Pesimisti su dobro informirani optimisti. Nedavno sam čitao članak Toma Gardnera u kojem se pita zašto pesimizam izgleda pametnije (Why Does Pessimism Sound So Smart? (Especially When Things Are So Good).
Navodi dosta razloga protiv optimizma. Pesimizam djeluje promišljeno, pesimist mudro. Optimizam djeluje površno. Ako predviđate nešto loše, nitko vas neće smatrati naivnim i bešćutnim. Optimizam je stav koji zaboravlja na rizike. Pesimizam poziva na razmišljanje. Kaže da sistemi koji opasnosti vide važnijima od mogućnosti imaju više šansi za opstanak.
Prije čitanja tog teksta uvijek sam tvrdio da sam optimist. Nisam. Želim izgledati pametnije. Pa nije loše biti pesimist. Pesimizam traži akciju, dok optimizam ne želi promjenu i odbacuje hitnost. Još na umu treba imati i to da se pesimistička prognoza lako zaboravi ako se ne desi nešto doista strašno.
Kako smo odahnuli kad je prošla 1984. jer nam je Orwell zatjerao strah u kosti svojom negativnom utopijom. Jest, desilo se ponešto od onoga čime nas je strašio, ali sve u svemu, godinu smo preživjeli, a navikli smo da nas Veliki Brat gleda, da se saveznici i neprijatelji nenadano mijenjaju, da izmišljanje povijesti i nije tako strašno ako je ne pamtiš. Trenuci mržnje nisu obavezni sadržaj sastanaka, a ni stav prema ljubavi nije strog.
Ne mogu misliti drukčije. Imali smo razdoblje, pred ove izbore, blistavih obećanja, malkice nerealnih, ali to smo smatrali dijelom izbornog folklora. Imali smo postizbornu fazu. Ne razumijem otkuda Karamarku ovih dana drskost da se proglašava pobjednikom izbora, pa on nije pobijedio glasačkom kutijom, već u pregovorima
Praktično je biti lažni pesimist; najaviš sedam gladnih godina, a prođe sve za šest i nitko se ne žali da si promašio. Najaviš kišu, a svi na suncu zaborave tvoju prognozu. Najaviš porast BDP od šest posto i svi se raduju, a ako ispadne manje, nađeš opravdanje. Glasnici loših vijesti uvijek lošije prođu nego optimisti kojima nitko ne zamjera što su htjeli bolje i prešutjeli neugodne istine.
Političari sebe prikazuju kao optimiste. No političari moraju zadržati neku rezervu. Ako ne ispadne kao što su najavili, krivi su podli neprijatelji. Služe se prijetnjama da bi istaknuli sebe, svoju smirenosti i odlučnost. Prikriveni pesimizam je zabrinutost za čistoću misli, snagu vjere, stoljetne običaje i kulturu. Uvijek prikriveno sadrži i strah od promjena, poziv za vođom i jedinstvom. To naravno nema veze s ideologijom i političkim predznakom, ali ima veze s bolesnom ambicijom za vlašću.
Sada kada sam se razotkrio, zapravo priznao da se plašim budućnosti više nego što nalaže racionalna procjena, mogu izraziti pesimistički oprez: Hrvatska nezadrživo klizi u prošlost kao perspektivu, militantni konzervativizam kao ideologiju, autoritarnu vlast (izraz je neopravdano blag), totalitarizam postaje pravilo, a u borbi za takvu vlast otpast će svi obziri i srušiti se pravila civiliziranosti.
Ne mogu misliti drukčije. Imali smo razdoblje, pred ove izbore, blistavih obećanja, malkice nerealnih, ali to smo smatrali dijelom izbornog folklora. Imali smo postizbornu fazu. Ne razumijem otkuda Karamarku ovih dana drskost da se proglašava pobjednikom izbora, pa on nije pobijedio glasačkom kutijom, već u pregovorima.
Pregovori su bili lakrdija. Danima se raspravljalo o načelima, politikama, ekonomskoj politici, zazivala etika i konsenzus, da bi sve to palo u nepregledna natezanja oko položaja. Glavna područja političkog sukoba su: policija, tajne službe, mediji te unutarstranački odnosi. Ne vjeruje se u ljubav naroda, već u silu. Povjerenje je dobro, organizacija je bolja, a sila nužna.
Vodi se bitka za glavne poluge vlasti, točnije sile, jer demokratski izborni legitimitet nema veze sa sadašnjim moćnicima.
Slavni Nicolo M. to je lijepo sažeo: ”Budući da ljudi ljube po svojoj volji, a boje se po volji vladara, razborit se vladar mora osloniti, na ono što je njegovo” (silu). Sve se to događa na rubu zakona i prema poglavlju XVII. (”Kako vladari trebaju držati zadanu vjeru”). ”Velika djela izveli su samo oni vladari koji su slabo marili za danu vjeru i koji su umjeli lukavošću zavrtjeti ljudskim mozgovima, pa su na kraju nadmašili one koji su se oslanjali na zakonitost”.
