Je li 2013. godina bila razlog za nadu ili razlog za očajanje? Jesu li pozitivna kretanja znak da se stanje svijeta počinje popravljati? Ili su to samo zavaravajuće iznimke u spiralnom poniranju prema tiraniji i ekocidu?
“Stvari postaju sve bolje i bolje, a istovremeno sve gore i gore, i to sve brže i brže.”
Teško je pobiti razloge za pesimizam. Ima dobrih vijesti, poput izbijanja narodnog bunta u Turskoj, Brazilu, Ukrajini i na Tajlandu, čemu nasuprot stoje kolosalna razočaranja jer Arapsko proljeće nije donijelo ekonomsku, socijalnu ili političku pravdu na Srednji Istok, dok Egipat klizi natrag u diktaturu, Bahrain sve više u autokraciju, a Libija u kaos.
Ima dobrih vijesti: po prvi puta u povijesti, zastupljenost energije sunca i vjetra u mreži dostigla je fosilna goriva, čemu nasuprot stoji rekordna potražnja za naftom, znatno širenje frakiranja i eksploatacije bitumenskog pijeska, dok su razine CO2 prvi puta prešle 400 ppm a klimatski pregovori u Varšavi su implodirali.
Na jugu Europe događa se renesansa zadružne ekonomije, dok se istovremeno državne mjere štednje produbljuju, nezaposlenost mladih kreće oko 50 posto, mirovine smanjuju a profesionalci bježe u emigraciju.
U Sjedinjenim Američkim Državama umirući radnički pokret pokazuje znakove života štrajkovima u Wal-Martu i McDonaldsu, dok se na vrhu piramide bogati još više bogate, a Wall Street u još većoj mjeri provodi onu istu vrstu zloupotreba koje su prethodile krizi iz 2008.
Urugvaj i savezne države Colorado i Washington u 2013. su legalizirale marihuanu, a istovremeno je militarizacija policijskih snaga dostigla novu razinu. Edward Snowden razotkrio je špijunsku državu javnosti, a mogućnosti države za špijuniranje naroda i dalje rastu.
Ponekad pozitivna kretanja izgledaju poput iglica svjetlosti koje probadaju prekrivač tame. Svijetle točke sićušne su u usporedbi s nepravdom i ekocidom. Ne zavaravajmo se: ništa se bitno zapravo nije promijenilo. Okoliš nastavlja propadati. Oceani su sve kiseliji. Suše se šire planetom. U morima život izumire. U cijelom svijetu vojni proračuni rastu. Fukushima i dalje curi. Koncentriranje bogatstva se intenzivira.
Međutim, svijetle točke nisu tek privremene iznimke negativnih trendova, izolirane mrvice dobrih vijesti. Mnoge od njih znak su dubokog, tektonskog pomaka u psihičkim i ideološkim temeljima naše kulture koji, iako se tek treba znatnije manifestirati u našim sustavim i institucijama, predskazuje ogromne, gotovo nezamislive promjene u desetljećima pred nama. Zbog toga te iglice svjetlosti u nama, sasvim nerazumo, inspiriraju veliku nadu.
Evo nekoliko primjera. Legalizacija kanabisa možda se čini kao kap u moru kada se usporedi s ogromnom sustavnom nepravdom koja prevladava Sjedinjenim Državama i svijetom, ali evo što ona predskazuje: (1) ukidanje ekološki destruktivnog monopola pamuka i drvene pulpe za proizvodnju tekstila i papira, uz povratak industrijske konoplje; (2) društveno prihvaćanje izmijenjenih stanja svijesti koja, za razliku od onih izazvanih kofeinom, nikotinom i alkoholim, obično prate udaljavanje od linearnog društvenog stroja utemeljenog u nasilju i žurbi; (3) prihvaćanje kanabisa kao ljekovite biljke, jer biljka koja je prije stotinu godina u medicini bila u širokoj upotrebi, može biti “biljka spasa” u vremenu kada konvencionalna medicina ne uspijeva liječiti cijeli niz kroničnih bolesti.
Drugi primjer su brakovi homoseksualnih osoba. Cinici će se možda sumnjičavo pitati zaslužuje li zaista ova pobjeda relativno dobrostojeće skupine stanovnika Sjeverne Amerike, bez stvarne promjene uobičajenog stanja stvari, više pažnje od, recimo, borbe protiv krijumčarenja ljudi ili loših radnih uvjeta u Aziji ili privatizacije voda ili grabežljivog kreditiranja. Nije slučajno, tvrde cinici, da su moćnici energiju reformista kanalizirali u tu relativno neškodljivu arenu. Ja to vidim drugačije, zašto što su prava homoseksualnih osoba samo vrh ledene sante dubljeg načela prema kojem sva ljudska bića jednako zaslužuju svako pravo. Duštveno prihvaćanje brakova homoseksualnih osoba znak je bitnog odmaka od dehumanizacije ljudi koji su drugačiji od nas – a ta dehumanizacija je u temelju ratova, “pravosuđa” utemeljenog u kažnjavanju, diskriminacije i, u velikoj mjeri, ekonomske eksploatacije.
I konačni primjer: u 2013. je po prvi puta, koliko me sjećanje služi, javni pritisak odvratio Ameriku od uplitanja u neki rat (u Siriji); također je obrnuo putanju rada s Iranom. To je možda beznačajno u kontekstu nesmiljenih napada dronovima, konflikta u Afganistanu i vojnih baza po cijelom planetu, no umjesto da Siriju smatramo izuzetkom koji potvrđuje pravilo, možemo to vidjeti kao početak jednog novog trenda. Slučaj Sirije predskazuje kraj vremena osvajačih pohoda na neprijatelje, vrijeme u kojem znamo da smo, kako to pjevaju Black Eyed Peas, “jedno pleme, jedan svijet, jedan narod.”
Svjedočimo li, možda, narednoj fazi zastarjelosti rata, koja je započela onda kada je hidrogenska bomba učinila nezamislivim totalni rat između velikih sila? Može li biti da ekološka kriza koncept “neprijatelja Amerike” čini površnim i zastarjelim? Može li biti, kako ukazuje pokret za minimalnu satnicu od 15 dolara i Europski pokret za bezuvjetni temeljni dohodak, da počinjemo prihvaćati pravo svake osobe da bude slobodna od materijalnih želja? Može li biti da prava prirode, onako kako su upisana u zakone Ekvadora i Bolivije i kako su predmet Europske inicijative za ekocid, postaju sama po sebi razumljiva jednako kao i ljudska prava?
Naravno, niti jedna od ovih mogućnosti nije nastala u 2013. Izdvajam ih zato da ta pozitivna kretanja shvatimo kao nagovještaje budućnosti i čvrsto se uhvatimo za njihovu energiju mogućeg. Ona nisu tu samo da bi nam skrenula pažnju s očajničke verzije stvarnosti; ona su vijesnici još ljepše budućnosti. Zapitajmo se dok ulazimo u 2014. – ako je ovo moguće, što je još sve moguće?
Izvor: h-alter