INTENDANT riječkog HNK-a Oliver Frljić mjesecima je na meti kako verbalnog, tako i fizičkog zastrašivanja. Javni pritisci bivšeg šefa oporbe i aktualnog prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka, koji nikada nije skrivao kako mu je Frljić trn u oku, popraćeni su provalama u stanove Frljića i njegove djevojke od strane nepoznatih počinitelja.
Kao jedan od najglasnijih kritičara rastuće radikalizacije javnog diskursa, ali i politike općenito, Frljić je ostao dosljedan onome što je od početka svojeg angažmana u riječkom HNK-u prepoznao kao svoju misiju – njegovanju samokritičnosti i propitkivanju nacionalnih tabua i svetinja. Gorki su to lijekovi, no svako se društvo bez njih (o)lako odaje ugodnim i jednostavnim poluistinama.
Novu dozu gorkoga melema, u vidu Frljićeve “Trilogije o hrvatskome fašizmu”, gledatelji su imali priliku gledati u ispunjenom riječkom kazalištu prošloga petka.
Evo kako Frljić (redatelj) i Marin Blažević (dramaturg) na stranicama HNK-a opisuju Trilogiju, koja se sastoji od predstava “Bakhe”, “Aleksandra Zec” i “Hrvatsko glumište”:
O “Trilogiji o hrvatskome fašizmu”
“Trilogiju o hrvatskom fašizmu započeli smo na Splitskome ljetu 2008. godine, zabranjenom pa ipak odigranom predstavom Bakhe o skrivanju i negiranju ratnih zločina počinjenih tijekom rata u Hrvatskoj protiv njezinih građana nehrvatske nacionalnosti. Euripidovu tragediju sveli smo na višekratno ponavljanje izvještaja Glasnika o ubojstvu izvršenom izvan prostora predočenog na pozornici, o činu komadanja tijela koji prema predstavljačkoj konvenciji ipak valja zadržati u granicama teksta/govora, dakle izvan pogleda gledatelja. Već Bakhe su najavile drugi i treći dio trilogije, najprije temu konkretne žrtve, a potom i temu odgovornosti za zločin, ali ne one bjelodane i izravne odgovornosti počinitelja, nalogodavca ili ideologa, nego odgovornosti onog kazališta koje ratni zločin prešućuje, relativizira ili čak generira.
Predstava Aleksandra Zec zaokupljena je najekstremnijim zločinom – činom ubojstva djeteta. Djevojčica Aleksandra Zec ubijena je nakon što je svjedočila ubojstvu vlastita oca i potom vlastite majke. Aleksandra Zec povezuje sva tri dijela Trilogije. Predstavom Hrvatsko glumište postavljamo pitanje: može li se ono što većina hrvatskoga glumišta proizvodi od rata naovamo uopće nazivati kazalištem, ako bi naime kazalište trebalo biti društveni, etički i umjetnički čin koji zločinu ima hrabrosti dati ime, oduzeti pravo na razlog i odrediti mjeru krivnje? Kakvo je to uopće kazalište, to većinsko hrvatsko glumište, koje ne prepoznaje tragediju svojih sugrađana? Kakvo je to kazalište koje na fašizam odgovara – fašizmom?”.
Trilogija je kod publike 15. travnja naišla na gromoglasno odobravanje, na krilima novonastalog društveno-političkog konteksta revitalizacije i relativizacije ustaštva u Hrvatskoj. Nakon izvedbe zakazali smo intervju s redateljem, koji je za Index otkrio što misli o više aktualnih društvenih i političkih pitanja – uključujući galopirajuću fašizaciju društva, ograničavanje slobode govora te svekoliki porast netolerancije.
Brine li Vas, u jednu ruku, činjenica da Trilogija o hrvatskom fašizmu dodatno dobiva na snazi u današnjem društveno-političkom kontekstu?