Pregovori su bili lakrdija. Danima se raspravljalo o načelima, politikama, ekonomskoj politici, zazivala etika i konsenzus, da bi sve to palo u nepregledna natezanja oko položaja. Glavna područja političkog sukoba su: policija, tajne službe, mediji te unutarstranački odnosi. Ne vjeruje se u ljubav naroda, već u silu. Povjerenje je dobro, organizacija je bolja, a sila nužna
Šef tajnih službi smjenjuje se danima, a nitko se ne čudi tome da ima stranu vojnu karijeru. Zakoni koji to reguliraju se preziru (”izgubio je povjerenje”), a rješenje se traži u dogovoru. Zamislite šefa CIA-e, FSB-a, MSS-a, DGSI-ja, BND-a koji nije Amerikanac, Rus, Kinez. Francuz ili Nijemac. Znam da smo mala zemlja, ali osim uvozne predsjednice, premijera, sad uvozimo i glavnog špijuna.
No nije problem njegovo porijeklo, korisno je imati međunarodno iskustvo, već način odabira. Nikad se tako javno nije govorilo, a tako malo znalo, o tajnim službama. Ne govori se o njihovom uspjehu, ni o trošku, ni o iskustvu, već samo o tome tko će koga. Tko je čiji. I moj urednik je stranac, no dokazan i poznat, i neovisan.
Vojska nema zrakoplove, ali može intervenirati i u civilnim stvarima bez Sabora. Dobila je nove zapovjednike. Ustavni članak 94. stavak 2. podsjeća nas da su mnoge odlučne mjere nužne protiv veleizdajnika. U unutarnjim poslovima najavljuju se čistke gdje nema jasnih dokaza za optužbe.
Mediji, sva sreća ne svi, dobivaju brnjicu, smjenjuju se čak i sportski novinari, a bez reda organizatori, urednici i voditelji. No nema više podsmijavanja, loših slika i ponavljanja tupastih izjava. Nema šale. Promoviraju se nove riječi (odora oružničke ophodnje?), novi likovi i stari dokazani smutljivci. Skidaju emisije. Traži se način pokazivanja lojalnosti. Čeka se da nakon obavljenog prljavog posla dođe novi šef, pun lažne dobrohotnosti.
Nećemo dugo čekati ni na sudske presude za klevetu, širenje lažnih vijesti. Čak i kardinal medije smatra zlom, iako su njegov govor prenijeli bez komentara. Osjeti se nadolazak šutnje.
U unutarstranačkim odnosima bitke su nemilosrdne. Uz smiješak i pohvale promovira se dolazak mladih i sposobnih. No prije svega poslušnih. Već sada se govori o demokratskoj iluziji principa jedan član jedan glas. Kako će se brojiti glasovi? Što je s onima koji nisu glasovali ni za jednog (jedinog?) kandidata? Svi se boje iznenađenja, pa će više biti nadzornika nego stranačkih aktivista. To je zato jer pobjednik u bitkama za vlast dobiva sve.
Podvucimo crtu i zbrojimo. Vodi se bitka za kontrolu političke sile.
Budući da se ne govori o idejama i ciljevima, osim ako treba nekoga oblatiti ideološkom stigmom, meni se nameće pitanje zašto se to radi?
Političari sebe prikazuju kao optimiste. No političari moraju zadržati neku rezervu. Ako ne ispadne kao što su najavili, krivi su podli neprijatelji. Služe se prijetnjama da bi istaknuli sebe, svoju smirenosti i odlučnost. Prikriveni pesimizam je zabrinutost za čistoću misli, snagu vjere, stoljetne običaje i kulturu. Uvijek prikriveno sadrži i strah od promjena, poziv za vođom i jedinstvom. To naravno nema veze s ideologijom i političkim predznakom, ali ima veze s bolesnom ambicijom za vlašću
Zašto tako strasno i bešćutno žele vlast? Ni vlast ni novac sami po sebi nisu cilj. Oni su sredstvo. Za novac možeš kupiti stvari, sigurnost, uvažavanje i ugled. Za novac možeš kupiti i moć i steći vlast. Ako imaš vlast, sve to je direktnije i lakše. Stvoriš zakone koji otimačini daju privid pravde, sigurnost ti jamči nemilosrdni mač i sila, strah prije stvori uvažavanje nego milosrđe, ali samo moćan može biti milosrdan i ugledan. Vlast i novac potomci su istoga – volje za moć. Volje za moć u njenom sirovom obliku unutarnjeg zadovoljstva.
Svaka vlast veseli, apsolutna vlast veseli apsolutno.
