Erdoğanov posjet Hrvatskoj: poruke i rizici

Posjet turskog predsjednika Erdoğana Hrvatskoj 26. i 27. travnja predstavljen je kao jedan od najvećih uspjeha hrvatske vanjske politike otkako su odgovornost za nju preuzeli nova predsjednica i nova vlada. No, on je u stvari – naročito zbog toga kako je organiziran i što je sadržavao – bio problematičan na više razina. Stvorio je mogućnost za nove vanjskopolitičke rizike kojima bi Hrvatska mogla biti izložena, a također je poslao i neke problematične poruke s područja interkonfesionalnih i unutarnjopolitičkih odnosa.

Njime je jedan krajnje suspektan lider – koji u svojoj zemlji dovodi u pitanje ona prava i slobode koje Hrvatska barem deklarativno promovira kao zemlja članica Europske unije – dobio šansu da pokaže svoju grandioznost, i to u zemlji članici Europske unije.

Erdoğan je došao u Hrvatsku da bi pokazao novu moć Turske, pa je zbog toga s njim došlo čak 170 ljudi iz osiguranja. Tražio je – i dobio – status koji je u protokolarnom i sigurnosnom smislu dosad bio rezerviran samo za američkoga, kineskog i ruskog predsjednika. Već je time postigao svrhu posjeta: da pokaže kako je Turska sada zemlja jednako moćna i s jednakim statusom kao što su te tri zemlje. Došao je golemim avionom, a mediji su prekidali ili mijenjali redovan program da bi izravno prenosili događaje u vezi s tim posjetom. Time je Hrvatska izašla u susret ne samo glavnom vanjskopolitičkom cilju Erdoğanove Turske nego i njegovoj osobnoj taštini.

Riječ je o političaru koji je nedavno sagradio novi predsjednički “dvor”, s tisuću prostorija koji je stajao najmanje 500 milijuna eura! (Što na to kaže gđa Grabar-Kitarović, koja traži skromniji ured, i navodno se želi seliti s Pantovčaka?)

U svojoj samopercepciji, Erdoğan je više od običnog predsjednika: on se natječe sa samim osnivačem turske republike Kemalom Atatűrkom pokušavajući postupno istisnuti kemalizam kao političku i identitetsku doktrinu, a kult Atatűrka zamijeniti svojim osobnim. Njegova je stranka – koju sad vodi premijer Ahmet Davutoğlu – u Turskoj neprekidno na vlasti od 2002., a sam je Erdoğan postao premijer godinu dana kasnije, jer se na izborima 2002. još nije mogao kandidirati budući da je još vrijedila zabrana javnog djelovanja koju je dobio zbog citiranja tada (u 1997.) zabranjenih islamističkih stihova koji glase: „Džamije su naše vojarne, kupole su naše kacige, minareti su naši bajuneti i vjernici su naši vojnici.“

Radikalno mijenjajući karakter turske republike – kroz napuštanje sekularizma i neprekidne udare na sve elemente sekularne „duboke države“ (naročito vojsku, pravosuđe, medije i sveučilišta), Erdoğan ima u planu promijeniti ustav, kao i promijeniti politički sustav iz parlamentarnog u predsjednički. Neki navode da ima u planu i promijeniti naziv Republike u Islamsku Republiku Tursku – što bi značilo potpuni raskid s kemalizmom.

Zagovarao je kazneni progon za preljub, a 2013. je ukinuo zabranu nošenja burki i islamskih marama u državnim institucijama. U doba njegove vlasti nije neuobičajeno da zbog verbalnog delikta novinari, pa i sveučilišni profesori budu optuženi i zatvoreni. Predsjednik parlamenta predlaže napuštanje sekularizma. U svakom slučaju, Erdoğan želi ostati na vlasti najmanje do 2023. godine da bi na stogodišnjicu turske republike predsjedao jednom sasvim novom i drukčijom zemljom.

Demonstriranje moći kakvo su mu omogućili njegovi hrvatski domaćini – a naročito predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, potrebno je Turskoj i Erdoğanu zato što su doživjeli niz vanjskopolitičkih poraza. Došli su na vlast s obećanjem da će voditi politiku „nula problema sa susjedima“, no danas imaju problema s gotovo svakim od njih kao i s mnogim drugim zemljama. U Siriji su pogrešno procijenili odnos snaga te su podržali opoziciju, a sada izgleda da su time trajno poremetili odnose s tom zemljom.

