Naš “ultaradesničar” je velika zagonetka – on je, dakle, unuk partizana ili makar partijca, koji viče “Za dom spremni” i “Ubi’ Srbina”, a onda se u narodnjačkim klubovima zanosno drmusa uz Cecu i ostale srpske cajke – a najveći filmski kulturološki domet mu je “Žikina dinastija” ili “Tesna koža”.
Molim odgovor: Zašto unuci hrvatskih partizana viču danas “Za dom spremni”
Priča oko nesretnog i neukog usklika Joea Šimunića – “Za dom – spremni” otegla se nakon utakmice s Islandom, posve razumljivo, poput kakve islandske sage. No, nije bilo iznenađenje što je Fifa odlučila kazniti Šimunića vrlo drastičnom kaznom, više kao neko upozorenje ostalima da se takvi ispadi ubuduće neće nikome tolerirati. Ostaje da se vidi kako će u nekom, slijedećem slučaju, kada na tapeti budu recimo poznatiji i razvikaniji igrači iz “razvijenijih nogometnih zemalja” reagirati Fifa. No, ovo nije još jedna obrana neobrazovanog Šimunića kakvih smo svjedoci zadnjih dana, gdje su mnogi preneraženi Hrvati (nije im neugodno što taj igrač pozdravlja nacističkim
pozdravom kao nečim sasvim normalnim) od navijača do nekih povjesničara i političara i novinara upinju dokazati da taj povik nije nikakav ustašluk ni ništa tako slično, već nevini iskaz hrvatskog domoljublja kojeg nitko nikako da shvati.
Strašno je, ne samo to da ga brane i pokušavaju taj čin relativizirati i opravdati kao kada bi netko uporabio parolu Arbeit macht frei koja je stajala na ulazu u Auschwitz pa se onda opravdavao da nije imao na pameti holokaust ni nacistički odnos prema Židovima nego da “rad, koji je uostalom od majmuna i načinio čovjeka, stvarno oslobađa” i da je to jedna u suštini stara plemenita parola koja možda čak vuče korijene iz kakve Mozartove opere.
I zapravo najstrašnije je u tome da dio ovdašnje javnosti, što svjesno a što nesvjesno, ne vidi u tom uskliku, koji eto spominje samo nešto sveto i tradicionalno – “dom”, ništa strašno. Nemaju nikakvu svijest što zapravo taj poklič znači i kakvu povijesnu prtljagu nosi.
I sada zapravo slijedi ono pravo pitanje koje se nameće u ovoj aferi Šimunić – zašto desni dio naše javnosti ima potrebu da jedan zapravo gubitnički pokret i u suštini antihrvatski opravdava i rehabilitira. I to upravo čine oni koji sebe smatraju zaštitnikom nacionalnih interesa, a baš sve to je taj Pavelićev ustaški pokret dovodio u pitanje i diskreditirao pravednu hrvatsku borbu za svojom državom i ostvarenjem nacionalnih ciljeva.
Pitanje je zašto ti prkosni navijači traže pobjedu i bodre našu reprezentaciju poklikom vojske koja je izgubila rat! Gubitničkim poklikom! Zašto se žele opravdati osramoćeni ratni gubitnici. Pa, Pavelić je, osim toga potiho bez objave svom narodu dao petama vjetra dok su partizani, budimo iskreni, bili još prilično daleko od Zagreba, a pritom noseći sa sobom zlatne zalihe svoje države, ostavljajući i državu i vojsku na milost (i nemilost) pobjedniku spašavajući samo sebe. Zašto vrlog Poglavnika kao uostalom ni jednog drugog visokog dužnosnika NDH nije bilo na Bleiburgu!? Zašto su ostavili narodnu sitnež dok su oni hrabro i uspješno spašavali samo svoju kožu pri čemu solidno potkoženu.
Ustaše su izgubile rat! I pitam se zašto netko danas uzdiže pokret koji je, znamo, došao na vlast samo zahvaljujući “Hitlerovim tenkovima” kao što je nakon rata “komunizam u istočnoj Europi” stizao na ruskim tenkovima. Da je hrvatska mladost ginula za tuđe (Hitlerove) interese po ruskim pustopoljinama. Da ta država – NDH nije smjela imati više vojske nego joj je to odobrio nacistički Berlin! Da su na njenom teritoriju više vojske imali i Nijemci i Talijani, a ništa se manje ugodno nisu po njoj baškarile četničke postrojbe Draže Mihailovića i popa Đujića. A partizani su cijelo vrijeme rata stalno imali veće ili manje slobodne teritorije nad kojima se nije prostirala nikakva ustaška vlast.
I zato me zanima da mi svatko tko viče “Za dom – spremni” objasni svoje motive.
Zašto je to tako – prkose li to unuci bivših hrvatskih partizana djedovima jer su nasjeli lažnim uvjeravanjima da je to bio sramotan i antihrvatski pokret. Koja prevara! Na to su mogli nasjesti samo naivni Hrvati. Ili je na djelu oportunizam krotkih roditelja kojima u komunizmu nije bilo tako loše pa to skrivaju od sebe i djece.
Naš “ultaradesničar” je velika zagonetka – on je dakle unuk partizana ili makar partijca, koji viče “Za dom spremni” i “Ubi Srbina” a onda se u narodnjačkim klubovima zanosno drmusa uz Cecu i ostale srpske cajke, a najveći filmski kulturološki domet mu je Žikina dinastija ili Tesna koža čije će fore beskonačno prežvakavati uz obvezatnu “hrvatsku pivu” te obožavati beogradske splavi ali će zato ubiti svakog tko sluša recimo Idole ili ide na gostovanja Ateljea 212 kao prvorazredne predstavnike velikosrpske ideologije. Zar i to nije za jedno sociološko istraživanje!?