U toj volji ima puno iskrižanih motiva, dječjih želja i kompleksa, mladenačkih traganja, želje za nadmetanjem i želje za ostvarenjem. Nietzsche to zove volja za moć i vidi taj strašni poriv kao dio ljudskog bića. Ne samo čovjek, već i nadčovjek ima taj instinkt, potrebu ostvarenja kroz moć.
A ako je volja za moć dio prirodnog habitusa čovjeka, ona je prije i iznad moralnih normi, običaja i zakona. Ona nije nužno destruktivna i patološka, ona je sredstvo za ispunjenje samovolje. I vjera, i ideali, i narod i domoljublje samo su sredstva za umirenje tog demona kojeg neki nose u sebi.
Erich Fromm smatrao je da postoji jedna mala manjina ljudi, nekrofilski karakteri, koji uživaju u zlu i destruktivnosti. Hitler, Staljin samo su simboličke vođe koje imaju tisuće sličnih koji se nisu dočepali vlasti, pa prisila društva drži tanku opnu civiliziranosti. No porivi maligne destrukcije, zla i mržnje samo čekaju priliku da izađu na svjetlo i traže opravdanje, pozivaju na visoke vrijednosti revolucije, patriotizma, humanosti – ali naravno ne za neprijatelje, ”bagru, bandu i veleizdajnike”.
Možda ima nešto u tim psihološkim objašnjenjima. Svatko u sebi nosi dječačke snove. Kada dobijemo ono što nam je bilo uskraćeno, kad prevladamo frustracije i ono što smo dugo potiskivali, oslobađaju se silne snage, a tko uspije, sretan je. Najveće kukavice koje su godinama šutjele postaju najveći bukači.
Pristojni službenici koji su godinama podvijali rep postaju bezobzirni nasilnici kad dobiju vlast. Sve one privilegije i obijesti koje su samo zamišljali kao povučeni marginalci dobiju groteskne oblike kad dobiješ vlast. Snovi neiživljenih društvenih gubitnika mogu se dosegnuti ako zgaziš manjinu, otupiš kritičare i zastrašiš sve.
Ne mislim da je to sasvim točno. Prednost dajem materijalnim objašnjenjima. Kod nas bogati ne trpe demokraciju, a čvrstu ruku smatraju poboljšanjem investicijske klime. Nema se što dijeliti i socijalni mir kupuje se zaduženjem.
Zašto tako strasno i bešćutno žele vlast? Ni vlast ni novac sami po sebi nisu cilj. Oni su sredstvo. Za novac možeš kupiti stvari, sigurnost, uvažavanje i ugled. Za novac možeš kupiti i moć i steći vlast. Ako imaš vlast, sve to je direktnije i lakše. Stvoriš zakone koji otimačini daju privid pravde, sigurnost ti jamči nemilosrdni mač i sila, strah prije stvori uvažavanje nego milosrđe, ali samo moćan može biti milosrdan i ugledan. Vlast i novac potomci su istoga – volje za moć. Volje za moć u njenom sirovom obliku unutarnjeg zadovoljstva
Ponavljaju se stari trikovi s poklonjenim dionicama (INA, PTT) koje završavaju kod novih vlasnika. Plaće za rad su loše, a povlaštene mirovine dobre. Kad se kaže da država treba pomoći nekom sektoru, skupini ili području, misli se da država treba dati. Imati moć, političku moć da se tako dijeli (redistribuira) nije samo zgodno već može donijeti korist, ugled i birače. Tako ćemo privatizirati autoceste, distribuciju plina, dati za glasove i umirenje frustracija.
Pohlepa za materijalnim dobitkom kod nas je endemski glavni motiv, ne psihologija. Plitko psihologiziranje završava otkrićem zle prirode vođa i uzora, nategnutim objašnjenjima o osveti, primitivizmu i porijeklu. Nije totalitarizam i autoritarna vlast posljedica frustracija, ljudske destrukcije i psiholoških ciljeva. Prednost u objašnjenju dajem materijalnim motivima. Pokazalo se kroz devedesete da je autoritarna vlast način da se izvrši preraspodjela imovine, nastane predatorski kapitalizam i obično zauzimanje ničije (prividno državne imovine).
Još je toga dosta ostalo. Da bi se prodale ceste, priroda i voda, vojni objekti i šume, treba jaka vlast čija će se slaba argumentacija i legitimnost pojačati strahom, šutnjom, izolacijom u svom privatnom svijetu konformizma, ritualizmom u kojem ćemo glumiti da postižemo što smo htjeli.
Materijalni motivi se zaogrću opravdanjem u vrijednostima, pravnim i etičkim normama. Otuda je kontrola misli i medija potrebna pratnja gramzivoj vlasti.
Budimo pesimisti. Od ovoga gore ne može.