Hrvatska o turskoj ulozi u sirijskom konfliktu nema stav, kao što je postalo očito nakon što sam Matu Granića, posebnog savjetnika predsjednice Republike, s kojim sam o ovoj temi 27. travnja gostovao u HTV-ovoj emisiji „Otvoreno“, eksplicitno pitao o tom stavu, a on na to nije odgovorio. To je za Hrvatsku teško pitanje, između ostalog i zato što svaki odgovor može poremetiti njezine odnose s Rusijom.

Pohvala Erdoğanu, kao i panegirici koje je u Hrvatskoj doživio, svakako ne pomažu hrvatskoj ambiciji da vrati naftna polja koja je Ina (po nalogu tadašnje hrvatske Vlade) napustila na početku rata u Siriji. Zbog toga, o tom ozbiljnom pitanju – šutnja.

S Rusijom – s kojom su prije samo godinu i pol bili u dobrim odnosima, i s kojom su planirali zajedničke energetske projekte da bi njima mogli zajednički „ucjenjivati“ Europu – Turci su danas u stanju verbalnog rata koji prijeti eskalacijom u svim područjima njihova dodira. Rusija je sigurno pažljivo pratila ovaj posjet Zagrebu i vidjet ćemo kako će na njega reagirati.

S Izraelom (također zemljom prema kojoj Hrvatska – naročito u novim okolnostima izazvanim unutarnjom politikom – mora biti iznimno oprezna) odnosi su trajno poremećeni još 2010. Turska je uznemirena – s razlogom – zbog Obamine inicijative približavanja Iranu i propasti “Arapskog proljeća”, naročito u Egiptu. Kurdsko pitanje – koje pokazuje odnos Turske prema svojoj najvećoj manjini – nije ni izbliza riješeno – ali ima potencijal da poremeti turske odnose s Irakom. Uz to, otvaranje pitanja Gorskog Karabaha gura Tursku prema još jednoj zoni potencijalnog sukoba (“zamrznutoga konflikta”) – onog između Armenije i Azerbajdžana.

Turska je najbliži prijatelj Azerbajdžana (i obrnuto), ali Azerbajdžan u novim okolnostima mora voditi računa o tome da ne uznemiri Rusiju. Turska je u tom smislu između dviju vatri: ne može ostaviti Azerbajdžan “na cjedilu”, ali ne smije mu ni previše pomoći kako ne bi isprovocirala rusku reakciju. Osim toga, zbog pitanja interpretiranja armenskoga genocida/velikog zločina, Turska je u permanentnom sudaru ne samo s Armenijom, nego i s Francuskom.

Što se više Erdoğan poziva na nasljeđe Otomanskog imperija (a to čini u okviru “neootomanizma”, zbog kojeg i tretira Balkan kao zonu posebnog interesa), to ga se više podsjeća na armenski slučaj.

I napokon, Turska ima stalni problem s Ciprom – zemljom članicom Europske unije – jer i dalje priznaje “Tursku Republiku Sjeverni Cipar”, koju ne priznaje nijedna zemlja članica Unije. Zbog toga će – sve dok Turska ne odustane od podrške toj samoproglašenoj republici – Cipar blokirati daljnje približavanje Turske EU.

Istina je da je Hrvatska saveznik Turske u NATO-u i da je turska vojska druga najmoćnija u tom političko-vojnom savezu. Ali Hrvatska je i članica EU-a te mora voditi računa i o svojim odnosima s Ciprom i Francuskom. O toj dimenziji adoracije Erdoğana nije se, izgleda, uopće vodilo računa.

Jednim dijelom i zbog ovih problema sa susjedima, Turskoj je posebno stalo da se „vrati“ na Balkan, prije svega tako što će se okrenuti „drugoj najvećoj prijateljici“ – a to je Bosna i Hercegovina. Hrvatska i Turska imaju vrlo različite poglede na stanje u Bosni i Hercegovini, pa i cijelom Balkanu. Turska se – kao što je pisao Ahmet Davutoğlu, sadašnji turski premijer, u svojoj knjizi “Strategijska dubina” (objavljenoj 2001. i stoga je treba tretirati kao jednu vrstu političkog programa stranke kojoj je Davutoğlu sada na čelu), na Balkanu oslanja na Bošnjake i Albance. Ona smatra da je Balkan zona njezina posebnog interesa i pritom se oslanja na “kulturne veze” iz prošlosti. Naglašava bliskost kultura – i zbog toga je u novom turskom kulturnom centru na zidovima ispisan niz riječi koje su slične i turskom i hrvatskom jeziku.