“Trilogija o hrvatskom fašizmu je, nažalost, točno dijagnosticirala u kojem pravcu će hrvatsko društvo civilizacijski nazadovati s Karamarkovom Vladom. Fašizacija Hrvatske se razvija podjednako kroz institucionalni i vaninstitucionalni okvir. Vladajući, uključujući i milu nam predsjednicu, su procijedili nekoliko fraza o zločinačkom karakteru NDH, ali to se dogodilo tek nakon najave bojkota komemoracije u Jasenovcu od strane Koordinacije židovskih općina, SNV-a, Vjerske zajednica Bet Israel u Hrvatskoj te posjeta posebnog izaslanika američkog državnog tajnika za pitanja holokausta Nicholasa Deana, koji je rekao da mržnju i nesnošljivost moramo osuditi.
Trenutna razina negiranja holokausta u Hrvatskoj je zastrašujuća. Kad ministar kulture za najnoviji film Jakova Sedlara, koji je prokazana krivotvorina za koju bi se u nekim drugim zemljama sjedilo u zatvoru, kaže da je “to je najbolji put da se konačno rasvijetle brojna kontroverzna mjesta iz hrvatske povijesti”, onda je jasno da je galopirajuća fašizacija postala državni projekt za koji se koristi sva raspoloživa sredstva”.
Što biste izdvojili kao najveću prijetnju slobodi govora u Hrvatskoj danas?
“Aktualnu vladu. Karamarko za sebe govori da je antitotalitarist, ali se ponaša u najgoroj staljinističkoj maniri. Nakon što je Hasanbegovićevim desantom počistio nezavisnu medijsku scenu, natjerao Mirjanu Rakić da podnese ostavku na mjesto predsjednice Vijeća za elektroničke medije, na mjesto v.d.-a ravnatelja HRT-a postavio Sinišu Kovačića, ne autora “Maratonaca, već čovjeka koji je posmjenjivao sve što ne svira u HDZ-ove diple te izvukao na površinu najgori novinarski mulj iz 90-ih – čekamo još samo da Bujanec dođe u Otvoreno – nakon što je prijetio da će kriminalizirati mišljenje o Domovinskom ratu koje izlazi iz okvira onog službeno nametnutog, Karamarko se pokazao, po pitanju gaženja slobode govora, većim Tuđmanom od Tuđmana”.
Zadnjih nekoliko mjeseci s pozicija državnih institucija čuju se poruke koje mogu poslužiti kao svojevrsna legitimacija pojedincima za okršaje sa svima onima koji su kritički nastrojeni spram vladajuće garniture. Smatrate li da takve institucionalne poruke stavljaju ‘metu na leđa’ svima koji, da se posložimo formulacijom Kolinde Grabar-Kitarović, svojim “javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti”?
“Ova Vlada od početka svog mandata vodi specijalni rat protiv dijela svojih građana. Riječ je o svim onima koji se svojom vidljivošću i kritičnošću ne uklapaju u HDZ-ovu ideju ideološkog jednoumlja kojom se maskira činjenica da je upravo ta partija opljačkala ovu zemlju, a lažno domoljublje joj je poslužilo kao smokvin list. To je jasno i vrapcima na grani, ali HDZ-ovim biračima po svoj prilici nije ili se kod njih radi o jednom posebnom obliku mazohizma. Institucionalne poruke su jasan znak neposlušnim pojedincima da začepe ili im se u protivnom može dogoditi da im sinhrono provale u dva stana, a policija će ih, koja još uvijek nije uhvatila počinitelje, uvjeravati da se radi o stjecanju imovinske koristi. Takvo obrazloženje je vjerojatno koliko i to da Karamarko nema nikakve veze s pljačkom u Heinzelovom.
Eksponenti vladajuće koalicije u javnim nastupima otvoreno su Vas uzimali na pik, a nakon serije verbalnih duela, došlo je i do provala u stanove Vas i Vaše djevojke. Ponekad se čini kako koncept “odgovornosti za javno izgovorenu riječ” najmanje prakticiraju oni koji se za nj grčevito hvataju kada na dnevnome redu imaju obračun s neistomišljenicima. Vaš komentar?
