Od otvaranja baze u Deveselu u Rumunjskoj, gdje se nalaze lansirne rampe takozvanog ”proturaketnog štita”, ali i puno ranije, kao što samo ime američkog Ministarstva obrane kaže, navodi se da Sjedinjene Države i saveznici isključivo rade na ”zajedničkoj obrani” i sva su oružja proizvedena i raspoređena diljem planete u tu svrhu.
Tako je ”proturaketni štit” u Europi preventivno raspoređen zbog iranskih balističkih projektila, što je glupost u koju više nitko ne vjeruje. Posljedica ove politike je bila i ruska aneksija Krima, koja se nikada ne bi dogodila da NATO nije odlučio apsorbirati Ukrajinu i s njezina teritorija, prije svega s Krima i iz područja Harkova, bio u stanju učinkovito i na vrijeme neutralizirati ruske obrambene sustave raspoređene iza Urala. Jedan od umirovljenih ruskih generala je krajem 2014. potvrdio da se u Ukrajini moralo reagirati kako NATO ne bi prešao rijeku Dnjepar, što je na kraju i učinjeno, svidjelo se to zapadnim Ukrajincima i Washingtonu ili ne. Dakle, strateški cilj Rusije je ostvaren, a prevratnička vlada u Kijevu je donijela lošu procjenu kada je vjerovala da se Putin neće usuditi na takav korak. Ulog je bio prevelik za bilo kakvo oklijevanje, a na pitanje je li odluka Kremlja bila ispravna i jesu li imali razloga strahovati, svatko ima svoj odgovor.
Trenutno je u tijeku antiruska histerija u Sjedinjenim Državama, koja traži još veća ulaganja u obranu i jačanje vojnih kapaciteta, koja često poprima oblik groteske.
Antiruska histerija vidi vojnike od tri metra i neuništive tenkove
Pođimo od činjenice da su ulaganja Pentagona ograničena isključivo na ofenzivna oružja namijenjena za invaziju drugih zemalja. Na primjer, kome trebaju ”stealth” zrakoplovi u obrani svog teritorija? Washington je jedini vlasnik nuklearnih nosača zrakoplova koje prate desetine krstarica, razarača, amfibijskih jurišnih brodova i nuklearnih napadačkih podmornica, kojima može napasti bilo koji dio svijeta.
Sjedinjene Države također imaju flotu od preko 500 teških teretnih zrakoplova posebno dizajniranih za prijevoz oklopnih divizija na desetke tisuća kilometara daleko od američkog kontinenta. Rusija je okružena NATO bazama i Washington tu zemlju vidi kao veliki plijen, obzirom na golemo područje na kojem su poljoprivredna zemljišta, šume, pitka voda i 60% mineralnih resursa Zemlje. Od raspada Sovjetskog Saveza, kada su Sjedinjene Države ostale jedina supersila na svijetu, nastao je model s kojim Washington provodi vojne invazije na drugu zemlju. Najprije se stvara psihoza među javnost da će odabrana zemlja uskoro napasti i okupirati susjede, a kada ciljanu zemlju napadne američka vojska pokreće se psihološki rat koji se intenzivno provodi od strane medija i američka vojna agresija se predstavlja kao otklanjanje opasnosti od države koja prijeti svojim susjedima.
Za SAD, u stvari, Hladni rat nikada nije završio, a posljednje dvije godine se vodi psihološki rat nezapamćenih razmjera protiv Rusije, prisiljavajući EU i druge vazalske države da se ujedine oko odluke Washingtona u nametanju ekonomskih sankcija ”neprijatelju”.
Kako bi se spriječili širenje ruskog utjecaja nakon uspjeha u Siriji, Sjedinjene Države moraju ubrzati pripreme za napad na Rusiju. Ipak, Barack Obama, kome ističe mandat, vjerojatno ne može donijeti tu odluku, ali nije sasvim za odbaciti da će se sljedeći predsjednik ili prije predsjednica na to možda i odlučiti. Kada je Hillary Clinton u pitanju, ništa se ne može isključiti, jer je tek sad, između ostalog, poznato da je ona bila najveća pobornica intervencije u Libiji i žarko je željela da se otkloni ”iranska prijetnja” i agresijom na Siriju oslabi takozvani šiitski polumjesec i oslabi Iran, prema njezinim riječima, ”vječna prijetnja američkom savezniku Izraelu”. Osim toga, prema priznanju Victorie Nuland, ”Euromaidan” u Kijevu se također pripremao za vrijeme mandata Hillary Clinton kao državne tajnice, a John Kerry i društvo su samo dovršili posao.
