Dokumentarac Jakova Sedlara „Jasenovac – istina“ nedavno je prikazivan u jednoj sisačkoj školi na satu vjeronauka kao neosporna i jedina prava verzija povijesne istine o zloglasnom ustaškom stratištu. Isti se publici prikazuje, neprestano stižu medijska izvješća, i u nekim crkvama, pogotovo u dijaspori. No, na neke pojave treba ukazati do kraja, raščlaniti na sastavne dijelove kako bi se otkrilo što su i za što su stvorene. Dokumentarac Jakova Sedlara jedna je od takvih pojava; najprije zbog naslova „Jasenovac – istina“, a iza kojega se kriju teško probavljive, pa i opasne izmišljotine, a potom i zbog činjenice da se na premijeri ovog uratka sumnjive kvalitete pojavio ministar kulture Zlatko Hasanbegović, i sam povjesničar, koji je zaključio da su ovakvi filmovi korisni jer govore o brojnim tabu temama. Jedan od tabua, a kojima obiluje Sedlarov uradak, je i prozivka „isključivih krivaca“ za „podijele u hrvatskom biću“, a čija imena u maniri javnog čitanja tjeralica na kraju filma nabraja Sanja Marin, dok se na ekranu redaju njihovi fotografije.
OD POČETKA DO KRAJA: Sve laži Jakova Sedlara
„Dvadeset i prvo stoljeće odmiče, demokratska Hrvatska država odavno je postala punoljetnom. Primljena je u europsku obitelj kojoj oduvijek pripada, no strahote smrtonosnih zbivanja sredinom 20. stoljeća i njihove interpretacije i nadalje opterećuju hrvatsku javnost izazivajući podijele u hrvatskom biću. Krivnja je isključivo na jugoslavenskim nacionalistima koji uporno i nekritički slave Titov režim pa i danas skrivaju ili relativiziraju komunističke zločine, genocid nad hrvatskim narodom i logore smrti poput partizanskog Jasenovca održavajući i dalje hipertrofirani mit o ustaškom Jasenovcu“, čita Dragan Despot, a nastavlja Sanja Marin: „Tomu pridonose i neki hrvatski političari poput bivšega predsjednika Mesića ili Josipovića koji zajedno s Miloradom Pupovcem koriste svaku priliku da bi potencirali Jasenovac kao dio kolektivne krivnje hrvatskoga naroda, a uporno prešućuju ili minoriziraju partizanske zločine. U tim nastojanjima pridružuje im se i grupa novinara poput Jurice Pavičića, Ante Tomića, Denisa Kuljiša, Davora Butkovića, Borisa Dežulovića, Predraga Lucića, Viktora Ivančića ili Miljenka Jergovića…“.
Tako je pred sam kraj Sedlarovog filma Marin odrecitirala imena ljudi svrstanih među liberalne ili ljevičarske fašiste pozivajući se na Jonaha Goldberga, američkog novinara i povjesničara Sedlarovog kalibra koji smatra da je američki kolonijalizam u Africi imao više pozitivnih efekata nego što mu se priznaje. Film koji je Jakova Sedlara vratio u žižu javnosti završava drhtavim glasom Dragana Despota o skromnim zahtjevima domoljubnih Hrvata kojima se ova specifična istina o Jasenovcu prodaje: „Jedino što traže jest da se napokon obznani puna istina, potkrepljena činjenicama, a ne mitovima o ustaškom Jasenovcu, ali i o komunističkim zločinima, i da to ostane u kolektivnoj svijesti novih naraštaja“.
“Ne osjećam se kao meta mogućeg napada, ali tu mogućnost ne isključuje jer publika kojoj se Sedlarov film obraća polako postaje militantna i izuzetno gorljiva u svojim javnim istupanjima pa je moguće da netko sutra prijeđe s riječi na djela” – Jurica Pavičić (FOTO: Lupiga.Com)
Prešutjeli su to svi, pa i ravnateljica JUSP Jasenovca Nataša Jovičić iako se u filmu govori o postojanju partizanskog Jasenovca u kojem je nakon 1945. vršen genocid nad hrvatskim narodom, o čemu ona i njezin tim nisu do sad uspjeli skupiti nikakve podatke. Kao, uostalom, čini se, niti itko drugi. Izostala je i bilo kakva reakcija na veliko finale i prozivku kojom se imenuju konkretne osobe koje potenciraju Jasenovac kao „kolektivnu krivnju hrvatskog naroda“. Lupiga je odlučila kontaktirati te osobe i zatražiti ih komentar na Sedlarovu „tjeralicu“.
