U svojoj poznatoj knjizi “Velika šahovska ploča” u kojoj govori o euroazijskom prostoru kao geostrateškom imperativu za status Sjedinjenih Država kao svjetske supersile, Zbigniew Brzezinski sugerira kako SAD moraju dominirati cijelim kontinentom, koristeći se poticanjem kaosa, etničkih, vjerskih i političkih podjela. O tome govori u poglavlju znakovitog imena – “Euroazijski Balkani” (The Eurasian Balkans).
“U Europi riječ Balkan budi slike etničkih sukoba i regionalnih rivalstava velikih sila. Euroazija također ima svoje Balkane, ali su euroazijski Balkani mnogo veći, i naseljeni vjerski i etnički heterogenim profilom stanovništva. Oni su smješteni u tom širokom i dugom području koja je središte zone globalne nestabilnosti i obuhvaća dijelove jugoistočne Europe, središnje i južne dijelove Azije, područje Perzijskog zaljeva i Bliskog istoka”, piše američki strateg.
Sa svoje strane, geopolitički stručnjak François Thual, analizirajući svjetski fenomen proliferacije država i prateću globalnu političku fragmentaciju, uspoređuje nastanak latinoameričkih nacija i rođenje balkanskih država. Štoviše, Thual primjenjuje koncept balkanizacije i u decentralizaciji arapskog dijela Osmanskog carstva, za časopis Eurasia piše urednik i direktor Claudio Mutti.
“Smrt Osmanskog carstva, prije na Balkanu, prije i nakon toga u arapskom svijetu, uzrokovao je postupak fragmentacije koji je trajao devedeset godina u europskom dijelu i 150 godina u arapskom”, kaže François Thual.
Ova dva primjera su dovoljna da se pokaže kako geopolitička terminologija pribjegava metafori Balkana i pojam balkanizacije označava područje poznato po kroničnoj nestabilnosti i neredima uzrokovanim etničkim i vjerskim sukobima, a sve prati i odgovarajući proces dezintegracije države.
Pojam “balkanizacija” je rođen u europskim kancelarijama krajem Prvog svjetskog rata, a tada je značio nestanak četiri velika carstva i pojavu državnih entiteta koji nikada prije nisu postojali. Među tim političkim entitetima je bila i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, nešto ranije, sto godina od srpskog ustanka 1815., odnosno završetkom Drugog balkanskog rata 1913. godine se odvijala posljednja faza slabljenja Osmanskog carstva i pojavilo se šest novih država: Grčka, Srbija, Crna Gora, Rumunjska, Bugarska i Albanija.
“Čak ni Prvi svjetski rat nije stavio konačnu točku na proces dezintegracije Balkana. Raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije između 1991. i 2008. godine, kada je nezavisnost proglasilo Kosovo, rodilo se sedam malih država: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija i posljednje Kosovo. Ovaj proces raspada je potvrdio zapadu Europe valjanost pojma “balkanizacije”, dodatno jačajući sve njegove negativne konotacije, koje se ne odnose samo na fenomene teritorijalne fragmentacije i političke nestabilnosti, nego i nasilnih etničkih i vjerskih sukoba, kao i pojavu “etničkog čišćenja”, piše Claudio Mutti.
Balkan je posudio svoje ime od turske riječi “balkan” što znači “planina” ili “planinski masiv” koji se proteže od rijeke Timok, desne pritoke Dunava, do rta Emine na Crnom moru. Otuda denominacije Balkana i nastanak poluotoka Balkan koji se proteže na istoku do Crnog mora, na jugu do Egejskog mora i Mediterana, na zapadu do Jonskog i Jadranskog mora. Na sjeveru postoji više tumačenja gdje završava Balkan, ovisno o tome želi li netko iz njega “pobjeći” ili u njemu “ostati”.
Šire tumačenje postavlja sjevernu granicu poluotoka na zamišljenoj liniji Trst-Odessa, ali se uglavnom kao sjeverna granica Balkana uzima Dunav, Save i njena pritoka Kupa. S druge točke gledišta, zemljama Balkana se u potpunosti mogu smatrati Bugarska, Albanija, Grčka i sve zemlje biše Jugoslavije, osim Slovenije, koja je u alpskoj skupini, iako i nju iz raznih razloga smatraju sastavnim dijelom Balkana. Na kraju, zemlje Balkana su djelomično i Rumunjska i Turska.