Gdje će napasti SAD?
Prema mišljenju vojnog analitičara i bivšeg zapovjednika rumunjske baze Otopeni s dugogodišnjim vojnim iskustvom, Valentina Vasilescua, kojeg je iznio za Katehon, Sjedinjene Države ne misle na iskrcavanje na Daleki istok Rusije. Umjesto toga, baš kao i Napoleon ili Hitler, plan je zauzeti strateški grad Rusije – Moskvu. Početni plan je bio da će Euromaidanom Sjedinjene Države apsorbirati Ukrajinu u svoju sferu utjecaja, te da će ruske pomorske baze na Krimu prijeći u ruke američke mornarice, a Ukrajina je trebala postati članica NATO saveza.
Agresija na Rusiju je prema ovom planu trebala biti pokrenuta s ukrajinskog teritorija, jer je Lugansk, na primjer, samo 600 kilometara udaljen od Moskve.
Početni plan je pokvario referendum na kojem se odlučilo za ponovno ujedinjenje Krima i Rusije, a kasnije je rat u Donbasu spriječio SAD u pokretanju bilo kakve vojnu agresiju protiv Rusije iz Ukrajine. No, američki plan je revidiran i prema novoj verziji je baltičkim državama suđeno da budu novi poligon za napad.
Stoga, u konačnici, države članice NATO saveza i vrše pritisak na Švedsku i Finsku da se i one pridruže NATO paktu, tako da se njihova područja mogu koristiti za buduće operacije protiv Rusije. I s te strane je Moskva samo 600 kilometara od granice s Latvijom i nije zaštićena nikakvom prirodnom preprekom koja bi ugrozila i iz vojnog gledišta mogla osujetiti invaziju.
Kako bi ”obeshrabrio Rusiju”, Pentagon je povećao vojnu potrošnju u antiruskoj kampanji u svim zemljama koje graniče s ”aktualnim arhineprijateljem”.
Također je raspoređena dodatna oklopna američka brigada u baltičkim zemljama i Poljskoj, čime se krši zakon iz Ugovora Rusija-NATO iz 1997. Osim toga, američka flota je povećana s 272 na 350 ratnih brodova. Dakle, strateški plan Pentagona može uključivati ”blitzkrieg” s konvencionalnim oružjem pod zapovjedništvom NATO pakta, koji bi krenuo od baltičkih zemalja i Poljske izravno prema Moskvi.
Poraz Rusije bi doveo do promjene političkog vodstva zemlje na čelu s Vladimirom Putinom, a potom i do postupnog povlačenja snaga, prepuštajući dijelove ruskog teritorija okupaciji Latvije, Estonije i Ukrajine. Zapadna granica Rusije bi se uspostavila duž linije Sankt Petersburg – Novgorod – Kaluga – Tver – Volgograd.
Zbog brze modernizacije kineske vojske, što može uzrokovati ozbiljne probleme za SAD i saveznike u zapadnom Pacifiku, Pentagon se zalaže da se ne koristite sva raspoloživa sredstva u borbi protiv neprijatelja u Europi i trećina američkih vojnih snaga će se držati u rezervi u slučaju iznenadnog napada Kine.
Koji je mogući vremenski okvir za napad na Rusku Federaciju?
Svaka vojna invazija protiv Rusije može biti uspješna za SAD samo do 2018. godine, nakon čega su šanse za uspjeh značajno umanjene, obzirom na gubitak tehnoloških prednosti Pentagona u mnogim područjima u odnosu na rusku vojsku i mogućnost da sukob postane globalni u kojem će se koristiti nuklearno oružje.
Zadržati zračnu nadmoć
Ruska vojska je koncentrirana na obranu. Ima presretače visokih performansi, visoko mobilne protuzračne raketne sustave koji mogu otkriti i uništiti američke zrakoplove pete generacije. Dakle, američka vojska, čak ni uz podršku svih članica NATO pakta ne može ostvariti zračnu nadmoć.
Uz velike napore bi mogli ostvariti djelomičnu zračnu nadmoć i to u kratkim vremenskim razdobljima u nekim područjima u blizini granice s Rusijom, najdublje 300 kilometara u ruskom teritoriju.
Za stvaranje sigurne zone leta u kojoj djeluju ruski protuzračni sustavi, Amerikanci će u prvi val napada biti prisiljeni poslati najmanje 220 borbenih zrakoplova: 15 bombardera B-2, 45 F-35 i 160 F-22A.