Godine 2012., za posjeta tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića tadašnjem turskom predsjedniku Abdulahu Gulu, u kojem sam i osobno sudjelovao, kulturna su pitanja također bila istaknuta s turske strane. Turska kultura jest sredstvo turske vanjske politike, jer popravlja i mijenja percepciju koja se u našim krajevima razvila u odnosu na Tursku.

Međutim, da bi prošlost postala korisna za interese sadašnje turske vanjske politike, ona najprije mora biti reinterpretirana. Otomanski imperij u tu svrhu treba prikazati kao progresivan, zaštitnički i prijateljski prema cijelom Balkanu. Davutoğlu to eksplicitno i kaže, predlažući da se naglasi kako je taj imperij zapravo štitio naročito muslimanske zajednice na Balkanu i Bliskom istoku pred nasilnim zapadnim imperijima koji nisu imali razumijevanja za islam, kao što ga nisu imali ni za židovstvo.

U tome ima prilično istine: Otomanski je imperij doista bio tolerantniji prema kršćanstvu (naročito pravoslavlju) i prema židovstvu nego što su zapadni imperiji bili prema islamu. A i jedni i drugi bili su tolerantniji prema manjinama nego što su bile nacionalne države koje su nastale u postimperijalno doba. Dovoljno je samo usporediti broj pravoslavnih crkava koje su ostale netaknute u dugom vijeku Otomanskog imperija i usporediti sa sudbinom džamija odmah nakon što su stvorene nacionalne (i nacionalističke) države u postotomanskom prostoru.

Ali, pitanje je, naravno, je li ovdje riječ samo o poticaju da se oslobodimo mitova koje su o Osmanlijama (koje smo uvijek tretirali kao “Turke”) stvorili lokalni nacionalisti i mitotvorci, ili da se prošlost iskoristi kako bi se sadašnja Turska – u velikoj mjeri neootomanistička – vratila kao sila na Balkan (i u Srednju Aziju i na Bliski istok). Riječ je više o ovom drugom, dakle – o političkom cilju koji prije svega uključuje stvaranje uvjeta za legitimnost turskog utjecaja na Balkanu. Pritom se i Hrvatsku tretira kao Balkan, iako je Turska svjesna da ona samu sebe politički više tako ne vidi.

Turci polaze od pretpostavke, koja također ima smisla sa stajališta njihovih interesa, da oni moraju iskoristiti povijesne korijene koje je ostavilo otomansko nasljeđe na Balkanu, i to baš onako kako Britanija koristi svoje veze u zemljama Commonwealtha i Rusija u zemljama postsovjetskog prostora.

Turska želi promijeniti sliku koju su nacionalne države na Balkanu stvorile – i kroz svoj obrazovni sistem i politički diskurs promovirale – o Otomanskom imperiju. Balkanski nacionalni mitovi dosad su bili uglavnom antiislamski (“predziđe kršćanstva” u Hrvatskoj ili, na primjer, Sinjska alka), a kemalistička Turska (ona koju Erdoğan kod kuće dovodi u pitanje) na to nije reagirala, jer je i sama bila sekularna država, koja je svoj identitet i svoju politiku gradila nasuprot tradiciji Otomanskog imperija.

No, Erdoğan je nešto drugo. Kao konzervativan političar on se vraća tradiciji i stalo mu je da i u vanjskoj politici koristi otomanizam kao poveznicu između Turske i svih zemalja koje su pripadale nekadašnjem Otomanskom imperiju.

No, tu postoji i još jedna druga tendencija u turskoj vanjskoj politici – koja inače ima četiri stupa – a ta se tendencija naziva “islamizam”. Islamizam je nešto drugo od otomanizma ili neootomanizma. Dok se neootomanizmom pokušava sve zemlje nekadašnje imperije – bile one pravoslavne ili muslimanske – smjestiti u zonu posebnog interesa sadašnje Turske, u islamizmu je glavna poveznica upravo religija. Erdoğan je obnovio ne samo otomanizam nego i islamizam u turskoj vanjskoj politici. Zato on govori o cijelom Balkanu, ali naročito o Bošnjacima i Albancima (i onima u Albaniji i onima na Kosovu) kao o glavnom osloncu turske vanjske politike.

