Iako će HDZ svoj stranački kongres održati tek potkraj svibnja, drama u HDZ-u već je razriješena. Nakon nedavnog izbora Tomislava Karamarka kao jedinog kandidata na neposrednim izborima za predsjednika stranke, sada znamo i da će drugi čovjek stranke i zamjenik predsjednika HDZ-a biti Milijan Brkić, dosadašnji stranački tajnik, koji je također jedini kandidat za tu funkciju.
Time se nastavlja pomalo šizofrena situacija u vodećoj stranci vladajuće koalicije, koja je već dugo razapeta između Karamarka i Brkića, koji navodno nisu u najboljim odnosima, a razilaze se i oko vizije stranke. Karamarko je, kako se čuje, sklon modernizaciji HDZ-a, što god to u njegovom slučaju značilo, na što Brkić, skloniji tradicionalnim vrijednostima, gleda s nepovjerenjem.
No, Brkićevim izborom na drugu najvažniju funkciju HDZ će dobiti još jednu značajnu dimenziju. Nakon stranačkog kongresa 28. svibnja, naime, HDZ će postati jedinstvena stranka i po tome što joj i predsjednik i zamjenik dolaze iz obavještajno-policijskog miljea. Malo je takvih primjera ne samo u Europi, nego i u cijelom svijetu. Kada se dolaskom Karamarka na čelo HDZ-a 2012. otvorilo pitanje primjerenosti dolaska bivšeg šefa tajne službe na čelo jedne političke stranke, spominjali su se primjeri nekadašnjeg obavještajca Vladimira Putina i 41. predsjednika SAD-a Georgea H. W. Busha, koji je bio i direktor CIA-e. Međutim, bivši obavještajci na čelu političkih stranaka iznimna su rijetkost u razvijenim demokracijama.
Neki će možda kazati da je Brkić i dosad bio drugi čovjek HDZ-a, što je djelomično točno, no funkcija glavnog tajnika ipak je prvenstveno organizacijska i operativna, dok je funkcija zamjenika predsjednika ponajprije politička. Zato će nam tim izborom današnji Karamarkov HDZ puno otkriti o svom karakteru i slabašnom demokratskom potencijalu, budući da se ta stranka, barem kada je riječ o rukovodećim ljudima, odlučila osloniti isključivo na policijsko-obavještajne kadrove. Karamarko i Brkić – pogotovo Brkić – cijelu karijeru prije HDZ-a proveli su u policijsko-obavještajnom aparatu. Karamarko je, doduše, početkom devedesetih neko vrijeme bio tajnik Stipe Mesića, a kasnije i šef Mesićeve kampanje, ali nesumnjivo je da ga je presudno oblikovalo iskustvo šefa zagrebačke policije, a potom i dugogodišnjeg šefatajne službe, što je bio skoro cijelo prošlo desetljeće, sve do imenovanja za ministra unutarnjih poslova 2008. godine.
Karamarko se politikom u punom smislu te riječi zapravo počeo baviti tek 2012. godine, kada postaje šef HDZ-a. Tada izbijaju na površinu njegove metode koje su, zapravo, karakterističnije za rad u tajnim službama nego za djelovanje u suvremenim političkim strankama u demokracijama: netransparentnost i tajanstvenost, nepovjerenje prema novinarima i javnosti, spletkarenje i vrbovanje. Isto vrijedi i za Brkića, koji se u svom političkom radu, osobito kada je riječ o animiranju članova te stranke u predizbornim kampanjama, nikad nije ni pokušao distancirati od policijskih metoda. Brkićevim izborom za zamjenika predsjednika HDZ će dobiti još snažniji policijsko-obavještajni pečat, što je doista jedinstven primjer za jednu članicu Europske unije, iako nas to u slučaju HDZ-a ipak ne bi trebalo previše čuditi. Ta riječ je o stranci koju je osnovao nekadašnji general.