S dvije aerodinamičke komponente, jedan B-2 može nositi do 16 laserski navođenih bombi GBU-31 (900 kg), 36 kazetnih bombi CBU-87 (430 kg) ili 80 bombi GBU-38 (200 kg).
F-22A zrakoplov može biti naoružan s dvije bombe JDAM (450 kg) ili 8 bombi od 110 kg. Jedan od glavnih nedostataka su američki antiradarski projektili AGM-88E, dometa 140 km, preveliki da stanu u porazan prostor zrakoplova F-22A i F-35, jer su dugi 4,1 m i imaju rep od 1 metra, a ako su priključeni na vanjske nosive stupove odmah dovode u pitanje ”nevidljivost” ovih zrakoplova.
Dominantni cilj prvog vala udara su zračne luke i ruski sustavi A2 / AD. Što se tiče zrakoplova F-22A, izvješća Pentagona su zadovoljavajuća za rezultate zrakoplova F-117, prvog zrakoplova 5. generacije koji je korišten u prvoj kampanji u Perzijskom zaljevu i 1999. u SRJ.
Pentagon je tada prvotno naručio 750 zrakoplova F-22A, kojima je htio zamijeniti F-16 američkog ratnog zrakoplovstva, ali je američka obavještajna služba otkrila da je Rusija protiv F-117 uspješno testirala ”anti-stealth radar” 96L6E i Pentagon smanjuje narudžbu na 339 F-22A.
Dok su Amerikanci razvijali i testirali F-22A, Rusi su već stvorili protuotrov, to jest S-400 raketni sustav koji koristi multi-komponentnu opremu za otkrivanje kao što je 96L6E. Na kraju je proizvedeno samo 187 zrakoplova F-22A.
Zadaću ruske protuzračne obrane, pored zrakoplova 5. generacije, mogu zakomplicirati 500-800 krstarećih projektila s američkih ratnih brodova i podmornica raspoređenih u Baltičkom moru. Mogućnost da ove krstareće rakete dosegnu svoje ciljeve je mala, jer je za njihovu neutralizaciju Rusija ima oko 250 borbenih zrakoplova MiG-31 dugog raspona, sposobnih za dostizanje brzine 2,83 Macha (3500 km / h), a specijalizirani su za presretanje zrakoplova tipa AWACS E-3 Sentry i krstarećih projektila. Radar zrakoplova MiG-31 može otkriti ciljeve na udaljenosti od 320 km i istovremeno slijediti njih 24, od kojih 8 mogu biti napadnuti istovremeno s raketama R-33/37 dometa 300 km i brzine 6 Macha.
U isto vrijeme, američki F-18, F-15E, B-52 i B-1B mogu, bez približavanja granici s Rusijom, čak i bez dolaska u domet projektila sustava S-400, lansirati mini krstareće projektile AGM-154 i AGM-158, aktivnog dometa od 110 do 1000 kilometara. Oni mogu pogoditi ratne brodove Baltičke flote i baterije projektila zemlja-zemlja 9K720 Iskander (dometa 500 km) i SP-21 Točka (dometa 180 km). U najboljem slučaju, učinkovitost ovog prvog vala bi mogla neutralizirati 30% nadzorne mreže zračnih radara u Rusiji, 30% bojni S-300 i S-400, raspoređenih između Moskve i granice s baltičkim zemljama, 40% automatiziranih C4I sustava (posebice komponenti za radarsko ometanje), kao i zračne luke gdje bi se uspjelo blokirati 200 zrakoplova i helikoptera, čime bi se sigurno nanijela šteta ruskom operativnom sustavu upravljanja.
Međutim, očekivani gubici Sjedinjenih Država i saveznika bi mogli doseći do 60-70% krstarećih projektila i zrakoplova koji su ušli u ruski zračni prostor u prvom valu.
Koja je najveća prepreka za postizanje zračne nadmoći?
Oko gradova Petrograd i Kaliningrad su Rusi stvorili dva automatizirana sustava C4I koji imaju komandu, kontrolu, komunikacije, računala, obavještajne sustave i automatiziranu interoperabilnost, čime su ostvarili nadmoć u radio-elektronskom ratu i sprječavanju sustava kopnenog, zračnog i svemirskog američkog nadzora.