„Ne znam što bih vam rekao – Sedlar je Sedlar, ja bih se stvarno zabrinuo da me Sedlar počne hvaliti. Mislio bih da sa mnom nešto nije u redu. Smatram da prvi problem Sedlar ima sa mnom kao s filmskim kritičarom. On je primjer srozavanja hrvatskog filma u jednom razdoblju i o tome sam stalno pisao kao o trenutku kad je hrvatski film dotaknuo dno. Već sam se pojavio u jednom njegovom filmu ‘Vergisst Man Nicht’ gdje me glumi Alen Liverić kako se pipam s nekakvim muškarcem u krevetu. Valjda je Sedlar mislio da će me uvrijediti ako me prikaže kao gay osobu. Tako da ta njegova averzija prema dijelu nacije postoji od prije i u sferi koja čak nema veze s politikom“, kaže Jurica Pavičić, prvi prozvani među novinarima. Ne osjeća se kao moguća meta napada, ali tu mogućnost niti ne isključuje jer publika kojoj se Sedlarov film obraća polako postaje militantna i izuzetno gorljiva u svojim javnim istupanjima pa je u takvim okolnostima moguće zamisliti da netko sutra prijeđe s riječi na djela.
Dokumentarac „Jasenovac – istina“ u normalnim bi okolnostima pripadao takozvanoj “trash bin” kulturi, smatra Pavičić, no okolnosti očigledno nisu normalne.
„Meni zapravo nikakav problem nije Sedlar, meni je jedini problem što se pola vlade nacrtalo na toj premijeri, a znaju tko je Sedlar i znaju što je Jasenovac. Dok je Sedlar bio u sferi opskurne desničarske supkulture nije mi nimalo smetao jer takvih budala ima svugdje, ali onog trenutka kad on postane ‘mainstream’, a to se dogodilo na premijeri, onda to više nije problem Sedlara nego društva u cjelini“, zaključuje Pavičić.
“Svaka moja izjava je suvišna, ali zato nipošto ne bi bile suvišne izjave Dinka Cvitana i Vlahe Orepića” – Predrag Lucić (FOTO: Lupiga.Com)
Kolumnist Novog lista, u filmu prozvani Predrag Lucić, bio je znatno kraći.
„Klijent beogradskog lopova je sve sam rekao o svome filmu. Stoga je svaka moja izjava suvišna, ali zato nipošto ne bi bile suvišne izjave Dinka Cvitana i Vlahe Orepića“, procjenjuje Lucić koji se uhvatio u koštac s gledanjem Sedlarovog uratka i zaključio – „To se ne može gledati do kraja“.
„A koga to briga!?“, nasmijat će se Denis Kuljiš na pitanje da komentira političke uzvanike Sedlarove zagrebačke premijere.
„I da se pojavila cijela Vlada stvarno ne vidim da će to išta što on napravi učiniti značajnim. Mislim da je on potpuno bezopasna i sasvim irelevantna pojava kojoj ne bi trebalo poklanjati baš ikakvu pažnju“, kaže Kuljiš koji Sedlaru ne zamjera ni to što ga je svrstao među jugoslavenske nacionaliste i liberalne ili lijeve fašiste – što god to značilo.
„I da se pojavila cijela Vlada na premijeri stvarno ne vidim da će to išta što Sedlar napravi učiniti značajnim” – Denis Kuljiš (FOTO: Novilist.hr)
„Mislim da on dobro percipira moju orijentaciju, ali je definira na svoj primitivni način. Za nacionaliste, kao i za postkomunističke doktrinare (neo)liberalizam je totalitarna ideologija. Jugonacionalisti su historijska kategorija (to je politički pokret s početka stoljeća) kojemu su pripadali Ujević, Andrić itd. I danas je o tome prilično besmisleno razgovarati, on zapravo hoće reći – pretpostavljam – da sam ja jugofil, jugonostalgičar itd. Politički nisam, ali tko će s njim o tome raspravljati i zašto? Valjda je njemu problem svatko koji pokazuje bilo kakav interes ili emociju za tu prošlost, sadašnjost i budućnost i valjda se ja i u tome, kao i u svemu ostalom od njega razlikujem… Ja luđacima uvijek povlađujem i izbjegavam eye contact”, poentira Kuljiš.