Na ovom području živi desetak nacija, kao i razne manje etničke skupine. Govore se jezici različitog podrijetla, tri ili četiri slavenska jezika, prema različitim interpretacijama i više, rumunjski, albanski, novi grčki i turski, a prakticiraju se različite religije, među kojima su ključne pravoslavlje, katoličanstvo i islam.
Kompleksni mozaik sastavljen od takve etničke i kulturne raznolikosti je dao stratezima “sukoba civilizacija”, kao što je Samuel P. Huntington, argument za krvave sukobe koji se nazivaju “grešni ratovi”. Zapravo je jugoslavenska federacija, država stvorena od gotovo svih predstavnika balkanskog mozaika, bila ta koja je Huntingtonu dala temelj za definiciju “najsloženije, konfuzne i raznolike mreže grešnih ratova početkom devedesetih”.
“Zbog svoje geografske prirode se “azijski front” proširio i na europsko tlo”, tvrdi austrijski vojskovođa stručnjak za geopolitiku Jordis von Lohausen (1907. 2002.).
No, sada kada je proces balkanizacije na samom Balkanu dovršen, postavlja se pitanje je li se “azijski front proširio na europsko tlo” i jugoistok Europe početkom ’90-ih ili je jugoistok Europe bio neka vrsta velike probe za fragmentaciju euroazijskog prostora, kojoj trenutno svjedočimo na Bliskom istoku. Raniji pokušaj fragmentacije ili “balkanizacije” Ruske Federacije je ugušen u Čečeniji, kada je spriječeno da se rat i trend traženja “suvereniteta” ne prelije diljem euroazijskog prostora.
No, danas je Balkan po tko zna koji put neposredno pod utjecajem drugih regija, ovaj put balkaniziranog Bliskog istoka.
Na ovo područje izravno utječe destabilizacijski imigrantski val, koji se onda prelijeva na ostatak Europe. U prva dva mjeseca 2016. godine je Grčka zabilježila dolazak 132,200 ljudi, dok je u istom razdoblju prošle godine broj dolazaka bio 3 952. Što se tiče ostalih zemalja takozvane “balkanske rute”, od početka 2016. do kraja veljače je u Makedoniju ušlo 89 000 ljudi, Srbiju 93 600, Hrvatsku 103 200 i Sloveniju 98 400. Ulasci u Mađarsku su brojali 3 600 i Austriju 110 700 ljudi.
Zbog ove situacije je povjerenik Europske komisije za migracije i unutarnje poslove, Dimitris Avramopoulos, upozorio na rizik od potpunog kolapsa. Bivši talijanski ministar obrane Mario Mauro je rekao da je vojnim snagama misije KFOR naređeno da trajektom na talijansku obalu prebace 150 000 ilegalnih imigranata koji su se zaglavili između Kosova i Albanije.
Posebno zabrinjavajuća izjava je zapovjednika misije NATO saveza, generala Migliette, koji je 27. siječnja pred Odborom za obranu talijanskog Senata rekao “kako je, prema informacijama europskih obavještajnih agencija, nekoliko stotina terorista iz takozvane “Islamske države” već pomiješano s gomilom ilegalnih imigranata”.
Pomoć pružena od strane vojnih snaga NATO pakta, u ovom kaosu migracija potvrđuje tezu u “umjetno prisilnoj migraciji” osmišljenoj od strane Sjedinjenih Država kao nekonvencionalno oružje koje se, poput ostalih nekonvencionalnih oružja, koristi u “ratu bez granica” protiv Europe. Kasnije se stožer NATO saveza s Pentagonom na čelu predstavlja kao “spasitelj”, ali će Europa zauzvrat nešto morati dati, ne samo sporazum TTIP. Vjerojatno je u igri puno veći ulog, kao što je potpuni nadzor u svim područjima nad Europskom unijom.
Europa trpi migraciju jer nije suverena
Da bismo razumjeli uzroke i posljedice migracije koja od 2015. godine stvara ozbiljne probleme u Europi, a osobito jugoistočnom Sredozemlju, ne može se ne uzeti u obzir ključni problem same Europske unije i odsutnost bilo kakvog političkog suvereniteta.
Ova financijska i administrativna tvorevina je primila preko milijun migranata samo preko nedavno zatvorene “balkanske rute”. Taj nekontrolirani priliv je tek naglasio monstruozni deficit suvereniteta u Europi, a posebno pojasa mediteranskih država koje su se u vrijeme prve velike “financijske krize” prezirno nazivale kraticom PIGS.