Između ostalog, C4I oprema uključuje sustave SIGINT i COMINT Krasuha-4, koji može presresti sve komunikacijske mreže. Krasuha-4 može spriječiti radarski nadzor američkih vojnih satelita Onyx i Lacrosse, radare instalirane u susjednim zemljama ili montirane na američke zrakoplove za izviđanje AWACS, E-8C, RC-135 i bespilotne letjelice Northrop Grumman RQ-4 Global Hawk. Ruska vojska je opremljena sustavima za ometanje optroničkih senzora (FEB) i sustava za lasersko, GPS i infracrveno navođenje neprijateljskih bombi i projektila. Takvi sustavi su relativno malobrojni, ali oni mogu onemogućiti postizanje važnih ciljeva neprijatelja.
Širenje ruskih C4I sustava također omogućava stvaranje dvije zone isključenja, one zabrane pristupa i područja zabrane A2 / AD, koja su neprobojna za NATO snage. Osim toga, C4I je integriran s dvije bojne s protuzrakoplovnim projektilima dugog dometa S-400 i nekoliko mobilnih baterija kratkog dometa sustava Tor-M2 i Pancir-2M. Da bi se spriječila invazija sa zapada, Rusija bi trebala početi razvijati integraciju automatiziranih sustava C4I, EW i A2 / AD od Sankt Petersburga do granice s baltičkim zemljama u regiji Kaliningrad. Sustav S-400 može pratiti 80 zračnih ciljeva i napasti ih pri brzini od 17 000 km/h na udaljenosti od 400 km, koristeći podatke iz radara i multispektralnih satelitskih senzora.
Rusija ima 20-25 bojni, svaka s 8 × 40 lansirnih sustava za projektile S-400, što je ukupno oko 180 lansirnih instalacija S-400. Osam bojni S-400 se nalaze oko Moskve i jedna je u Siriji. Rusija bi mogla dovesti druge bojne S-400 na granice s baltičkim zemljama ili ih rasporediti u Bjelorusiji uz 130 bojni S-300 opremljenih s 1 100 lansera za S-300 projektile dometa 200 km, koji, iako su stariji od S-400, otporni su na na smetnje, te se mogu nadograditi prema standardu PMU-1/2 i opremiti radarom 96L6E.
S-500, još napredniji od S-400, testira se i bit će u upotrebi u ruskoj vojsci 2017. Zbog brojnih i vrlo učinkovitih oprema, SIGINT i COMINT, antiradarskih, antioptroničkih i anti-GPS sustava, NATO pakt nad Rusijom ne može imati prevlast u radio-elektroničkom ratovanju.
Treba podsjetiti da ruski su automatizirani sustavi C4I, EW i A2/AD u Siriji spriječili američku ”antiterorističku koaliciju” da otkrije koji će teroristički ciljevi biti napadnuti od strane ruskih bombardera.
U slučaju napada NATO pakta na Rusiju, Sjedinjene Američke Države će u prvom valu na ruskom teritoriju pogoditi 60-70% lažnih ciljeva. Zrakoplovi za ometanje i brodovi američke mornarice u Baltičkom moru će štititi sljedeći val zračnih napada u Sjedinjenih Američkih Država. No, zbog slabe zračne nadmoći iz prvog vala, sljedeći napadi NATO pakta bi imao sve teže gubitke. Američke zračne snage se sastoje od 5 000 aviona i helikoptera koji pripadaju ratnom zrakoplovstvu, mornarici i marincima, a njima bi se pridružilo 1 500 zrakoplova NATO saveznika.
Ova analiza vojnog analitičara i stručnjaka za zrakoplovstvo je uglavnom fokusirana na jedini mogući ili barem najoptimalniji pravac napada, te se ograničava samo na prvi i mogući drugi val, nakon kojega bi trebala uslijediti hipotetska kopnena ofenziva, koja bi ruske snage potisnula do zamišljene buduće ruske granice St. Petersburg -Veliki Novgorod – Tver – Kaluga – Volgograd, a okupirani dio Rusije bi pripao baltičkim zemljama i Ukrajini. Takav bi poraz bi poraz definitivno iz Kremlja pomeo Vladimira Putina i Rusija bi dobila marionetsku vladu poput one u Kijevu.
Primjetno je i da je cijela analiza fokusirana na sjeverni front na Baltiku, jer je prvotno smjer napada trebao biti onaj iz pravca Ukrajine, što je ”uspješno riješeno” ujedinjenjem Krima s Ruskom Federacijom i budućim statusom Donbasa koji će vječno blokirati ulazak Ukrajine u NATO savez. Zanimljivo je da bi se, prema ovoj analizi, tijekom cijele kampanje trebalo koristiti isključivo konvencionalno oružje. Kako tvrdi Vasilescu, svaka vojna invazija na Rusiju od strane NATO pakta može biti uspješna samo do 2018. godine, nakon čega su šanse za uspjeh značajno umanjene, obzirom na gubitak tehnoloških prednosti Pentagona u mnogim područjima u odnosu na rusku vojsku i mogućnost da sukob postane globalni u kojem će se koristiti nuklearno oružje.
