Jedina polja u kojima Karamarko uspijeva realizirati svoje revolucionarne ambicije jesu mediji i donekle kultura, ali to nije dovoljno za zadovoljenje apetita čak ni njegovog najužeg kruga, a kamoli širih stranačkih slojeva
Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a i prvi potpredsjednik Vlade, definitivno nije uspio doći do utjecaja i moći u jedinom segmentu vlasti koji ga istinski zanima i u kojem mu se ne može odreći stanovita kompetentnost: to je, naravno, represivni sustav. Karamarko je pretrpio poraz na rubu poniženja, i to pred očima čitave javnosti.
Prvi potpredsjednik tjednima je javno, zajedno s predsjednicom Republike Kolindom Grabar-Kitarović, požurivao premijera Tihomira Oreškovića da supotpiše razrješenje ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije Dragana Lozančića i poručivao da ima dvojicu svojih kandidata za Lozančićevo mjesto. Kad ga je Orešković konačno poslušao u pogledu Lozančića, za novog ravnatelja nije predložen ni jedan od Karamarkovih kandidata: Orešković je predložio – a Grabar-Kitarović prihvatila – Daniela Markića, dosadašnjeg Lozančićevog čovjeka za međunarodne operacije. Mediji objavljuju, a nitko ne demantira, da se upravo Lozančić založio da ga naslijedi Markić. Za predstojnika Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost predložen je, pak, Pjer Šimunović: ni on nije Karamarkov čovjek, nego je vezan uz Ured predsjednice.
Prvi potpredsjednik tjednima javno nasrće na Ministarstvo unutarnjih poslova i ministra Vlahu Orepića da smijeni ključne ljude u vrhu policije, ali zasad je uspio ishoditi tek micanje Marija Bertine, načelnika PNUSKOK-a, i sveopći podsmjeh zbog pokušaja kompromitacije Orepića puštanjem u optjecaj budalaste priče da je aktualni ministar skrivao svojedobno tražene topničke dnevnike iz ‘Oluje’. Što se tiče Državnog odvjetništva i USKOK-a, Karamarko još nije stigao ubilježiti poraz, ali je izvjesno da pored živog Mosta neće uspjeti dovesti svoje namjesnike na čelo tužiteljstva. Trenutno mu samo preostaje da povjerljivo kuka urednicima lojalnih mu medija.
Zapravo, jedina polja u kojima Karamarko uspijeva realizirati svoje revolucionarne ambicije jesu mediji, ponajprije Hrvatska radio-televizija, i donekle kultura, ali to nije dovoljno za zadovoljenje apetita čak ni najužeg Karamarkovog kruga, a kamoli širih stranačkih slojeva: to je, uostalom, osvetnički poligon ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, ideološkog komesara koji iz dana u dan pokazuje da ga kultura uopće ne zanima, pa se čak i ne trudi da išta razumije i da se približi svijetu kulture i kulturnjaka, neovisno o tome jesu li oni skloniji ljevici ili desnici. I zato je vrlo vjerojatno da će ranjeni šef HDZ-a, nakon što 17. travnja opet bude izabran za predsjednika stranke, krenuti u pokušaj preslagivanja Vlade i vlasti.
To podrazumijeva izbacivanje Mosta iz parlamentarne većine i Vlade – ne nužno i svih trenutačnih Mostovih saborskih zastupnika – i zamjenjivanje nekim drugim zastupnicima, kao i otkaz premijeru Oreškoviću, što je vrlo komplicirana politička operacija. Druga HDZ-ova opcija su izbori. No Karamarkova je nevolja što nije sve u njegovim rukama: mnogo ovisi o Tihomiru Oreškoviću i Boži Petrovu, a njih dvojica djeluju u očiglednoj sprezi.