No, zemlje skupine PIGS i zemlje “balkanske rute”, unatoč tvrdnjama medija koji stalno daju optimistične “projekcije” u trendu s izjavama političara, nisu se našle na udaru izbjeglica, nego se na njih sručila lavina “ekonomskih migranata”, a posljedice mogu biti samo negativne.
Očito uz veliku masu koja nema nikakvog profita postoji i velika grupa “profesionalaca” koja “migraciju” vidi kao dobar izvor zarade. To se pokušava opravdati statističkim podacima da, na primjer u Italiji, svaki useljenik godišnje u proračun uplati oko 4 000 eura više nego je iz njega izvukao.
Samo postojanje profitera je ogledalo ove neprirodne situacije, a fenomen, za kojeg tvrde da je zaustavljen, je pokazao manjak suvereniteta europskih zemalja i sadomazohističko radovanje invaziji vlastitih zemalja bez ograničenja, niti vremenskih, još manje numeričkih.
S druge strane, oni koji sada plaču i traže hitne mjere, podliježu ucjenama ne samo Washingtona, nego i poludjelog turskog predsjednika Erdogana, zaboravljaju da već dvadeset godina devastiraju, jedno za drugim, političko i društveno tkivo država kao što su Somalija, Irak, Libija, Sirija i druge.
Da su jedna Njemačka ili Italija, Grčku i druge da ne spominjemo, imali trunke suvereniteta, zaustavili bi pakao i uništenje američkih i NATO stratega i ne bi se pozivali na ulogu i dužnost “saveznika”.
Danas će vam bilo tko na ulici priznati da su svi izgovori za agresije bili lažni, od “diktatorske” Libije, do “nedemokratske” Sirije, ali se svejedno priređuju dobrodošlice za sve etničke skupine i religije neprocjenjive ljudske lavine koja se sručila protiv Europe.
Ovdje treba posebno napomenuti: protiv Europe, a ne protiv Sjedinjenih Država.
Dakle, Sjedinjene Države, koje su centar odlučivanja, i njihova produžena ruka NATO pakt, glavni su uzročnici migracijskih tokova koji su pogodili Europu, no, SAD ni na koji način ne trpe posljedice svojih kriminalnih radnji, dok Europljani, u prvom redu Mediteran i zemlje “balkanske rute” moraju snositi svu patnju od operacije koja se pokazala apsolutno kontraproduktivnom, bez obzira na sve statistike koje nam prikazuju.
Sada je situacija izvan kontrole, a njome upravlja turski predsjednik Erdogan, kojega apsolutno nije briga ni za međunarodne konvencije i norme, kao ni za dogovore postignute s EU.
No, sam Erdogan je najmanji problem i bilo bi dovoljno da Bruxelles umjesto nagrade u obliku milijardi eura i bezviznog režima, Turskoj nametne neka ograničenja, pokrene negativnu kampanju u medijima protiv turskog turizma, te tako uzrokuje pad BDP-a i turski “monarh” bi pao u roku od nekoliko mjeseci.
Iz ove situacije je teško izaći iz drugog razloga i zato što Europa postoji samo virtualno, te mora slušati apsurdne zapovijedi financijske elite. Mi nismo ništa drugo nego “američko dvorište” i možemo iz njega izaći samo na jedan način, a to je da ponovno vratimo izgubljeni suverenitet.
Samo suverena zemlja može vladati velikim problemom kao što je “migracija” i odlučiti da neće popustiti nikakvim ucjenama i prijetnjama, pogotovo ako one dolaze od strane onih koji su odgovorni za ovu katastrofu.
“Azijski i europski front” i Bliski istok
Naravno, to je u ovom trenutku iluzorno očekivati. Američki stratezi, koji se još uvijek slijepo drže doktrine Zbigniewa Brzezinskog, najveći su neprijatelji Europe. Danas je lako dokazati da su postupci američke administracije na Balkanu, danas, kao i ’90-ih, u Ukrajini i na Bliskom istoku, samo dio pomno razrađene strategije koja proizvodi kaos i sukobe, upravlja imigracijskom plimom i svim europskim vladama, posebice na istoku i jugoistoku Europe.
Zbigniew Brzezinski je to kratko i jasno opisao u nekoliko redaka, kada je citirao Sir Harolda Mackindera.
“Who rules East Europe commands the Heartland; Who rules the Heartland commands the World-Island; Who rules the World-Island commands the world.”