Ovaj posjet – i njegova naglašena islamska dimenzija – išao je na ruku islamističkoj dimenziji Erdoğanove politike – a to je već daleko više sporno, naročito sa stajališta današnjih odnosa snaga i sigurnosnih interesa Hrvatske.

Nije on slučajno došao u Zagreb baš na proslavu stogodišnjice deklarativnog priznavanja islama kao navodno ravnopravne religije u tada nepostojećoj Hrvatskoj (svi znamo da u Hrvatskoj nitko nikad nije bio ravnopravan Katoličkoj crkvi…). Došao je zato što je drukčiji – značajno drukčiji – od svojih prethodnika, koji su islam smještali u privatnu (čak ne ni u društvenu) sferu, dok su ga brutalno i kompletno isključivali iz političke.

Možda je domaćinima – hrvatskim konzervativnim političarima – također odgovaralo da pokažu kako religija mora biti javna, pa i politička stvar. I oni, naime, napuštaju sekularizam i skreću prema sistemu koji bi se moglo nazvati “katoličkom demokracijom”, pa im „islamska demokracija“ koju promovira Erdoğan sasvim odgovara.

Uz to, odgovaralo im je da Erdoğan odmah s aerodroma posjeti Mirogoj i tamo položi vijenac na grob Franje Tuđmana. Takva protokolarna gesta obavezna je za sve koji posjećuju Tursku: nitko ne može vidjeti aktualnog predsjednika dok ne položi vijenac na grob Kemala Atatűrka, kultnog osnivača Turske.

Jesu li domaćini Erdoğanova posjeta htjeli istovjetnom gestom od Tuđmana napraviti hrvatskog Atatűrka? Time bi otvorili put za institucionaliziranje tuđmanizma i stvaranje njegova kulta na način na koji je to Turska napravila s Atatűrkom – a taj je kult bio daleko veći i trajniji od, recimo, Titova. Paradoks je da Erdoğan, koji se kod kuće trudi demontirati kemalizam i ublažiti Atatűrkov kult, upušta u stvaranje tuđmanizma i kulta Franje Tuđmana na tako izravan način.

Drugo je pitanje – je li politizacija religijske obljetnice u interesu Hrvatskoj te je li joj u interesu da izlazi ususret islamističkim elementima Erdoğanove politike. To je pitanje ostalo neodgovoreno.

Mate Granić je u već spomenutoj emisiji rekao da Hrvatska i Turska u BiH imaju podudarne interese. Podudarnost se, međutim, vidi samo u tome što i jedna i druga žele izgraditi sponzorsko-patronski odnos prema Bosni i Hercegovini. Erdoğan je poznat po svojim “zaštitničkim” izjavama prema Bosni i Hercegovini (najčešće ipak naglašavajući i njezin multinacionalni karakter), na koje mu je Bakir Izetbegović uzvraćao nazivajući ga “našim liderom” i “našim predsjednikom”.

Na drugoj strani, Hrvatska pod HDZ-om izdvaja Bosnu iz cjeline Zapadnog Balkana i tretira je kao “poseban slučaj”. Hrvatski nacionalizam je poznat po tome da Bosnu i Hercegovinu tretira kao državu hrvatskog naroda (dakle, neku rezervnu hrvatsku domovinu) i da o njoj “skrbi” – ponekad čak i više nego o samoj Hrvatskoj. U najradikalnijem obliku hrvatskog nacionalizma – ustaštvu – to je značilo i negiranje postojanja same Bosne i Hercegovine kao samostalne države, pa i Bošnjaka kao posebnog naroda. Sve se svodilo na „Hrvate islamske vjeroispovijesti“. Da je dulje trajala, NDH bi preselila svoj glavni grad u Banju Luku – jer je smatrala da se „pravi“, „čisti“ hrvatski duh bolje održao u konzervativnoj Bosni nego u poluliberaliziranoj Hrvatskoj.