“Oni koji govore o “odgovornosti za javno izgovoreno riječ” pokazuju nevjerojatan cinizam jer svojim izjavama kontinuirano stvaraju atmosferu pogroma. Hrvatska se na velika vrata vratila u 1941. Ova Vlada, čiji prvi potpredsjednik Tomislav Karamarko, kao i predsjednica države, prošle godine nisu našli za shodno da sudjeluju na službenoj komemoraciji u Jasenovcu, ali je prvi nazočio onoj u Bleiburgu, dok je predsjednica otišla dan ranije, danas koriste stradanje židovskog naroda kako bi dodatno radikalizirali dijelove hrvatskog društva koji su ionako temeljito fašizirani.
Zbog toga je bojkot ovogodišnje državne komemoracije u Jasenovcu od strane Koordinacije židovskih općina i SNV-a takva pljuska lažnom antifašizmu ove Vlade, ali i značajnom dijelu hrvatskog društva koje je od 90-ih naovamo pristalo na brisanje antifašističkih tekovina iz institucija i službenog sjećanja. Moj najveći problem s današnjim fašistima je što nemaju hrabrosti priznati svoj fašizam. Kao što su nacisti na kraju II. svjetskog rata pokušavali sakriti dokaze zvjerstava koja su počinili u koncentracionim logorima, tako i suvremeni hrvatski filofašisti pokušavaju skriti svoju nedavnu prošlost. Tu, nažalost, uz onu Hasanbegovićevu, ima još puno kapa u ormarima”.
Radikalizacija javnog diskursa te podgrijavanje nacionalizma nisu neobični predizborni alati za pridobivanje podrške, no, čini se kako ih je ova Vlada nastavila koristiti i po završetku izbora? Smatrate li da će se galopirajuća radikalizacija javnog diskursa nastaviti?
“Problem s onima koji čine većinu u ovoj Vladi jest taj da nemaju što drugo ponuditi osim zastrašivanja i proizvođenja neprijatelja. Sad kad je ta ista Vlada malo dobila po repu po pitanju toleriranja, a u slučaju nekih njezinih članova i neskrivenog podržavanja zločinačke NDH, predstavnik njezine najveće stranke odmah je počeo govoriti da sve ideološke rasprave stavlja u drugi plan. Ali HDZ je stvorio preduvjete u kojima se ovakav radikalizam mogao pojaviti. Iako toj stranci ne vjerujem ni kad kaže da je snijeg bijel, pod pretpostavkom da doista želi, kao što je to napravio njezin nekadašnji član i premijer Ivo Sanader, zauzdati svoje biračko tijelo dio kojeg još uvijek nesankcionirano daje oduška svojim fašističkim sentimentima, mislim da to nije uopće jednostavan posao, niti se može napraviti u nekom kratkom vremenu.
Ali, zašto da se zamaramo hipotetskim pitanjima kad, ruku na srce, HDZ-u ova atmosfera straha gdje se Romima na vrtić baca bomba, Srbima poručuje da odu tamo gdje se osjećaju sigurno, a Židovi napadaju jer odbijaju doći na komemoraciju u organizaciji vlasti koja je ustaštvu u Hrvatskoj opet dala pravo građanstva, odgovara”.
Može li kultura igrati ulogu korektiva desnom ekstremizmu koji dobiva na snazi u hrvatskome društvu i politici? Ukoliko da, u kojoj mjeri?
“Iako ne vjerujem da kulturnjaci mogu ozbiljnije ugroziti aktualnu Vladu, njezina baražna vatra po onima koji su se npr. usudili dovesti u pitanje imenovanje Hasanbegovića za ministra kulture, pokazuje u kakvoj je paranoji ova vlast i od onih koji nemaju nikakvu realnu političku moć”, zaključuje Frljić za Index.