Marlon Brando (1924-2004) bio je glumačka legenda, dobitnik dva Oskara od kojih je jedan odbio. Filmovi “Tramvaj zvani želja”, “Na dokovima New Yorka”, “Kum” i “Posljednji tango u Parizu” neka su od njegovih najznačajnijih ostvarenja. Vanserijski talenat, dosljedan svojim principima ostavio je neizbrisiv trag u historiji svjetske kinematografije.
Nezaboravni ‘kum’, čovjek za kojim su uzdisale žene širom svijeta i nepopravljivi idealista 1973. godine odbio je najprestižniju nagradu koju glumac može dobiti. Odbio je Oskara. Nije se ni pojavio na dodjeli nagrada. Umjesto njega pojavila se Indijanka iz plemena Apača “Sacheen Littlefeather”.
Izašla je na scenu i tom prilikom izjavila: “Večeras predstavljam Marlon Branda, i rekao mi je da vam poručim da on duboko žali što ne može primiti ovu nagradu. Njegovi razlozi tiču se lošeg tretmana američkih Indijanaca danas. Imam njegovo pismo, ali ne mogu ga pročitati cijelog zbog kratkog vremena. To ću učiniti kasnije na konferenciji za novinare”
Sutradan je New York Times prenio njegovo pismo u cjelosti. Ovo je samo djelić: “…Kada su spustili svoje oružje, ubili smo ih. Slagali smo ih. Oteli smo im zemlju…”
Evo šta je stajalo u pismu:
„Dvjesto godina govorili smo Indijancima da se bore za svoju zemlju, život, obitelj i pravo na slobodu. Govorili smo im: ‘Položite svoje oružje, prijatelji, i ostat ćemo zajedno. Samo ako spustite oružje, prijatelji, možemo govoriti o miru i dogovoru koji će biti dobar za vas’.
Nakon što su položili oružje, pogubili smo ih. Lagali smo im. Izgnali smo ih s njihove zemlje. Natjerali smo ih izgladnjivanjem na potpisivanje prevarantskoga sporazuma, ugovora za kojega smo znali da ga se nećemo pridržavati. Pretvorili smo ih u prosjake na kontinentu kojem su dali život, koliko dugo život postoji. A prema svim interpretacijama povijesti, s koje god strane pogledamo, koliko god uvrnutima, nismo učinili ništa dobro za njih. Nezakonito smo postupali, niti smo bili pravedeni. Ne treba nas čuditi da, što se njih tiče, ne moramo vratiti njihove ljude, niti živjeti u skladu s dogovorima. Nama je dano prirodno pravo da napadamo prava drugih, otimamo njihovo vlasništvo i uzimamo njihove živote, dok oni brane svoju zemlju i slobodu; dano nam je pravo da njihove vrline prikazujemo kao zločine, a naše razvrate kao vrline.
No, postoji jedna stvar koja je iznad ove perverzije, a to je ogromna presuda povijesti, koja će nas sigurno osuditi. Ali brinemo li mi o tome? Kakav je to šizofreni moral koji nam dozvoljava da cijelim svijetom prenosimo poruku da živimo po danim obvezama, kada svaka stranica povijest govori suprotno; kada su svi žedne, gladne i ponižavajuće dani i noći posljednjih 100 godina života američkih Indijanaca tomu potpuno proturječni?
Čini se da je poštovanje principa i ljubavi prema susjedima postalo disfunkcionalno u ovoj zemlji te da je sve što smo učinili, sve što smo postigli našom moći, zapravo samo ubijanje nade u novostvorenim državama u ovome svijetu, prijateljskim i neprijateljiskima. To je nehumano i dokazuje da ne živimo prema dogovorima koje smo sklopili.
Možda si u ovom trenutku govorite – kakve to veze ima s dodjelom Oscara? Zašto je ova žena ovdje, upropaštava vašu večer, upliće se u vaše živote stvarima koje nas se ne tiču i koje nisu naša briga? Trati vaše vrijeme i novac te upada u vaše domove.
Mislim da je odgovor na ova neizgovorena pitanja činjenica da je upravo društvo pokretne slike odgovorno za degradiranje Indijanaca i ismijavanje njihova karaktera kao svako drugi, opisujući ih kao divljake, opasne i zle divljake.
Dovoljno je teško djeci odrastati u ovakvomu svijetu. Kada indijanska djeca gledaju televiziju i filmove te kada vide kako se njihova rasa prikazuje na filmovima, njihovi umovi ostaju povrijeđeni na načine na koje ne možemo ni zamisliti.
U posljednje vrijeme bilo je nekoliko laskavih pomaka u ispravljanju ove situacije, ali prelaskavih i premalo ih. Stoga kao član ove profesije i kao građanin SAD-a, ne mogu večeras primiti ovu nagradu. Mislim da je dodjeljivanje i primanje nagrada u ovom trenutku u ovoj državi neprilično sve dok se stanje Američkih Indijanaca u zemlji drastično ne promijeni. Ako već ne čuvamo našu braću, ne moramo biti njihovi pogubitelji.
Došao bih ovdje večeras kako bih vam to direktno rekao, no osjećao sam da će možda više koristiti ako odem u Wounded Knee, pomoći spriječiti uspostavu mira koji bi bio nečastan sve dok mjeri rijeke bude tekle i trava rasla.
Nadam se da oni koji slušaju neće na ovo gledati kao nepriličan upad, već kao na pošten pokušaj fokusiranja pozornosti na pitanje, koji vrlo dobro može odrediti ima li ova zemlja pravo reći od ovog trenutka nadalje da vjeruje u neotuđiva prava svih da ostanu slobodni i neovisni na zemlji koja je poduprijela njihov život dalje nego što seže pamćenje. Hvala vam svima na dobroti i uljudnosti prema gospodični Littlefeather.
Hvala svima i laku noć!“
Marlon Brando je ovim potezom skrenuo pažnju na probleme Indijanaca u Americi, ali nažalost nije naišao na dovoljnu podršku. Ovo je bio jedinstven primjer žrtvovanja sujete zbog viših vrijednosti. Pokušaj umjetnosti da promijeni svijet.