Današnja Hrvatska nema, naravno, takvih ambicija – iako se na radikalnoj desnici doista pojavljuju ideje o „Hrvatima islamske vjeroispovijesti“, a pritom od istaknutih predstavnika te proustaške desnice nikad ne čujemo odgovor na pitanje: postoje li uopće Bošnjaci kao poseban narod ili se ova definicija odnosi i na njih? No, i umjerena desnica smatra da je Bosna i Hercegovina „poseban slučaj“ te da se Hrvatska mora postaviti u poziciju njezina najvećeg zagovaratelja, zaštitnika i sponzora. To se najbolje vidi u izdvajanju vanjske politike prema Bosni i Hercegovini iz cjeline odnosa prema Zapadnom Balkanu. Sadašnja Hrvatska promovira brz ulazak BiH u EU, ali ne i brz ulazak drugih zemalja iz te regije: naročito ne brz ulazak Srbije. Time, zapravo, želi Bosnu i Hercegovinu „privući“ Hrvatskoj, nadajući se da će – ako Bosna i Hercegovina uđe u Europsku uniju prije Srbije, granica na Drini postati čvršća, dok će zapadne, južne i sjeverne granice Bosne i Hercegovine (one s Hrvatskom) nestati. Time bi se postiglo ono što su hrvatski nacionalisti uvijek htjeli: Bosna i Hercegovina (i to cjelovita) uz Hrvatsku.

Ali, službena je Turska zbog tog trenda više zabrinuta nego što ga odobrava. Turska svakako ne želi da Bosna i Hercegovina ulaskom u Europsku uniju postane udaljenija od same Turske nego što je sada. Davutoğlu je u svojoj knjizi napisao da je njemačko promoviranje ulaska cijelog Balkana – pa i zemalja koje su potencijalni oslonac za tursku politiku u toj regiji (Albanije, Makedonije, BiH) problematično jer smanjuje turski utjecaj na Balkanu.

Turska nedvojbeno podržava ulazak tih zemalja u NATO (jer je i sama članica NATO-a te u njemu ima utjecaj), ali je skeptična kad je riječ o njihovu ulasku u EU (u kojem nije članica, a malo je vjerojatno da će uskoro i postati). Osim toga, Turska je uvrijeđena odnosom EU-a prema njoj. Jedan turski general svojedobno je rekao da bi Turska bolje prošla da je bila komunistička zemlja, jer su sve komunističke zemlje – pa i one koje nisu postojale u doba dok je Turska branila Zapad kao članica NATO-a od 1952. – “preskočile” red i postale članicama Unije. U tom je smislu Turska posebno zapamtila to što je Unija s Hrvatskom započela pregovore o članstvu, i to što je Hrvatska tijekom tih pregovora često isticala da “nije Turska”, odnosno da njezin ulazak u EU neće stvoriti nikakve probleme kakve bi stvorio ulazak Turske.

Druga točka prijepora je pitanje uređenja Bosne i Hercegovine. Je li doista točno da su pogledi Hrvatske (a naročito bosanskohercegovačkih Hrvata) isti kao i pogledi Turske – posebno u pitanju razine integracije u toj zemlji? Podržava li Turska [IB1] doista decentraliziranu Bosnu i Hercegovinu i kako gleda, recimo, na pitanje “trećeg entiteta”?

S proslavom stogodišnjice priznavanja islama u Hrvatskoj bio je povezan jedan važan aspekt Erdoğanova posjeta. Granićeva interpretacija prema kojoj je posjet turskog predsjednika doprinos daljnjoj integraciji muslimana u cjelinu hrvatskog društva problematična je i potencijalno opasna. Kakve veze imaju hrvatski muslimani, kao vjerska, i Bošnjaci/Muslimani, kao nacionalna zajednica, s Turskom? Takvo je povezivanje dosad dolazilo samo od šovinista – hrvatskih i srpskih – koji su naše muslimane, Bošnjake/Muslimane, nazivali pogrdno i uvredljivo “Turcima”. Najradikalniji od njih, Ratko Mladić, čak je izjavljivao da je pogrom nad Bošnjacima jedna vrsta osvete Turcima.

Bošnjaci s pravom odbacuju takve interpretacije, smatrajući ih opasnima i besmislenima. Povezivati hrvatske muslimane s Turcima isto je kao i povezivati hrvatske pravoslavce i Srbe s Rusima: potpuno promašeno i politički opasno.

Hrvatska ima potencijalne koristi od dobrih odnosa s Turskom i te odnose svakako treba razvijati tamo gdje je to u zajedničkom interesu. Više se može napraviti na pitanju ekonomske suradnje, kao i na pitanju sigurnosne suradnje. Ali uvijek kada se ulazi u idolatrijsko glorificiranje lidera kao što je Erdoğan treba biti svjestan i rizika te potencijalno negativnih posljedica. Osim što takav pristup pokazuje provincijalizam i nebitnost (iako smo, navodno, kao zemlja članica EU-a sada moćniji nego ikad), idolatrija Erdoğana sa sobom nosi i stvarne rizike, o kojima se mora voditi računa.

[IB1]Turska?