I sad malo o onome da su ustaše naprosto izdajnici hrvatskih nacionalnih interesa: nije prošlo ni mjesec dana od uspostave NDH, a Pavelić je brže bolje potpisao Rimske ugovore kojima je Dalmaciju sa Splitom i Šibenikom te otocima predao Mussolinijevoj Italiji. Iako kažu da je to poznata stvar, kako to da u Splitu viču “Ajmo ustaše” i održavaju misu zadušnicu za Poglavnika koji je taj “najhrvatskiji” dio Hrvatske predao fašističkoj Italiji koja je, podsjetimo za neuke – mijenjala Hrvatima imena i prezimena, zabranjivala govoriti hrvatski te ubijala i zlostavljala sve što je hrvatsko. A to pravo da se iživljava nad Hrvatima dobili su upravo od velikog hrvatskog sina Ante Pavelića!
Ne treba tu zaboraviti da u sastavu Hrvatske nije bila ni Istra ni Rijeka, a da je sto posto hrvatsko Međimurje prepušteno Mađarima koji se nisu ništa blaže odnosili prema Hrvatima nego li Talijani u Dalmaciji i Istri.
Dakle, budimo čak i cinični, pa zanemarimo Jasenovac, jer možda nekoj usijanoj glavi nije sporno da su tamo ubijani smutljivi Srbi, Romi i Židovi kao uostalom i mnogi Hrvati koji su već tada shvaćali da Pavelić i ustaše imaju veće obveze prema onima koji su ih instalirali na vlast nego prema narodu kojem pripadaju, ali zašto im nije sporan ratni poraz i kukavički bijeg, sramotno prepuštanje Dalmacije i Međimurja, kao i činjenicu da su njemački vojni zapovjednik i veleposlanik Reicha bili u toj državi važniji od vlade NDH i samog Pavelića. Pa zar samo jedna od tih stvari nije dovoljna da se ustašama ne da na značenju. To je pitanje na koje bih volio odgovor.
Prošlogodišnja zagrebačka misa za Antu Pavelića (Foto: Andrej Milić)
No, je li to za čuditi ako znamo da je u zadnjih 20 godina neprestance želi rehabilitirati ustaški pokret kao isključivo onaj koji se borio za hrvatske interese (u par njihovih poteza koje smo naveli vidjeli smo kako su to činili), da to čini institucija kakva je Crkva, da i HDZ tu šmira i oteže, da su nam udžbenici falični, a sami time nam i profesori povijesti u osnovnim i srednjim školama idu linijom manjeg otpora, da nam TV kalendar zanemaruje pa i iskrivljuje povijesne činjenice. O popularnim novinskim povijesnim časopisima da i ne govorimo.
Odavno je to krenulo: još kad se Franjo Tuđman zastidio svoje partizanske i generalske prošlosti, te se to razvuklo i proširilo po hrvatskom društvu pa valjda neki misle da će usklicima “Za dom spremni”, oprati “obiteljsku sramotu” što su se njihovi djedovi pobunili protiv mađarizacije i talijanizacije Hrvata, te nacifikacije Hrvatske. Možda je prejednostavno za sve optužiti udžbenike i zbunjene oportunističke nastavnika povijesti, ali svakako možemo uprijeti prst u sve dosadašnje hrvatske vlade i vladajuće stranke koje nisu bile u stanju jednostavnim rječnikom suštinu Ustaškog pokreta.
Biskupi koji se često i o svemu oglašavaju, tu su napravili namjerni propust jer valjda misle da će time okaljati svoj nacionalni naboj ili će pak, ako kažu tko su i što su bile ustaše, odmah biti proglašeni komunistima i partizanima. Ne daj Bože – svi postati svetozarima rittizima! Možda će im zvučati blasfemično ali partizani su se borili za Hrvatsku i Hrvate! Konačno, hrvatski partizanski antifašistički pokret nije bio samo najbrojniji i najrašireniji u bivšoj Jugoslaviji, nego u cijeloj porobljenoj Europi! U partizanskim postrojbama bilo je gotovo duplo više Hrvata nego Srba i to kad zbrojimo cijelu NOB u Jugoslaviji.
Možda navijači i viču taj pozdrav da provociraju, da otrovno ubodu, jer im je svejedno – samo da budu problematični i buntovni. No, što je sa znanstvenicima, političarima, novinarima i biskupima koji ne bi smjeli ponašati se poput ratobornih neobrazovanih navijača. Biti objektivan prema ustašama ne znači automatski biti titoljubac, kao što, pretpostavljam, ni nesmotreni Šimunićev postupak koji će ga koštati pa i obilježiti mu karijeru, njega osobno ne deklarira ustašom. No, što je s onima koji namjerno spominju da “Za dom spremni” nema veze s ustašama, nego je samo romantični pozdrav voljenom domu!?
Kao što nas s pravom smeta kada se srpski navijači, sportaši i političari prave toše da ne znaju zašto pokazivanje tri prsta vrijeđa i provocira Hrvate i Bošnjake. Pa, pod tim su znakom ljudi klani na Ovačari, Škabrnji, Višegradu i Srebrenici.
No, svemu ovome nije nezanimiva bizarnost da su se nad Šimunićem najviše zgražali opskurni srbijanski tabolidi i srpski neonacisti! I to je patologija za laboratorijsko istraživanje.
Izvor: h-alter