Antologija (grč.: branje cvijeća) je izbor pjesama, izreka ili proznih tekstova. Zbirka je to književnih djela čija svrha je pohrana i prezentacija književnih ili drugih tekstova trajne vrijednosti. Potemkinovo selo antologija je kraće ruske proze (post)perestrojke, a priredila ju je Ivana Peruško – viša asistentica na Katedri za rusku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.Brati cvijeće na tom nezamislivo velikom prostoru, a ruska književnost to svakako jest, posao je vrijedan poštovanja.
“Pisci uvršteni u ovu antologiju”, navodi se, među ostalim, u uvodnom slovu, “uglavnom su predstavnici realističkih (druga proza; metafizički realizam nedavno preminulog Jurija Mamljejeva; tradicionalni realizam Vladimira Makanjina; metaforička proza Tatjane Tolstoj i Ljudmile Petruševske) i postmodernističkih poetika (Viktor Jerofejev, Vladimir Sorokin i Viktor Pelevin). Izdvojeni pak status ima proza prerano preminulog Dmitrija Prigova – čuvenoga moskovskog konceptualista i tzv. ‘nekanonskog klasika’, čije se lirsko i prozno stvaralaštvo danas s razlogom smatra kultnim, revolucionarnim i neponovljivim.”
Dodajmo još Ljudmilu Ulicku i Jevgenija Popova i evo nam prve postave Potemkinova sela, antologije koju bismo, kaže Peruško, mogli protumačiti kao postsovjetski traumatski poremećaj začinjen opakim narkoticima i ludilom 1990-ih ili kraće – ruski PTSP na tripu.
U literarnoj ubožnici, kombinatu Booksa, na sam spomen ruske književnosti pažljivo naćulimo ušesa, a tako je bilo i kad smo čuli da u Frakturi pripremaju ovo izdanje. Što nam to dolazi iz zemlje Čehova, Tolstoja, Dostojevskog, Gogolja, Bulgakova i brojnih drugih literarnih divova uz čija djela smo još u ranoj mladosti počeli nabijati dioptriju, pitali smo se. Ne mogavši dočekati pošiljku, odmah smo kočijom poslali glasnika u Zaprešić naglasivši mu neka se ne vraća bez barem 12 primjeraka Potemkinova sela. Na koncu, iskamčio je samo jedan, pa smo uz čaj iz samovara zajedno prionuli čitanju.
Prigovu svaka čast, ali ovom prigodom nekako smo ga preletjeli, brk nam se nasmiješio na 20 priča o Staljinu, a onda, kad smo pročitali uvodno slovo (to uvijek činimo na kraju – kad pročitamo sve ostalo), smrznuli smo se uvidjevši da se njegovo stvaralaštvo danas smatra kultnim, i to s razlogom. Dobro, ustuknusmo, možda će Prigov dobro proći na glasanju za najbolju priču antologije.
Već nakon Valute Jurija Mamljejeva osjetili smo nekakvu toplinu u srcima, ali i laganu jezu, jer što nas tek čeka? Petruševska se iskazala, ali tek s posljednjom pričom u njezinu bloku, Chopin i Mendelssohn, dobili smo prvog ozbiljnijeg favorita. Makanjinov Kavkaski zarobljenik najduži je komad proze u antologiji i bez sumnje, naći će svoje poklonike, no da li i među nama – to je već pitanje.
Sinak i Bijedni rođaci Ljudmile Ulicke opravdali su (Bijedni rođaci) i nadmašili (Sinak) sva naša očekivanja vezana uz dobro nam znano ime jedne od sjajnijih zvijezda suvremene ruske književnosti. Slično vrijedi i za priču Lov na mamuta Tatjane Tosltoj.
Jevgenij Popov kupio nas je Starom idealističkom pričom, a posebice izvrsnom Kako smo pojeli pijetla.
U neko doba stigosmo i do Viktora Jerofejeva. Teško je reći što smo očekivali, nije da spadamo među vrsne poznavaoce njegove proze, ali gospodin Jerofejev pomeo nas je s nogu. Bijeli kastrirani mačak s očima ljepotice i Papigica dva su kratkoprozna uragana najviše kategorije, priče, ili poštenije – Priče, koje na svojim krilima mogu ponijeti cijelu ovu antologiju. Do sada – složni smo kao malo kad – najbolje!
Vladimira Sorokina također poznajemo od ranije, čitali smo Plavo salo i pogledali Četiri, a ovdje se predstavio pričom Zasjedanje tvorničkog komiteta koja na najbolji mogući način svjedoči o Sorokinu kao jednom od najoriginalnijih ruskih, i ne samo ruskih, pisaca danas. Još jedan uzlet genijalnog luđaka!
Na koncu – Viktor Pelevin, autor koji ovdje u Hrvatskoj već godinama ima svoju publiku. U Glazbi sa stupa nije povukao svoje najbolje poteze, ali je zato Grčkom varijantom i Oružjem osvete zaokružio Potemkinovo selo u velikom stilu.
Sve u svemu, riječ je o izboru koji apsolutno zavrjeđuje vašu pozornost, posebice zaljubljenika u kratku prozu kojih kod nas ne nedostaje. Skromna poruka iz Martićeve 14D glasi – prevedite nam još Jerofejeva!
Tradicionalno, nakon iščitavanja, pristupili smo tajnom glasovanju koje se odvija po jednako kompliciranim pravilima kao i na Eurosongu. Najboljih pet priča su:
1. Papigica (Viktor Jerofejev)
2. Zasjedanje tvorničkog komiteta (Vladimir Sorokin)
3. Sinak (Ljudmila Ulicki)
4. Bijeli kastrirani mačak… (Viktor Jerofejev)
5. Grčka varijanta (Viktor Pelevin)
Da je sad Baron tu, rekao bi: “Važno je zvati se Viktor!”