“Tko vlada istočnom Europom zapovijeda Heartlandom, srcem euroazijskog prostora. Tko upravlja Heartlandom zapovijeda takozvanim Svjetskim otokom, a tko zapovijeda takozvanim Svjetskim otokom – vlada svijetom”, napisao je američki strateg i možda su sada neke stvari jasnije, od želje da se apsolutno ovlada istočnom Europom, pa čak i naizgled “nevažnim” državicama na Balkanu, do prepoznatljivih geostrateških imperativa Washingtona, koji nikako ne idu na ruku Europi, ali europski političari pokorno slijede upute s one strane Atlantika.
Iako je pojam balkanizacije izvorno nastao kao opis raspada četiri carstva početkom prošlog stoljeća, on se do danas koristi i provodi u praksi kako bi se stvorio “mostobran” za buduću kontrolu euroazije. Naravno, ne treba posebno napominjati da nikada nitko nije doveo u pitanje teritorijalni integritet Sjedinjenih Američkih Država, iako je to tvorevina s najviše proturječja među etničkim i religijskim skupinama i idealna je za pokretanje procesa raspada.
No vratimo se na zbivanja proteklih nekoliko godina, među kojima važno mjesto zauzima Ukrajina.
Važnost Ukrajine za američku kontrolu nad Euroazijom jasno je istaknuo Brzezinski prije dvadesetak godina, kada nije bilo lako zamisliti središnju ulogu koju bi ova zemlja odigrala u njegovoj euroazijskoj “Velikoj šahovskoj ploči”.
Ipak, američka geopolitika je tu zemlju jasno odredila za funkciju “stožera” ili “pivota”, jer je zadržati Ukrajinu uvijek bilo od vitalne važnosti za Rusiju i za cijelu Euroaziju.
“Ukrajina je novi i važan prostor na euroazijskoj šahovskoj ploči. Ta je zemlja geopolitički pivot i samo njezino postojanje kao samostalne države može promijeniti Rusiju. Bez Ukrajine, Rusija prestaje biti euroazijsko carstvo. Rusija bez Ukrajine još uvijek može težiti carskom statusu, ali bi onda postala dominantno azijska carska država, a lakše bi je bilo oslabiti, te je uvući u sukobe s uskrslim srednjoazijskim narodima. Međutim, ako Moskva preuzme kontrolu nad Ukrajinom, s njenih 52 milijuna stanovnika i velikim resursima, kao i pristupom Crnom moru, Rusija će automatski pronaći način da postane snažna carska država, proširena na Europu i Aziju”, piše Brzezinski.
Za Brzezinskog je Ukrajina važna jer djeluje kao obrambeni štit u središnjoj Europi i da se preko nje kontroliraju zapadne i južne granice Rusije.
To je pozadina američkog strateškog interesa za Ukrajinu, a izražen je u dokumentu kojeg su NATO i Ukrajina potpisali 1997., kada su formalizirali svoj partnerski odnos.
U tom dokumentu možemo pročitati: “Pozitivna uloga NATO saveza je održati mir i stabilnost u Europi, promicati veće povjerenje i transparentnost u euroatlantskom području, otvaranje suradnje s novim demokracijama srednje i istočne Europe, od kojih je Ukrajina neodvojivi dio. ”
Dakle, gotovo dvadeset godina Sjedinjene Države smatraju Ukrajinu kao dio atlantističkog područja.
Budući da Brzezinski smatra da vladanje istočnom Europom, preko srca Euroazije vodi do globalnog vodstva, to je razlog zašto su Sjedinjene Države po svaku cijenu morale spriječiti Moskvu u uspostavi hegemonije nad Ukrajinom.
Sa svoje strane, Europska unija i neke europske zemlje su podržale prevrat na Maidanu, pružajući političku i vojnu pomoć prevratničkom režimu u Kijevu i podržavajući antiruske akcije američke vlade, te su tako aktivno surađivali na razrađenom planu stratega Bijele kuće, prema kojem je Europa američki “demokratski mostobran” prema euroazijskom kontinentu.
“Europa je bitan geopolitički mostobran Amerike prema euroazijskom kontinentu. Proširena Europe i prošireni NATO će dobro poslužiti kratkoročnim i dugoročnim ciljevima američke politike. Uvećana Europa će proširiti američki utjecaj, dok je u isto vrijeme politički integrirana Europa već sada sposobna provoditi u djelo izazovna i ključna geopolitička pitanja za Ameriku u drugim regijama, posebno na Bliskom istoku”, piše Zbigniew Brzezinski, koji Europu vidi samo kao instrument provedbe američke strategije.
