Karamarkov HDZ pojaseve za spašavanje više ne može pronaći na desnici, pa ih mora početi tražiti u političkom centru. Ali uletio je u gužvu u kojoj je, između ostalih, i Milanovićev SDP
Slobodni postizborni pad Mostova rejtinga pokrenuo je lov na njegove i sve druge birače koji na parlamentarnim izborima svoj glas nisu dali HDZ-u i SDP-u i njihovim partnerima. U lovačku trubu zapuhali su i Tomislav Karamarko i Zoran Milanović nakon što su im stranački članovi potvrdili liderske funkcije. Cinici bi rekli: oba su pala! I jedan i drugi su, naime, uglas najavili da će izaći iz ideološko-političkih rovova kako bi na svoju stranu privukli barem dio birača sklonih političkom centru, iako su svoje političke pozicije do jučer gradili upravo na međusobnom ideološkom ratovanju, čvrsto se držeći desnih i lijevih birača. I pritom su bili uspješni jer su gotovo u cijelosti mobilizirali tradicionalna HDZ-ova i SDP-ova biračka tijela, uzevši svaki po tridesetak posto glasova svih birača.
U problem su upali zato što je šareno društvo iz Mosta iznenađujuće na svoju stranu privuklo najveći dio birača koji ne žele čuti ni za Karamarkov HDZ ni za Milanovićev SDP, pa su kao jezičac na vagi presudno utjecali na kreiranje parlamentarne većine i sastavljanje Vlade. Mostovu uspjehu doprinijelo je i predizborno koaliranje skoro svih centrističkih stranaka s HDZ-om i SDP-om, s izuzetkom IDS-a koji se na vrijeme odmakao od Kukuriku koalicije kako bi sačuvao svoj stranački identitet, a time i glasove svojih birača na izbornom kontu. Zvona za uzbunu najprije su se oglasila u HSS-u, a zazvonila su i u Hrvatskim laburistima, HNS-u, pa i HSLS-u i Bandićevoj stranci. Živi zid strpljivo čeka da zauzme Mostovo mjesto u biračkom tijelu, Čačićevi reformisti od osnivanja plešu između SDP-a i HDZ-a, Mostovi otpadnici se nadaju da će zadržati makar dio njegovih birača, ali i potiho traže nove partnere, a ORaH i Josipovićeva stranka nestaju s biračkih radara jer se nisu uspjeli dokazati kao uspješna i uvjerljiva alternativa Milanovićevu SDP-u.
Stvarni ili fingirani bijeg njihovih centrističkih partnera ispod političkog kišobrana HDZ-a i SDP-a potakli su Karamarka i Milanovića da se okrenu prema toj strani političkog spektra, ali su ih na to natjerali i unutarstranački procesi i prozivke da su svojom političkom rigidnošću okrenuli umjerene birače protiv stranaka koje predvode te im bitno smanjili koalicijske potencijale i učinili ih posve ovisnima o Boži Petrovu i njegovu političkom društvu. Zlatko Komadina i njegova frakcija na unutarstranačkim izborima sve su bacili na tu kartu u pokušaju rušenja Milanovića i preuzimanja stranačkog vodstva. U detroniziranju Milanovića nisu uspjeli, ali su ga natjerali da makar verbalno proširi horizonte i počne glasno razmišljati o širenju svoje i stranačke fronte među biračima centra i desnog centra.
U utrci za stranačkog predsjednika Karamarko nije bio suočen s tako otvorenim osporavanjem svojih radikalno desnih skretanja i udaljavanja od političkog centra, jer njegovi oponenti na koncu nisu imali petlju, ali ni snage ni političke moći da mu se otvoreno suprotstave. No uoči izbora za stranačka tijela ipak su ga natjerali da javno obeća smirivanje ideološko-političkih strasti i okretanje umjerenijoj politici kako bi zaustavio klizanje HDZ-a u zagrljaj radikalno desnih birača i partnera. No upitno je želi li se Karamarko doista odreći Zlatka Hasanbegovića, pa i Ivana Tepeša i Pere Ćorića kao udarnih ideologa Domoljubne koalicije i novoga pomlađenog HDZ-a koji je najavio uoči održavanja stranačkog Sabora ili vuče iznuđene poteze kako bi začepio rupu koja mu se otvorila na lijevom stranačkom krilu i među koalicijskim partnerima na tom dijelu političkog spektra, ali i u odnosima s Mostom i premijerom Tihomirom Oreškovićem te moćnicima iz međunarodne zajednice.
