Pavičićev novi roman izvrstan je domaći doprinos žanru domestic noira koji je posljednjih godina pomeo tržište krimića
Jurica Pavičić, Žena s drugoga kata, Zagreb: Profil, 2015.Kuća i mater. Postoje li bolji ulazi u porodični svijet današnjeg Mediterana, pogotovo onog balkanskog, pogotovo onoga koji je u dugotrajnoj tranziciji prema nečemu što još uvijek u svojoj sporosti i naivnosti tretira kao nepoznato, makar tom nepoznatom konture sa svakim danom postajale sve bistrije i strože, a bogami i ružnije? Kuća kao logična investicija i mater kao uteg ljubavi ključne su točke novog romana Jurice Pavičića, kao što su to bile, sjetimo se, i u njegovoj ranijoj, u najbolju ruku osrednjoj knjižici Kuća njene majke. Zato što okupljaju oko sebe izniman materijal za ispitivanje mogućnosti i zamki života ovdašnjeg podneblja, zato što pronose stamenost tradicije u današnjicu.
Zar je život (samo) ovo?
Središte Žene s drugog kata je Bruna. Udala se mlada, za pomorca koji je rezervirao kat materine kuće za svoju buduću obitelj, prema uobičajenoj slagalici odraslog života. Reklo bi se – život joj je išao na ruku, tȁ neće valjda pored takve blagodati biti budale i plaćati rentu za neku urbanu rupu? Da, odluka je sasvim logična, no slutimo i sami kako se nastavlja, vidjeli smo to previše puta: ta naizgled bezazlena kuća, beton i namještaj, zapravo je gladna zvijer koja je čekala mladu Brunu, gornji kat klopka je priređena za nju godinama prije. Kuće su to koje gutaju nepredvidivošću života još uvijek opijene mlade ljude, a bljuju ogorčene obitelji izgubljenih iluzija, umorne žene koje teško sebi odgovaraju na pitanje: u što mi je otišao život? Dogodilo se to i s Brunom, čiji suprug plovi dalekim morima i šalje novac za novu kužinu, dok njena jedina sustanarka, osoba s kojom iz nužde dijeli svoju svakodnevicu, postaje svekrva. Život joj se kronično puni gorčinom, a u momentu u kojem svekrva završi paralizirana i prepuštena joj na svu brigu (hranjenje, kupanje, mijenjanje pelena) imamo sve preduvjete za Bruni do tada nezamisliv čin: ubojstvo.
Kriminalistički podžanr domestic noira zadnjih je godina pomeo literarno tržište, prvenstveno u njegovom angloameričkom kontekstu, ali i dalje; s tim smo romanom i mi dobili svoj doprinos – i to kakav. Pavičić je dobro nanjušio da se njegove preokupacije, one novinarske/kolumnističke (sažeto: “Dalmacija u tranziciji”) i one literarne (nije mu ovo prvi ulaz u kriminalistički žanr) lako mogu sklopiti u ovakvoj književnosti. Stoga ovdje ne manjka tužnih opisa novijih splitskih urbanističkih poduhvata, pogotovo onih na rubovima grada – čini se da su moderne vedute dalmatinskih gradova najzorniji momenti za obuhvaćanje širih posljedica turistizacije i urbanizacije koja je zaboravila na zastarjele koncepte kao što su javni prostor ili urbanistički plan.
Još dalje i načelnije, upravo je križanje tradicije i tranzicije ono što se nalazi u centru ovog romana i ono što ga u najvećoj mjeri boja, određuje mu registar. Pri tome, njegovi likovi nisu moderni onako kao što su moderni mnogi likovi suvremene hrvatske, takozvane urbane, proze. Pavičić nije upao u zamku stvaranja likova takvih intelektualnih aspiracija zbog kojih si utvaraju da su iznad svoje sredine, nazadne i primitivne. Nisu oni pretjerano politični, zaokupljeni su neposrednijom svakodnevicom. Oni vino nabavljaju u Drage, a od muzike vole Stinga i Gibonnija, a ne Leonarda Cohena i PJ Harvey (ili što već slušaju suvremeni hrvatski pisci). Odnosno, ako ih sredina i koči, povlači na leđa u svoju kaljužu, to nije zato što su medijski zadojeni sanjali o boljim životima, većim ambicijama, naprednijim pogledima. Razlog je puno neposredniji: sasvim autentičan, spontan osjećaj da život, zaboga, nije valjda svodiv samo na ovo.
Što će žena nakon robije?
Zato je i očište žene autoru bilo neminovno: ako netko podnosi najteži teret iznevjerenih iluzija bilo gdje, a vjerojatno posebice unutar mediteransko-balkanske sfere, onda je to udana žena. Bez problema bismo ovaj roman mogli nazvati ženskim, da ne velim feminističkim. U tom smislu, još jedno ključno pitanje koje knjiga postavlja jest: što nakon zatvora, to jest, konkretnije, što će žena nakon zatvora? Godine su prošle, prijateljice se negdje po putu pogubile, majka s novim muškarcem gradi život u koji se Bruna, ako ćemo iskreno, baš previše i ne uklapa, a i teško je nakon robije dobiti posao. (Na polju intersekcije stvari se potenciraju: jedna od Bruninih zatvorskih drugarica, Romkinja koja je za zločin sličan Bruninom dobila bitno dulju kaznu, sasvim će neuzbuđeno, lakonski primijetiti da Ciganke naprosto dobivaju veće zatvorske kazne.)
Čisto formalno uzevši, ovaj je krimić gotovo besprijekoran. Nije to klasični whodunit stil, ne nagađamo zajedno s detektivom tko je ubojica, jer fabula nam je prostrta od početka. No napetosti svejedno ne manjka, u onim trenucima kad strepimo nad Brunom, ćutimo umorstvo koje je sve izglednije, imajući pritom razumijevanja za trenutak u kojem joj se takav mučan čin učini najlakšim (jedinim?) izlazom iz zatočeništva u koje joj se pretvorio život. Pavičić tu konstrukciju gradi suptilno, držeći nas dovoljno blizu ali i dovoljno daleko od Brune, uvijek na razumno strepećoj udaljenosti i ne pribjegavajući pri tome jeftinim banalizacijama. Svekrva je, naime, komotno mogla biti rospija, ne bi tada ni čitatelj/ica dala pišljiva boba za njen život, pitanje krivnje bilo bi puno lakše podnosivo. Ali ne; svekrva nije loša osoba, tek pomalo naporna starica (a mnoge od nas to čeka) koja nije zaslužila mišomor u juhu. Istovremeno, ni Bruna nije zaslužila svoje najbolje godine provesti dvoreći tuđu invalidnu majku. Život je zajeban.
No dobro, kako naša junakinja Bruna završava? Ultimativnom mediteranskom fantazijom: bijegom na otok. Srećom, pisac se nije odao pretjeranoj poetičnosti i jeftinoj metaforici bijega od samoga sebe ili sličnog, pa otok ovdje nije figura već vrlo materijalna činjenica, gruba i neromantizirana. Privlačna, svakako, ali i opora: živahna ljeta i besciljne zime. Našla si je tamo nekoga za povremeni seks, jer ljubav više nije ni tražila. Tezgari u lokalnom kafiću, na otočiću koji pomalo zaživi tek za sezone. Možda nije sretna, ali je zadovoljna. I ne, nije pobjegla od same sebe, stvar je puno manje teatralna: našla je smiraj vlastita života, prigušila se, zasluženo.