Godinu dana prije nego će Brzezinski Europi dodijeliti ulogu geopolitičkog “mostobrana”, odnosno premoštenja američkog osvajanja Euroazije, ideolog “sukoba civilizacija”, Samuel Huntington, teoretizirao je o Ukrajinskoj potrebi za “snažnom i učinkovitom zapadnom podrškom, što se može dogoditi samo ako odnosi između Rusije i Zapada propadnu na razinu iz doba Hladnog rata”.
Američki cilj u Europi je isti i potrebno je stvoriti geopolitičke tenzije kako bi se Europska unija odvratila od Moskve. Dakle, čak i secesiju u Ukrajini treba podržati, ako će to stvoriti jaz između Europske unije i Euroazijske ekonomske unije i njihove suradnje, komentirajući strategiju i promišljanja Brzezinskog i Huntingtona za časopis Eurasia piše Claudio Mutti.
Balkanizacija Bliskog istoka i Sjeverne Afrike
Čak i na Bliskom istoku je američka strategija stvorila napetosti i koristi se za slabljenje ruskih saveznika, posebice, kako bi se spriječilo formiranje saveza s Iranom, kojeg SAD smatraju smrtnom opasnošću za židovsku državu i petromonarhije.
Kao što je cilj ukrajinskog američkog projekta bio prekinuti izravnu suradnju EU s Euroazijom, jednako se može reći za Bliski istok i sjever Afrike, koji su pozornica “kreativnog kaosa”, strategije neokonzervativaca u kojoj se koriste pokreti poput Muslimanskog bratstva i vehabijske i selafijske sektaške skupine, među kojima je najpoznatija samoprozvana “Islamska država Iraka i Levanta”, poznata pod akronimom ISIL.
Njihova sektaška priroda je savršeno funkcionalna za ostvarivanje ciljeva stratega kaosa, do te mjere da su uspjeli pokrenuti neku vrstu unutar-islamskog rata, kojega se može nazvati i “islamskim građanskim ratom”, a koji pridonosi snažnoj destabilizaciji područja od Tunisa do Iraka, a kroz terorizam ugrožava i sigurnost Europe.
Iz geopolitičke perspektive se sve uklapa u krajolik kojega se opisao Nicholas J. Spykman (1893. – 1943.): “Tko kontrolira obalni teritorij Euroazije, takozvani Rimland, upravlja Euroazijom, a tko vlada Euroazijom, kontrolira sudbinu svijeta.”
Spykman je stoga predložio da Sjedinjene Države usmjere svoje napore na Rimland, dugi polukružni pojas koji je priljubljen uz “središnje područje” Euroazije, Heartland, te zavladati prostorom od atlantske obale Europe do Japana.
Budući da su južne i istočne obale Mediterana dio Rimlanda, Spykman smatra da je potrebno da upravo ta područja drže u trajnom stanju nejedinstva i nestabilnosti.
Drugim riječima, Sjedinjene Države moraju balkanizirati Mediteran.
Danas, iako se sve zna o prosvjednim pokretima i subverzijama u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, treba naglasiti da su nevladine organizacije i razne udruge kojima upravljaju CIA i State Department pojačale svoje aktivnosti u regiji još u skladu s preporukom iz 1993. Samuela Huntingtona, koju je službeno kao politiku prihvatila američka vlada.
“Razvijati bliske odnose s onima koji unutar islamskog svijeta brane zapadne vrijednosti i interese”, sažetak je misli zločinačke teorije “sukoba civilizacija”.
Čak i The New York Times priznaje da su “neki pokreti i politički lideri, koji su bili izravno uključeni u nerede 2011. godine u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, obučeni i financirani od strane Međunarodnog republikanskog instituta, Nacionalnog demokratskog instituta i Freedom Housea”.
Freedom House, posebno, već u 2010. godini pozdravlja američku skupinu egipatskih i tuniških aktivista, učiti ih “kako se koristiti internetom za interakciju s Washingtonom, međunarodnim organizacijama i medijima”.
Američka “Nacionalna zaklada za demokraciju” (NED) i službeno je potvrdila da je platila više od milijun i pol dolara 2010. egipatskim organizacijama koje se bave “obranom ljudskih prava” i promicanjem “demokratskih vrijednosti.”
