VRATIMO se malčice u prošlost, u listopad 2012. godine, mjesto radnje Bundenstag (njemački parlament). U tijeku je žestoka rasprava o prijemu Hrvatske u ravnopravan status članstva u Europskoj uniji. Predstavnik demokršćana (CDU) Ruprecht Polenz oštro upozorava da Hrvatska nije spremna za punopravno članstvo. Socijaldemokratski ministar zadužen za europska pitanja Michael Roth još je gori i tvrdi “da kad je Hrvatska u pitanju moramo dati zastrašujući primjer drugima”. Hrvatska javnost nema blage veze o toj raspravi, premijerka Jadranka Kosor upravo u tom trenutku kupuje broš u obliku EU u Bruxellesu i nabacuje novi srebrni pramen.
Kad desnica likuje, smisao nestane
Gruba stvarnost, srpanj 2016. godine, opet Bundestag, Odbor za vanjsku politiku raspravlja o padu hrvatske Vlade i rastu radikalne desnice, te izdaje priopćenje u kojem izražava zabrinutost “zbog ekspanzije nacionalističke politike u Hrvatskoj koja prijeti pretvoriti je u zemlju kao što je Mađarska ili Poljska”. Nijemci, naš dugodišnji vanjskopolitički partner i mentor šamaraju nas i ribaju kao mulce. Usput budi rečeno, tvrde u službenom zaključku da su, pazite sad, “građani spriječili radikale” i postali bedem demokratskih stečevina.
Ministar vanjskih poslova Miro Kovač iz redova HDZ-a šuti kao zaliven. Nema potrebu o tom “incidentu” izvijestiti hrvatsku javnost. Ministar kulture u odlasku Zlatan Hasanbegović daje opširan intervju u hrvatskom dnevniku raznježenoj kulturtregerici – jednoj od rijetkih preživjelih dobitnica proračunskih sredstava kulture – i slasno palamudi “o upornim pokušajima da se jugoslavenska komunistička baština pod krinkom apokrifnog antifašizma ugradi u temelje modernog hrvatskog društva”. Potpredsjednik HDZ-a Milijan Vaso Brkić, moderni hrvatski čovjek, u istom dnevniku objašnjava da su kritike javnosti zbog njegovog plagiranja diplome i netransparentnog obiteljskog kreditiranja od Karlovačke banke, “napad na opstojnost HDZ-a, predsjednika Andreja Plenkovića i temelje hrvatske države.” Niti manje, niti više. Vice Batarelo, čelnik udruge Vigilare, javno likuje jer je benignu reklamu Hrvatske lutrije “Skini je”, uspio povući iz javnosti i pritom, postaviti katotalibanski standard ćudorednosti.
Ministar znanosti Šustar, uz sve počinjene gluposti i na sramotu akademske zajednice koja već javno postavlja pitanje kome otplaćuje dugove, na čelo Kurikularne reforme postavlja desničarske favorite Dijanu Vican i Matka Glunčić koje jedino kler i Ladislav Ilčić drže primjerenim izborom. Kad desnica likuje, smisao nestaje.
I mogao bih tako s primjerima u nedogled, ali jedno je jasno: desničarski radikali u Hrvatskoj u vakumu bezvlašća i ljetne fjake građanstva, rade što žele i svjesni su da ih nitko u toj bezumnoj raboti ne može spriječiti.
No, osnovno je pitanje, zašto to rade kad je razvidno da će nova hrvatska Vlada lijevog centra, vjerojatni pobjednik na izvanrednim parlamentarnim izborima, ukinuti sve njihove odluke, imenovanja i zakone?
Sve rade iz zlobe i straha
Odgovor je jasan kao ispruženi dlan; iz zlobe i straha, zaboravimo frazetinu o “kontinuitetu vlasti”. Konzervativna desnica koju izgledni predsjednik HDZ-a Andrej Plenković nastoji donekle uljuditi, izgubila je svoje čvrsto ideološko uporište, nacionalističko svevlašće u kojem jedino Hrvati po Karamarkovoj mjeri čovjeka mogu opstati. Čuveno geslo “vjera u Boga i hrvatska sloga” poprimilo je devijantne i karikaturalne oblike.