Karamarkovo odricanje od konzervativne nacionalističke revolucije malo je vjerojatno, a njezino razvodnjavanje moguće je kao taktički potez i prilagođavanje trenutnim unutarnjim i vanjskim okolnostima koje joj ne idu na ruku i izazivaju sve jače otpore i suprotstavljanja. Nagli i veliki zaokreti vjerojatno bi demobilizirali dio birača koji se vratio HDZ-u nakon Karamarkova preuzimanja stranačkog vodstva, što je rezultiralo HDZ-ovim izbornim uspjesima na europskim, predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Mobilizacija tog dijela HDZ-ovih birača istovremeno je dovela do gubitka umjerenijih birača i njihova okretanja Mostu i pasivizacije. Karamarkova ‘domoljubna’ politika dotakla je granice svoga rasta među biračima, a u koalicijskom braku s Mostom, koji je u prvih sto dana iznjedrio kilavu politiku Oreškovićeve vlade, svela se na mlataranje ideološkom metlom po medijima i dijelu javnih i državnih institucija. Milanovićeva vlada, osobito zadnja godina njezina mandata, u usporedbi s troglavom vladom čiji je glavni stup Karamarkov HDZ, svakim danom izgleda sve bolja i uspješnija no što je doista bila. Žestoke kritike i lekcije koje su joj HDZ i Most dijelili u izbornoj kampanji, a koje još uvijek kao papagaji ponavljaju iako u prvih sto dana vladanja ništa u naslijeđenoj gospodarskoj politici nisu promijenili, zvuče sve šupljije i ispraznije, pogotovo zbog činjenice da su se reforme koje su najavljivali svele na kadrovske i personalne promjene, praćene međusobnim podmetanjem nogu i zavrtanjem ruku. Zbog toga u istraživanjima javnog mnijenja ceh zasad plaća Most, ali će i HDZ-u on uskoro početi dolaziti na naplatu. Mostov brod naočigled tone i ako se ubrzo u vladinoj politici ništa ne promijeni, s njim će početi tonuti i HDZ i njegova Domoljubna koalicija. Karamarkov HDZ pojaseve za spašavanje više ne može pronaći na desnici, jer ih je odavno na sebe sve navukao, pa ih mora početi tražiti u političkom centru, s Mostom ili bez njega, preslagivanjem parlamentarne većine ili na izvanrednim izborima.
Ali uletio je u gužvu u centru jer su se tamo već sjatile sve stranke i strančice koje su u njemu s manje ili više uspjeha godinama živjele i opstajale. Ni Milanovićev SDP ga bez borbe neće prepustiti, a sva je prilika da će Most nezavisnih lista među biračima centra pokušati zamijeniti jedna ili više koalicija stranaka centra, s novim ljudima i liderima u svojim vodstvima i na izbornim listama. Koalicija HNS-a, IDS-a, HSS-a i HSLS-a i bez izbora može Karamarkovu HDZ-u osigurati opstanak na vlasti, a proširena zastupnicima HRID-a i još ponekim Mostovim i inim zastupnikom može donijeti parlamentarnu većinu i Milanovićevu SDP-u, pa nagli juriš svih parlamentarnih stranaka i njihovih lidera prema političkom centru više nije samo puko opipavanje pulsa sadašnjih i potencijalnih partnera, nego je novi front na kojemu se vodi bitka za vlast. Ako i nakon tog okršaja u centru koalicija Mosta i Domoljubne koalicije opstane, ona neće biti ista kao do sada, jer će se i Most i Karamarkov HDZ morati promijeniti i prilagoditi novim okolnostima u svojemu okruženju, ali i jedni drugima, što se zapravo već počelo događati, pa ih je sve teže razlikovati, što se najbolje vidi na Mostovu rapidnom gubljenju povjerenja birača i lovu na njih u koji su svi krenuli.