Makijavelijevi savjeti mogu se smatrati beskrupuloznim, ali on sam upozorava da realno ne treba mješati sa idealnim.
Nikolo Makijaveli, italijanski politički filozof tokom renesanse, rođen je 3. maja. Njegovo najpoznatije djelo, Vladalac je knjiga namijenjena da bude priručnik za vladare. Izdata nakon njegove smrti, knjiga je zagovarala teoriju da “cilj opravdava sredstvo”, što se smatra ranim primjerom realpolitike. Izraz makijavelistički danas opisuje usko, samo-interesno ponašanje, i vodi mnogim nepravilnim shvatanjima Makijavelijeve filozofije.
On je smatrao da svako, pa tako i vladar ima jednu količinu moći, a cilj jeste da se ta moć što je moguće više uveća. Pri tome vladar mora biti izvan običajnih moralnih kočnica, što znači da hrišćanski moral i politika nemaju i ne mogu imati nikakvih dodirnih tačaka.
Sve što uvećava moć i vlast jeste ispravno primjenjivati. Iako se neki Makijavelijevi savjeti mogu smatrati beskrupuloznim, ali on sam upozorava da realno ne treba miješati sa idealnim.
Nikolo Makijaveli bio je sekretar firentinske republike nastale poslije progona Medičija iz Firence (1498). Ali, kada su se protjerani Mediči vratili u Firencu 1512.On je bio otpušten iz javne službe i morao se povući iz političkog života. Dalje se posvetio književnosti i nauci.
U svom najpoznatijem djelu, Vladaocu, piše:
“Tu se sad postavlja pitanje: da li je bolje da te ljudi ljube ili da te se boje. Odgovor je, da bi najbolje bilo i jedno i drugo; no kako je to dvoje teško sastaviti, mnogo je sigurnije, da te se ljudi boje, negoli da te ljube, ako već oboje ne možeš postići. Jer o ljudima se uopšteno može kazati: nezahvalni su, nepouzdani, pritvorni, izbegavaju opasnosti i pohlepni su za dobitkom; dok im dobro činiš, tvoji su, nude ti svoju krv, imetak, žene i decu, kako sam vam već kazao, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, okreću se. Propada vladar, koji se posve oslonio na njihove reči, pa se nije ni na šta pripremio; jer prijateljstva, koje se dobijaju za platu, a ne veličinom i plemenitošću duha, kupuju se, a ne poseduju, pa se u pravo vreme ne mogu upotrebiti. Osim toga, ljudi se manje ustručavaju da uvrede nekoga, koji želi da ga ljube, nego li nekoga, koji im uliva strah; jer ljubav se podržava vezom zahvalnosti, samo što ljudi, budući da su opaki, tu vezu raskidaju, kad god im je to od koristi; strah se pak podržava neprestanom pretnjom kazne…”
Njegovo djelo izučavali su svi vladari. Na postavkama Makijavelija stvoren je novi stav u politici nazvan po njemu – makijevalizam. Makijaveli je naučavao da pravo počiva na sili. Po njemu da bi se ostvarile zamisli države postoje dva načina, a to su zakon i sila, pri tome, kako je zakon je svojstven ljudima, a sila zvjerima, Makijaveli smatra da vladalac smije da upotrijebi sva sredstva u državnom interesu.
Misli:
„Ko želi da neprekidno niže uspjehe, mora se prilagođavati vremenu u kojem živi”.
„Čovjek uvijek treba da teži da uči iz tuđeg iskustva”.
„Prvi metod za procjenjivanje inteligencije vladara jeste posmatranje ljudi kojima se okružio”.
„Većina ima dar vida, ali samo nekolicina i dar pronicljivosti”.
„O čovječanstvu možemo reći da je nestalno, licemjerno i pohlepno”.