Ostatci tehničke Vlade Tihomira Oreškovića koji trenutno dokono prebire kamenčiće u Moščenićkoj dragi, iz čiste zloće, neporecive kivnosti zbog općeg neuspjeha tzv. “Domoljubne koalicije”, pokušavaju stvoriti atmosferu trajne prisutnosti usvajajući promašene zaključke i imenovanja, potpuno nesvjesni da time blokiraju državnu upravu, ustroj i čine dugoročnu štetu hrvatskom narodu od kojeg su izabrani.
Evo primjera; novoizabrani Nadzorni odbor HŽ-a, imenovan po nezakonitom “Butkovićevom dekretu”, na prvom sastanku poništio je sve prijašnje odluke i postavio nove razvojne smjernice. Kako mi prepričava jedan od aktera sastanka, netko pronicljiv je upitao zbog čega donose važne strateške odluke u razdoblju tehničke Vlade i u osvit izvanrednih parlamentarnih izbora? Odgovor je paradigmatične naravi, “dok oni shvate što smo napravili, prošao vlak”.
I upravo u tom odgovoru sažeta je sva ostavinska politika Domoljubne koalicije, odašilju jasnu poruku poput Japanaca na Okinawi, “da, odlazimo, ali dok nas istjerate iz bunkera, iskrvariti ćete”. Poslije Tita Tito, poslije Domoljubne koalicije profesionalni domoljubi.
I nemojte pomisliti da je riječ o razrađenoj strategiji HDZ-a ili na mit o izbornom mastermindu Milijanu Vasi Brkiću, oni trenutno brinu samo o tome kako će spasiti vlastite guzice. Destrukciju državnog ustroja i instaliranje stranačkih kadrova u čelništvo svih bitnih institucija i projekata – hej, smijenili su čak i ravnatelja Meteorološkog zavoda – provodi niži ešalon Domoljubne koalicije u nastojanju da putem svojih “spavača” u državnim strukturama zadrže svoje benefite i političke inicijative. Strah ih je kad zatvore oči i pomisle na sve što su učinili, pa kao svi “narodni zastupnici”, očekuju da netko drugi umjesto njih prihvati prvi udar promjena i kritika.
Građani protiv radikala
I to je sva tuga hrvatske politike. Mobilna vertikalnost pohlepe. Uvijek, ali baš uvijek, nakon vladavine HDZ-a hrvatska država treba godinama lizati društvene rane i pokušava se podići na kržljave gospodarske noge. No, tu nije kraj nizu problema jer njihovu političku ostavštinu uvijek rješavaju stranke slične strukture, ali drugačijeg ideološkog predznaka. Stalno ista priča o “kosturima u ormaru” za koje više nitko ne može niti forenzički ispitati kome pripadaju. Prolaze godine, mi ostajemo nepromijenjeni.
No, u razornoj taktici vladajuće koalicije u odlasku, “spali i uhljebi”, ne postoji interes građana, ne brinu oni o nama niti u bunilu. Cilj jednog Hasanbegovića ili Šustara nije poboljšati standard građana i postaviti temelje za nove hrvatske naraštaje nego zagorčati život svojim političkim nasljednicima i sačuvati vlastite privilegije.
U svima njima elementarno poštenje ustuknulo je pred strahom od budućnosti u kojoj ne predstavljaju bitan politički faktor. Ne ide im se iz fotelja, jedva da su uspjeli zgođušnu tajnicu uloviti za dupe.
Ipak postoji način kako se suprostaviti tom političkom bezumlju, a recept nam je podario Bundestag “građani su spriječili radikale”. Ne treba produbljivati misao nego samo još jednom glasno zahvaliti, “Danke Deutschland”.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
*Nenad Bunjac je istraživački novinar, kolumnist i reporter. Završio je Grafičku školu u Zagrebu i studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Pisao je za više hrvatskih medija, uključujući Nacional i Feral Tribune.