Viktor Ivančić, kolumnist Novosti i povremeni suradnik Lupige, Sedlarovu je „prozivku“ tek kratko komentirao.
„Koristim ovu priliku da obznanim kako je fotografija objavljena uz moje ime u završnim kadrovima filma čisti falsifikat, kao i sve ostalo u Sedlarovu uratku. Na fotografiji, dakle, nisam ja, nego jedna baraba koja je ovih dana na portalu Lupiga.Com izjavila da je Jakov Sedlar debil“, u svojoj će maniri Ivančić.
“Na fotografiji nisam ja, nego jedna baraba koja je ovih dana na portalu Lupiga.Com izjavila da je Jakov Sedlar debil” – Viktor Ivančić (FOTO: Lupiga.Com)
Bivši predsjednik Stjepan Mesić nije želio komentirati činjenicu kako se našao među ‘optuženima’ u Sedlarovom dokumentarcu, no Ivo Josipović – koji film također nije gledao, ali je čuo da se našao među imenima sa Sedlarove potjernice – ne slaže se s onima koji smatraju kako je Sedlara i njegov propagandni uradak najpametnije ignorirati.
„Bulažnjenje o jugonacionalistima, lijevim fašistima i slične gluposti potpuno su u duhu primitivne, ustašoidne desnice koja je u medijskoj i političkoj ofenzivi. Na ustašku zmiju sam ukazivao odavno. Sad se vidi koliko je šteta da javnost i onaj dio politike koji je imao instrumentarij da spriječi obnovu ustaštva, nije reagirao na odgovarajući način. To posebno zamjeram socijaldemokratskoj vladi”, kaže bivši hrvatski predsjednik koji „Sedlara marginalca“ promatra i u širem kontekstu.
“Važni su naručitelji, oni koji su, sudeći prema pompi koja prati film, prilično investirali u ovu filmsku sramotu. Oni su locirani u i uz politiku i oni su, a ne Sedlar, pravi promicatelji neoustaštva” – Ivo Josipović (FOTO: Novilist.hr)
„Sedlar je politički marginalac, vjerojatno osobno ne previše vezan uz ustaštvo. Ali, ima odličan osjećaj za biznis. Važni su naručitelji, oni koji su, sudeći prema pompi koja prati film, prilično investirali u ovu filmsku sramotu. Oni su locirani u i uz politiku i oni su, a ne Sedlar, pravi promicatelji neoustaštva. Kao i puno puta u povijesti, podcjenjuju se simptomi desnog ludila: svastika na stadionu, podilaženje dužnosnika ustaškoj propagandi, napadi na manjine, pritisci na medije, postojanje medijskih ustašoidnih huškača, posebno portala poput Dnevno.hr ili Bujančeve TV produkcije. A račun će doći na naplatu ako demokratske snage, i lijeve i desne, ne prepoznaju opasnost koja prijeti”, smatra Josipović.
Simptome „desnog ludila“ ne želi podcjenjivati ni Milorad Pupovac.
“Potjernice ili ‘liste neprijatelja’ i ‘liste izdajnika’ postale naša svakodnevica” – Milorad Pupovac (FOTO: Lupiga.Com)
„U tom filmu prepunom falsifikata, manipulacija i laži, od kojih su neke vjerojatno kažnjive, njegov završni dio predstavlja potjernicu kakve su se na različite načine organizirale protiv kritičara nedemokratskog, autoritarnog i totalitarnog režima. Takva posljednja sramotna potjernica napisana je devedesetih protiv ‘vještica iz Rija’, odnosno protiv autorica kao što su Slavenka Drakulić i Jelena Lovrić. Na žalost te su potjernice ili ‘liste neprijatelja’ i ‘liste izdajnika’ postale naša svakodnevica. To je način kako se kod nas ostvaruje politika ‘zajedništva’. Doduše, to je i jedino istinito u Sedlarovom filmu – filmu laži o Jasenovcu, a koji je na kraju poentiran listama za odstrel, za neku novu Ciglanu ili Gradinu. Makar imaginarnu“, kaže saborski zastupnik srpske manjine i potpredsjednik SDSS-a.