kontekstu stvaranja infrastrukture za možebitnu policijsku državu budućnosti.” Zašto? Zato što Obama, kao i njegov predhodnik George W. Bush, ne obavlja svoj posao kako bi služio svojim biračima, već da bi proširio “najmoćniju instituciju u svjetskoj povijesti, onu koja je od 1962. godine ubila, ranila i bez domova ostavila više od 20 milijuna ljudskih bića, većinom civila.”

Ključni akteri nove američke cyber-moći ostali su isti. Direktor Google Ideasa, Jared Cohen, bio je savjetnik Busheve državne tajnice Condoleeze Rice, koja je lagala da bi Saddam Husein mogao napasti SAD nuklearnim oružjem. Cohen i Googleov izvršni direktor Eric Schmidt, koji su se upoznali na ruševinama Iraka, napisali su knjigu Nova digitalna era. Knjigu su vizionarskom proglasili bivši direktor CIA-e Michael Hayden te ratni zločinci Henry Kissinger i Tony Blair. U knjizi se ne spominje špijunski program Prism - javnosti otkriven od strane Edwarda Snowdena – koji omogućuje NSA-u pristup osobnim podacima svih nas koji koristimo Google.

Edward Snowden, foto: New York Times

Kontrola i dominacija dvije su riječi koje daju smisao ovakvim postupcima. One se provode preko političkih, ekonomskih i vojnih planova, ali i putem širenja propagande u javnu svijest. To je poanta Bernaysove ostavštine. U svojim najuspješnijim PR kampanjama Bernays je uvjeravao Amerikance da bi trebali ići u rat 1917. godine a žene u SAD-u da puše cigarete na javnom prostoru; cigarete je tada predstavio kao “baklje slobode”, koje će omogoćiti oslobađanje i bolji položaj žena u društvu.

U popularnoj kulturi upravo je lažni “ideal” Amerike kao moralno superiornog “lidera slobodnog svijeta” bio najučinkovitiji. No, čak i za vrijeme najpatriotskijih hollywoodskih razdoblja stvarani su rijetki ali izuzetni filmovi, poput onih u režiji “izgnanog” Stanleya Kubricka, ili hrabrih europskih filmova koji su imali američke distributere. Danas pak nema Kubricka niti dr. Strangelovea, a američko tržište je gotovo u potpunosti zatvoreno za inozemne filmove. Kad sam prije nekoliko godina velikom liberalnom američkom distributeru za kino-tržište pokazao svoj dokumentrac Rat protiv demokracije, dostavio mi je popis nužnih izmjena nakon kojih bi “film bio tržišno prihvatljiv”. Tada mi je kazao: “A da u dokumentarac ubacimo Seana Penna kao naratora? Je li ti to OK?”

Naknadno su filmovi poput Zero Dark Thirty - apologija američke politike mučenja režiserke Katherine Bigelow - i dokumentarac Alexa Gibneya Mi krademo tajne - filmski atentat na Juliana Assangea - proizvedeni uz velikodušnu podršku Universal Studija, donedavne sestrinske kompanije General Electrica. Potonja korporacija među ostalim proizvodi oružje, djelove borbenih zrakoplova i naprednu nadzornu tehnologiju, a ima i lukrativne financijske interese u “oslobođenom” Iraku.

Moć onih koji govore istinu, poput Bradleya Manninga, Juliana Assangea i Edwarda Snowdena sastoji se u tome da oni demitologiziraju cjelokupnu mitologiju korporativne filmske industrije, korporativnih intelektualaca i korporativnih medija. WikiLeaks se pokazao posebno opasnim jer predstavlja platformu za izlaženje istine na vidjelo. Tako je objavljen i video Kolateralna šteta, kratka snimka iz američkog borbenog Apache helikoptera, koju je navodno u javnost pustio Bradley Manning. Zbog toga kratkog video-isječka Manning i Assange sada su podvrgnuti američkoj osveti. U videu su prikazane američke zračne snage dok na ulicama Bagdada s užitkom ubijaju novinare i sakate djecu, opisivajući pritom ove događaje kao “lijepe”. Ipak, u jednom ključnom smislu, počinitelji se nisu izvukli; sada smo mi postali svjedoci i ostatak priče ovisi o nama.

^{John Pilger je australski novinar i dokumentarist. Tekst, originalno objavljen u magazinu New Statesman, prenesen je i preveden uz dozvolu autora.}