Sredstvima Nacionalne zaklade za demokraciju i drugih američkih državnih agencije treba dodati sredstva Zaklade Otvoreno društvo Georgea Sorosa, koja je 2010. godini financirala organizacije i pokrete diljem arapskog svijeta, posebno u Egiptu i Tunisu. A ako ćemo se vratiti u 2009. i ograničiti se na Egipat, proračun kojeg je USAID izdvojio “demokratske i organizacije za “ljudska prava” u toj zemlji je iznosio 62 334 187 dolara. Ogromna svota, ako se uzme u obzir da je Muslimansko bratstvo Egipta već dobilo oko sto milijuna dolara od katarskog emira.
Subverzivne mreže financirane od strane Sjedinjenih Država su srušile vlade Tunisa i Egipta. Što se tiče Libije, lokalne subverzivne grupe poput Muslimanskog bratstva, Al-Qaede i ostaci probritanskih organizacija, surađivale su sa zapadnim agresorom u svrgavanju Gaddafija i ostvarile scenarij kojeg je geopolitičar François Thual opisao u svojoj knjizi 2002. godine.
“Na tragu starih probritanskih mreža, islamističke napetosti mogu prouzročiti eksploziju koja će raznijeti državu. U Cirenaiki je koncentrirano naftno bogatstvo, a Gadafijev režim iritira neke zapadne prijestolnice, tako da treba razmotriti podjelu Libije”, piše François Thual.
Konačno, uništavanjem Libije su Europljani postali izvršitelji američke strategije “kreativnog kaosa” i otvorili vrata milijunima Afrikanaca koji sada u Europu hrle kroz južni pravac i mediteransku rutu.
Na istočnoj strani Mediterana, međutim, unatoč američkoj potpori, britanski, francuski, turski, saudijski i katarski teroristi nisu uspjeli srušiti vladu u Damasku.
Zahvaljujući pomoći Rusije i Irana, ali i možda ključnoj, onoj Hezbollaha, Sirija i dalje stoji na nogama.
Ruska kampanju na Bliskom istoku i opredjeljenje Moskve za borbu protiv terorizma, Islamske države i takozvanih “umjerenih pobunjenika”, strategija Brzezinskog “Euroazijskog Balkana” je teško pogođena, budući da je blokirana destabilizacija sirijsko-iračkog vrha “kriznog luka” kojeg je također opisao Brzezinski.
Jedan od alata “balkanizacije” su migracije
Nuspojava destabilizacije i “balkanizacije” Bliskog istoka i Sjeverne Afrike je i migracijska poplava koja je pogodila Europu, koja se i sama našla na udaru balkanizacije i geopolitičkog procesa fragmentacije uzrokovanog uvjetima nestabilnosti i poremećaja.
Nekontrolirana poplava ratnih izbjeglica i “ekonomskih migranata”, koji dolaze iz zemalja pogođenih Arapskim proljećem i terorizmom potaknutim od strane Sjedinjenih Država i njenih saveznika, stvorila je najveći europski društveni kaos u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kaos koji je prisilio neke europske zemlje ne vraćanje graničnih barijera u Europskoj uniji.
Postoje značajni razlozi za vjerovati da Europa ima veze s onim što je bivša pomoćnica Johna Kerryja i bivša savjetnica Pentagona, Kelly M. Greenhill, nazvala “planiranom prisilnom migracijom”.
Kelly Greenhill je autorica studije o oružju za masovno migracije, gdje ukazuje da je u nekim slučajevima migracija ima neprirodni karakter, već je umjetna i može biti sredstvo prisile u međudržavnim odnosima.
“Projektirana prisilna migracija” (coercive engineered migrations) je tako svrstana u nekonvencionalno oružje, koja se koristi ratu kojeg su dva kineska učitelja ratovanja, pukovnici Qiao Liang i Wang Xiangsui, nazvali “ratom bez granica” ili “neograničenim ratom” (Unrestricted Warfare). Naravno, u Sjedinjenim Državama su uradak dvojice kineskih pukovnika odmah proglasili “velikim planom za uništenje Amerike”, iako su njih dvojica samo prepoznali i druge oblike ratovanja, osim onih klasičnih i konvencionalnih, te ukazali na terorizam i Obojene revolucije i razne subverzivne djelatnosti, koje na kraju imaju isti učinak – urušavanje postojećih i stvaranje marionetskih ili propalih država.
Važno je napomenuti da ova dva znanstvenika nove metode ratovanja pripisuju Osami bin Ladenu gotovo u istoj mjeri koliko i Georgu Sorosu, kojeg je mađarski premijer Viktor Orban optužio da je kriv za masovni dolazak izbjeglica iz Afrike i s Bliskog istoka u Europu.
