U Slovačkoj su još prije 18 godina strani eksperti uživali posebne porezne olakšice jer je Slovačka na taj način željela privući što više stručnjaka i njihove pameti u zemlju.
U sklopu turističkog aranžmana boravila sam nedavno u Bratislavi. Nakon obilaska grada, večer smo proveli na božičnom sajmu u centru.
Daleko od svakodnevnih rutina i briga, misli i sjećanja počeli su navirati.U Bratislavi sam boravila prije gotovo 18 godina u sklopu višemjesečnog školovanja i doživjela ju tada kao neatraktivan, tipično istočnoeuropski grad. Ovoga puta impresionirala me radosna vreva, blagdansko blještavilo, mnogobrojni turisti i bezbrojni lokali. Bratislava je postala moderan i šarmantan europski grad, a Slovačka “tatarski tigar”. Na pamet mi padaju neki od gospodarskih pokazatelja Slovačke koje smo proučili prije puta. Slovačko gospodarstvo važi za jedno od najprogresivnijih u EU s rekordnim stopama rasta BDP-a. Brojke pokazuju da u usporedbi sa slovačkim, hrvatsko gospodarstvo zaostaje. Od 1996. do 2012. godine slovački je BDP po stanovniku narastao 107%, a hrvatski 62%. Slovački je BDP po stanovniku 1996. godine bio 10% veći od hrvatskog, a 2012. čak 41% veći. Ne mogu a da se ne pitam zašto.
Prisjećam se stranica i stranica stručnih tekstova i analiza napisanih u nastojanju da se pronikne u problematiku zaostajanja našeg gospodarstva. Nemam volje ponavljati ono što je već toliko puta rečeno, ali na pamet mi padaju detalji i događaji koji bi mogli na neki način biti povezani s našim zaostajanjem.Sjećam se da su u vrijeme mog školovanja u Slovačkoj prije 18 godina, strani eksperti uživali posebne porezne olakšice jer je Slovačka na taj način željela privući što više eksperata i njihove pameti u zemlju. U isto vrijeme mi smo oko dobivanja viza za vrhunske strane stručnjake vodili bitke s tadašnjim nadležnim ministarstvom. Jednom mi je s tog mjesta čak savjetovano neka vrhunske stručnjake potražimo na našem zavodu za zapošljavanje.
Obrtničke muke
Gledam mnogobrojne male štandove u kojima se užurbano prodaju hrana, piće, suveniri, božični nakit. Kupci stoje u redovima, a razmjena se vrši nevjerojatnom brzinom. Sve odiše užurbanom poduzetničkom aktivnošću malih obrtnika. Uočavam da se nigdje ne izdaju računi. Gledajući sve to, sjetim se članova svoje obitelji koji su nedavno pokušali podebljati svoj budžet nekom ljetnom aktivnošću – pečenjem palačinki. U primorskom mjestu imaju kuću, otac im je domaći, imaju i napravu za pečenje, ali zbog rigoroznih gotovo nerazumnih uvjeta natječaja već su u startu odustali. Sjetih se i svoje sestrične koja je u istom tom primorskom mjestu pokušala iznajmljivati svoju nekretninu – jedan mali stančić. Uredila ga je, kupila namještaj, potrudila se prikupiti svu dokumentaciju i proći cijeli postupak potreban za legalno iznajljivanje. Uvjeti, pravila i/ili procedure bili su toliko rigorozni da je na kraju odustala od svega i nekretnina stoji prazna. U misli mi dođe i znanac, mali poduzetnik i njegova priča. Kaže, lomi se da li da zatvori tvrtku jer je postalo prerizično i prenaporno, ili da ipak uloži dalje u razvoj i održi je.
Kaže da, kada god na TV vidi Linića, Lesara ili Severa koji grme o “zločestim” poduzetnicima, poželi sve “razjuriti”.Najednom se sjetim i trojice mladih ljudi iz šireg kruga prijatelja, koji su bez ikakvih veza, samo zbog vlastitih kvaliteta i dobro ispunjenih testova, dobili u Ini pripravničko mjesto. Maja mi je jednom prilikom ispričala kako ima izvrsna iskustva s mađarskim menadžerima koji su educirani i znaju delegirati i kontrolirati posao za razliku od većine naših koji su na te pozicije često došli ne kompetentnošću već po “rođačkoj ili podobničkoj” liniji.I dalje mi je u mislima to troje mladih ljudi. Netko iz mog društva dobro je primjetio da “ti tvoji dobili su mjesto u Ini zahvaljujući isključivo Mađarima koji potiču pozitivnu selekciju. Da je Ina u rukama naših, na mjestima te trojice bili bi neki drugi mladi ljudi zaposleni po kriterijima rođaštva, pripadnosti stranci i sl. a ne po kriteriju kompetentnosti”. Jedan naš ministar izjavio je kako je Ina gora od banaka samo zato jer utjeruje svoja potraživanja principom dobrog gospodara.
Ključ napretka
Sjetim se odjednom i banaka koje su u našoj državi neprijatelj broj jedan kao i priča o prodaji obiteljskog srebra. Sve češće čuje se glas razuma u smislu da je prodaja banaka strancima najbolje što nam se dogodilo. Jer da su te iste banke ostale u državnom vlasništvu većina bi već davno postala “kasica-prasica” političarima i ostaloj eliti, nešto kao HPB, Credo, Centar banka itd.Padne mi na pamet i vječita povika na krupni kapital. Nije mi baš jasno što se to krupnom kapitalu toliko zamjera. Možda to što zaposlenici npr. DM-a, Ericssona Nikole Tesle, HT-a imaju visoke i redovite plaće? I sjetim se nezaobilazne Ingrid i njenog “Piplmasttrastas” ili Jadranke Kosor i njenog “day after yesterday”.I zapitam se, nije li moj znanac, tvrdi ekonomski desničar Zvonko, doista u pravu tvrdeći da je ključ napretka jednog društva kod nas toliko nepopularno tržišno gospodarstvo sa što manje miješanja države, a posljedično tome i pozitivna selekcija (najbolji naprijed) uz strogo sankcioniranje nerada, lijenosti i lopovluka.
Izvor. poslovni