Međutim, teško je za povjerovati da bi u ovako apokaliptičnom scenariju Rusija pristala na poraz zbog mogućih zauzimanja zapadnih područja zemlje, što se već dva puta dogodilo u povijesti zemlje, ali s katastrofalnim ishodom po agresora.
Osim toga, jučer je glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, Marija Zaharova, rekla “kako Rusija ima pravo odgovoriti na američki proturaketni štit u Europi”.
“Diplomatski proces traje već dugo vremena i tijekom njega su o ovom pitanju raspravljali vojni stručnjaci, diplomati i analitičari, predstavnici Ministarstva obrane, Glavnog zapovjedništva i predstavnici zemalja NATO saveza. Na tim konferencijama je ruska strana prikazala što će se dogoditi ako dođe do jednostrane uspostave i implementacije sustava proturaketnog štita. Rusija je bila spremna stvoriti sustav zajedno s NATO savezom i Sjedinjenim Državama. Mi smo učinili sve što je bilo moguće. Danas ne možemo kriviti nikoga s diplomatske točke gledišta, ali možemo zbog konkretnih prijedloga koje smo predočili našim zapadnim partnerima”, naglasila je Zaharova.
“S obzirom kako se ova situacija razvija danas, naravno, zadržavamo pravo na poduzimanje svih koraka kao odgovor “, dodala je glasnogovornica ruskog MVP.
No, bez obzira na sve, u petak se u poljskom gradu Redzikowo obilježio početak izgradnje nove komponente proturaketnog štita NATO pakta. Ceremonija je održana u trenutku prosvjeda u kojima su sudjelovali mještani i stanovnici susjednih regija.
Nova baza NATO pakta u Rumunjskoj predstavlja dovršetak plana izgradnje proturaketnog štita u istočnoj Europi kojeg je još 2007. najavio George W. Bush.
“Plan naoružanja ruske vojska će se mijenjati prema prijetnjama”
Moskva smatra da je širenje NATO pakta alarmantan signal i sigurnost zemlje dovodi u opasnost.
“Sustavi u Rumunjskoj i Poljskoj će mogu lansirati projektile za uništiti naše balističke i krstareće rakete. No, to je i oružje za napad koje može biti opremljeno s nuklearnim bojevim glavama”, rekao je u travnju pomoćnik tajnika Uprave sigurnosti Rusije, Jevgenij Lukjanov.
S druge strane, ruski predsjednik Vladimir Putin je u petak rekao kako implementacijom proturaketnog obrambenog sustava u Rumunjskoj NATO komplicira međunarodnu situaciju.
“Proturaketni štit nije obrambeni sustav, nego je dio nuklearnog arsenala. Sustav se nastavlja razvijati, iako više ne postoji nuklearna prijetnja od strane Irana. Rusija uskoro kreće u utrku u naoružanju, ali se predviđaju promjene u oružju i vojnim planovima, kako bi imali adekvatan odgovor na prijetnje”, rekao je Putin.
Ruski predsjednik je istaknuo da su SAD odbacile sve ruske prijedloge oko suradnje u području uspostave zajedničkog proturaketnog štita u Europi, te rekao da će Rusija poduzeti sve mjere kako bi zaustavila prijetnje NATO pakta po zemlju.
Dakle, ulazimo u novu utrku u naoružanju u kojoj je opet Europa nuklearni poligon, a na konvencionalnu prijetnju Rusija već ove godine u sastav svojih oružanih snaga šalje dodatna 144 oklopna vozila BMD-4M, prenosi TASS, dok National Interest piše o brzoj implementaciji u ruske zračno-desantne snage novog mobilnog protuzračnog obrambenog sustava “Pticelov”, te niz drugih oružja.
Ako je Valentin Vasilescu u svojim vojnim predviđanjima dijelom i pogriješio, doduše ograničenim na početno ostvarivanje zračne premoći, za ostalo je potpuno u pravu i za godinu, najduže dvije, čak i s višestruko manjim sredstvima, Rusija će imati obranu učinkovitu do razine da napad jednostavno neće biti moguć.
Postavlja se pitanje samo kome je sve to trebalo?