“Ime Sorosa je možda najpoznatije u onih koji podržavaju sve što potkopava tradicionalni europski način života”, rekao je Orbán, dok je aktiviste njegove organizacije optužio za pružanje pravne pomoći praktično ilegalnim imigrantima i tako su “nehotice postali dio međunarodne mreže krijumčarenja ljudima”.
U doba “neograničenog rata”, prepoznavanje i stalno proučavanje asimetričnih oružja je izuzetno važna sociološka zadaća.
Mahdi Darius Nazemroaya u svojoj monografiji o povijesti NATO saveza i njegovom progresivnom geografskom širenju u operativnom smislu na cijeli svijet skrenuo je pozornost na ranjivost globalnog društva pred novim oblicima pritisaka i vanjske prisile.
Bez ikakvih skrupula, Kelly Greenhill fenomen migracija vidi kao političko sredstvo korisno za društveni inženjering i kao oružje asimetričnog ratovanja.
Stručne studije su pokazale da se ovo oružje koristilo u čak 64 zemlje koje su bile uključene u “migracijske ratove” kroz više od pedeset godina.
Studija provedena od strane Kelly M. Greenhill otkriva da su masovne migracije u Europi u stvari bile dio nekonvencionalnog oružja s ciljem slabljenja društvenih poredaka i da se ovjekovječi podjarmljivanje Europe od strane atlantističke elite.
Osim toga, lako je dokazati da su sve migracijske drame orkestrirane tenkovima NATO saveza.
8. listopada 2015. godine, tijekom velikog protoka stotina tisuća ilegalnih imigranata koji su preplavili Njemačku, Angela Merkel na televiziji izjavljuje “kako ima plan”.
Sve naizgled neobjašnjive akcije Merkel čini se da potječu usvajanjem dokumenta od 14 stranica, kojeg je pripremila mreže trustova mozgova učlanjenih u NATO savez, a dokument je dobio ime “Plan Merkel”.
Njemačka kancelarka je rekla gledateljima je da “njen” plan bio nešto što je četiri dana ranije rođeno u centru za međunarodne studije imena European Stability Initiative (ESI).
Prema planu koji se pripisuje Angeli Merkel, Njemačka, osim milijuna ili nešto više izbjeglica prihvaćenih u 2015., trebao “pristati dati azil za 500 000 sirijskih izbjeglica registriranih u Turskoj u narednih 12 mjeseci”.
Osim toga, “treba prihvatiti zahtjeve Turske i osigurati siguran prijevoz odabranima, već registriranima od turske vlasti”.
Konačno, “Njemačka bi trebala pristati pomoći Turskoj da joj se ukinu putne vize 2016”.
No, zanimljiva je povijest “Europske inicijative za stabilnost” (ESI), koja je nastala pri pokušajima NATO saveza u preobrazbi jugoistočne Europe nakon rata u ’90-ih, koji je doveo do balkanizacije Jugoslavije i stvaranja trajne baze Bondsteel na Kosovu, jedini razlog postojanja države Kosovo.
Sadašnji predsjednik “Europske inicijative za stabilnost” je izravno odgovoran za konačni dokument “Plan Merkel”, a riječ je o Geraldu Knausu, austrijskom sociologu, članu “Europskog vijeća za inozemne odnose” (ECFR) i Zaklade “Otvoreno društvo”.
Osnovano u Londonu 2007. godine, “Europsko vijeće za inozemne odnose” je imitacija ili podružnica utjecajnog američkog “Vijeća za inozemne odnose” u New Yorku, istraživačkog centra kojeg su 1919. utemeljili bankari Rockefeller i JP Morgan, kako bi koordinirali anglo-američku globalnu vanjsku politiku.
Među odabranim članovima ECFR-a su Joschka Fischer, bivši ministar vanjskih poslova iz Zelene stranke, bivši glavni tajnik NATO saveza Javier Solana, bivši njemački ministar obrane Karl-Theodor zu Guttenberg, potom Annette Heuser, izvršna direktorica Zaklade Bertelsmann u Washingtonu, Wolfgang Ischinger, predsjednik Konferencije o sigurnosti u Münchenu, Cem Ozdemira, predsjednik Buendnis90/Die Gruenen, Alexander Graf Lambsdorff, član Liberalne njemačke stranke (FDP), Michael Stürmer iz uredništva lista Die Welt, Andre Wilkens, direktor Zaklade Mercator, te na kraju trgovački putnik Obojenim revolucijama, Daniel Cohn-Bendit.
