Je li Vukovar podijeljen grad? Postoji li među njegovim stanovnicima, većinskim Hrvatima i manjinskim Srbima, neki nevidljivi, neprozirni, a ipak čvrst i stabilan zid, nevidljiv onom tko u taj grad svrati, ali itekako uočljiv njegovim stanovnicima?
Ne živim u Vukovaru, ali sam ondje često. Ne mogu pouzdano odgovoriti na to pitanje. Tek što pomislim da je odgovor negativan i da su duboke vukovarske ratne rane počele zacjeljivati, događaji me demantiraju. Zvuk krhotina razbijenih dvojezičnih ploča, rasutih po asfaltu vukovarskih ulica, samo zbog toga što je na njima ćirilicom napisano isto ono što i latinicom, demantira one koji tvrde da suživot u Vukovaru teče snažno i nezaustavljivo, poput Dunava.
U veljači ove godine kad su iz hrvatske Vlade stigli prvi nagovještaji kako će u Vukovaru na zgradama državnih institucija biti postavljene dvojezične table, razgovarao sam s mnoštvom građana – i Hrvata i Srba – i pitao ih što o tome misle. Iako su mišljenja bila podijeljena, nitko od mojih sugovornika – građana Vukovara – nije u tome vidio osobit problem. Nitko, baš nitko, tada nije rekao da bi ga ploče, na kojima će i ćirilicom pisati nazivi državnih institucija, do te mjere mogle iritirati da bi ih bio spreman nasilno ukloniti.
“Najradikalniji” stav kojeg sam tada čuo, u vrijeme kad su se na vukovarskim ulicama pojavili štandovi za potpisivanje peticije protiv ćirilice, bilo je mišljenje jednog tridesetogodišnjaka. Rekao je: “Možete li zamisliti da naziv Ulice 204. vukovarske brigade sutra osvane i na ćirilici? Ili da se to dogodi na osnovnoj školi koja nosi ime Siniše Glavaševića, jednog od dvije stotine Vukovaraca mučki ubijenih na Ovčari? Nisam branitelj, u ratu sam bio dijete, ali zamislite kako će se tek osjećati netko tko je branio ovaj grad, ili onaj tko je u ratu nekog izgubio?”.
Samo nekoliko desetaka metara dalje, istoga dana ove veljače, pred zgradom srpskog Radio Dunava, jedne od dvije vukovarske radijske postaje, kočio se spomenik “Materinstvo” Jovana Soldatovića. Ime autora i naziv njegove skulpture pišu na oba pisma. Na zgradi se uz hrvatsku vijori i srpska zastava. Vrti se emisija po željama slušatelja “Donesi međeda[1] , pa eto pjesme”. Ni u džuboksu se za manje od pet kuna ne može naručiti pjesma. Trešti srbijanski turbo-folk. I nećete vjerovati: „Sinu Hrvoju, povodom sklapanja braka, sve najbolje žele otac Franjo i majka Barica, pjesmom Cece Veličković-Ražnatović“.
Direktor Radio Dunava, Branislav Bijelić kaže da im nitko ne pravi problem zbog srbijanskog turbo-folka, naprotiv, upravo Hrvati najčešće naručuju te pjesme, jer ih vole, a ni na jednoj hrvatskoj radijskoj postaji ne mogu ih čuti. Nešto kasnije razgovaram sa Željkom Kovačevićem, ravnateljem vukovarske osnovne škole „Nikola Andrić“. U jednoj smjeni je 266 učenika, od kojih polovica pohađa nastavu po “modelu A”, što znači na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Kovačević u šali kaže kako je pola radnog vremena ravnatelj, a pola direktor. Ravnateljem ga zovu djeca hrvatske nacionalnosti, a direktorom srpske.
“Fama o podijeljenosti škola i vrtića stvorila je percepciju da djeca nemaju međusobnog dodira, da su strogo odvojena, da se ne druže i ne kontaktiraju. U ovoj školi, pod jednim krovom i istodobno, nastavu pohađaju djeca hrvatske i djeca srpske nacionalnosti. Druže se na odmorima, zajedno užinaju – jedni kruh, drugi hleb – pjevaju u školskom zboru i natječu se protiv svojih vršnjaka iz drugih škola u jedinstvenom sportskom timu. Ne smeta što jedni kažu zrak, a drugi vazduh. Nema izgreda, nema nacionalističkih grafita, ali ima zaljubljivanja jer hormoni čine svoje, ne gledajući je li dječak Srbin, a djevojčica Hrvatica”, veli direktor/ravnatelj Kovačević.
Na ručku u „Vukovarskoj golubici“, restoranu uz Dunav, nekoliko kilometara niže od restorana „Mornar“, koji slovi kao srpski, konobar me razuvjerava – nije točno da se strogo pazi u koji će tko restoran ili kafić. Vlasnik kafića u centru veli, pak, da ne broji goste po tome koje su nacionalnosti i da mu svraćaju i Hrvati i Srbi. Ipak, jedan od najpoznatijih vukovarskih predratnih restorana „Tri vrške“ promijenio je naziv u „Vrške“, zbog moguće asocijacije na tri podignuta prsta.
Pripremajući reportažu o Vukovaru, u veljači ove godine, nisam primijetio zid koji dijeli njegove građane. Kao ni mnogo puta ranije, prije tri, pet ili sedam godina. Ako je zid i postojao, mislio sam, nalazio se u glavama. Usijanim glavama na obje strane.
Promatrajući ružne scene na vukovarskim ulicama, kada su aktivisti Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, najljući protivnici dvojezičnosti, blokirali hrvatski državni vrh – predsjednike države, Vlade i parlamenta, zajedno s diplomatskim zborom – onemogućivši im da se priključe koloni sjećanja i odaju počast poginulim vukovarskim braniteljima, shvatio sam da u Vukovaru postoji zid, velik i neprobojan, kao kineski. No, to je “portabl” zid, zid koji se seli Hrvatskom, šeće i razmješta se od splitske Rive do Varivoda, od Vukovara do bogoslovije manastira Krka, ili – kao neki dan – do stadiona Dinama, nakon nogometne utakmice Hrvatska-Island. Taj zid se, po potrebi, razmješta kad god se i gdje se ukaže prilika. U Vukovaru je, nažalost, čest gost.
Dio ljudi u Hrvatskoj, ne osobito malen, ali ne i zabrinjavajuće velik, šeće tako Hrvatskom i postavlja zidove. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i njegov čelnik Tomislav Josić neimari su tog vukovarskog zida podjela. Ne dopustivši državnom vrhu da iskažu pijetet vukovarskim žrtvama, ljudima koji su izabrani voljom hrvatskog naroda na slobodnim, demokratskim izborima, oni su pokazali prijezir prema hrvatskoj državi koju ti ljudi simboliziraju. Ljudi iz Stožera bi se morali zapitati tko je njima u Vukovaru – i ne samo u Vukovaru – dao pravo da zidovima koje postavljaju dijele Hrvatsku. I na kojim izborima i s koliko glasova su za to dobili mandat?
Sad kad je zid postavljen u Vukovaru oni će otići dalje. Ostat će Vukovarci – Hrvati i Srbi – ostat će sami da zajedno nastave živjeti, praveći se da taj zid ne postoji. I taman kad ga zaborave, kad pronađu pukotine u njemu, kako bi se lakše kretali, opet će se netko naći da ga ojača, podupre i zakrpa.
Izvor: tacno