Istraživanja “Europske inicijative za stabilnost” provodi Frederick Engdahl, koji je dio Znanstvenog odbora “Euroazije”, ali istraživački centar vodi Gerald Knaus povezan sa Sorosem i financiran od impresivnog broja donatora. Osim Zaklade “Otvoreno društvo”, tu je njemački “Stiftung Mercator”, opet povezana sa Sorosem i Zakladom “Robert Bosch”. Još jedan izvor financiranja je i Europska komisija. Zatim, zanimljiv je popis donatora koji uključuje organizacije orvelovskog imena, poput “United States Institute of Peace”.
Ovim takozvanim “Institutom za mir” predsjeda Stephen Hadley, bivši savjetnik američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost u Busha i Cheneya. Njegov odbor uključuje Ashtona B. Cartera, trenutnog ministra obrane Obamine administracije, državnog tajnika Johna Kerrya, te generala Fredericka M. Padillu, predsjednika Sveučilišta nacionalne obrane u Sjedinjenim Američkim Državama.
Još jedan kreditor “Europske inicijative za stabilnost” njemačka “Marshallov fond”, koji je, unatoč svom imenu, sve samo ne njemački, jer mu je sjedište u Washingtonu.
Od Engdahlovih istraživanja se saznaje da je “glavni cilj njemačkog Marshallovog fonda, prema godišnjem izvješću 2013. godine, podržati dnevni red State Departmenta u tzv. operacijama izgradnje demokracije u bivšim komunističkim zemljama istočne i južne Europe, od Balkana do Crnog mora”.
U većini slučajeva, njemački Marshallov fond surađuje s američkom vladinom agencijom USAID i Zakladom “Stewart Mott” koje financira Nacionalna zaklada za demokraciju (NED). Istovremeno, Zaklada “Stewart Mott” financira “Plan Merkel”, odnosno plan imigrantskog kaosa “Europske inicijative za stabilnost” i ujedno Zaklade “Rockefeller Brothers”.
Možda je sada jasnije od koga i za koje ciljeve je potpisan sporazum Merkel-Erdogan o izbjegličkoj krizi u Europskoj uniji. Takozvana “atlantistička elita” namjerava iskoristiti krizu kao veliki eksperiment socijalnog inženjeringa za stvaranje kaosa i društvenih sukoba u Europi, dok s druge strane njihove nevladine organizacije, kao što su NED, Freedom House i sve redom iz galaksije Otvorenog društva udaraju u same temelje muslimanskog svijeta.
Dakle, nikada ne podcjenjujte Zbigniewa Brzezinosog i one koji će doći poslije njega, kao što je od “naslijedio” Sira Harolda Mackindera, Nicholasa J. Spykmana i Jordisa von Lohausena. Proces “balkanizacije” Balkana, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike je djelomično dovršen, ali tu je i destabilizacija mediteranskih zemalja, što je uvijek bio strateški imperativ atlantističke elite.
Među dvije pobjede “druge strane” je pobjeda ruskih snaga u ratu u Čečeniji i spašavanje Sirije, koja još nije konačna, a one, uz uspon Kine, mogu omesti provedbu, ali mogu označiti i početak kraja zločinačkog plana koji se provodi više od sto godina.
Za kraj treba podsjetiti na staru izreku da je najpodliji trik kojeg je vrag izveo bio kada je uvjerio svijet da ne postoji. Upravo to čine sve navedene zaklade, udruge i agencije, koje se kunu da rade za dobrobit čovječanstva i uvjeravaju javnost da su sve priče o Sorosu i elite s one strane Atlantika “puke priče za malu djecu” i “teorije zavjere”, što je posebno primjetno kod medija, portala i nevladinih udruga u njihovom vlasništvu. Za primjer možete uzeti članak kojeg su nedavno objavile E-novine, koje kritiziraju “razne paranoike koje u Sorosu vide Sotonu, vraga, Lucifera i demona u jednoj osobi” i ti “bolesni umovi, kao njihov uzor Vladimir Putin, pozivaju na obračun s nevladinim udrugama kao u Srednjem vijeku, kada se vještice spaljivalo na lomačama”. Onog trenutka kada većina u svijetu zaista povjeruje da vrag ne postoji, sve do sada učinjeno u smislu otpora će se urušiti kao kula od karata i na “Velikoj šahovskoj ploči” će vrag povući pobjednički potez.