Ovo bi mogli biti prvi izbori na kojima će kulturne politike značiti nešto više od programske ornamentike, za što zahvaljujemo Tomislavu Karamarku i Zlatku Hasanbegoviću. Pretvorivši bijednu proračunsku domenu kulture u stratište svjetonazorskog rata, poremetili su koordinate sektora toliko da sada svaka stranka može ondje neobavezno upisivati vlastite želje, vizije i fantazije
![Narodna koalicija]()
Kampanjska kultura
Prazni hod medijskih analiza uoči početka izborne kampanje ne govori ništa, a otkriva mnogo. Je li Milanović opet bahat ili će ipak biti pomirljiv? Je li uljuđeni Plenković pravo lice novog HDZ-a ili samo fasada starog kadra? Misli li Petrov ovog puta ozbiljno kada kaže da ovog puta misli ozbiljno? Jednodnevna predpolitička pitanja kao odraz svakodnevnog postpolitičkog stanja: pozicije su lako zamjenjive, uvjerenja također, programe kroje PR-ankete. Preostaje dakle tumačiti govor tijela i boju glasa, preostaju imidž i personality. Na sreću, tu je kultura: ovo bi mogli biti prvi izbori na kojima će kulturne politike značiti nešto više od programske ornamentike, za što zahvaljujemo Tomislavu Karamarku i Zlatku Hasanbegoviću. Pretvorivši bijednu proračunsku domenu kulture u stratište svjetonazorskog rata, poremetili su koordinate sektora toliko da sada svaka stranka može ondje neobavezno upisivati vlastite želje, vizije i fantazije. Bez straha, ne čini se da će nove okolnosti donijeti ozbiljniji pomak nabolje: u najboljem slučaju, tek povratak na staro. Narodna koalicija je tako u premijernom programskom predstavljanju stavila akcent na donošenje kulturne i medijske strategije kroz demokratsku raspravu, baš kao što je bilo najavljivano i u prethodnom mandatu lijevo-liberalne vlasti; obećala je promjenu Zakona o kulturnim vijećima po kojem je Hasanbegović na proljeće krenuo prčkati; obavezala se izdvojiti 14,5 posto lutrijskih sredstava za razvoj civilnog društva, kao i prije HDZ-ovog mandata… Ništa revolucionarno, ali sasvim dovoljno: sada može strpljivo čekati neizbježna Plenkovićeva koprcanja oko tehničkog ministra kulture koji svako malo upada u kontekst, pa ga tamo zatječemo pokraj ustaških zastava i osuđivanih spodoba. Ako se dakle obračun oko kulture u predizbornim danima zaoštri, bit će to uglavnom tek povratni refleks polugodišnjeg Hasanbegovićevog glavinjanja pod ustaškom kapom. A hoće li Narodna koalicija recimo uložiti ozbiljna javna sredstva u infrastrukturnu revitalizaciju i pokretanje mreže lokalnih kulturnih centara širom zemlje kako bi u skladu sa svojim imenom ponudila kulturu narodu? Hoće li se HDZ skupa s interno popularnim Hasanbegovićem odreći desne obale glasačkog bazena kako bi dokazao proklamiranu ‘novu pristojnost’? Hoće li Most ikada sastaviti bilo što nalik na kulturnu politiku koja nije patchwork uokolo napabirčenih programskih zakrpa? Odgovori, redom: ne, ne i ne budimo smiješni.
Književnica pita, predsjednica čita
Dok se stranke pripremaju za izbornu tarapanu, ustavni jamac državne stabilnosti – široj javnosti poznatiji kao predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović – odmara se na Brijunima. Ponešto o tome doznali smo prije nekoliko dana iz medijskih obavijesti da je tamo otputovala vojnim helikopterom MORH-a, po povoljnoj tarifi od pedesetak tisuća kuna javnog novca za sat letenja. Bit će da se zbog toga ukazala na stranicama Jutarnjeg lista, izmjenjujući pred objektivom nježnosti s kipom A. G. Matoša, a pred mikrofonom odgovore i pitanja sa spisateljicom Milanom Vuković Runjić. Teme: književnost, čitanje, lijepa riječ… Pitanje po pitanje, odgovor po odgovor, afera s helikopterom već se zaboravlja. U redu je to: ljeto je, vrijeme kada čak i državnici skidaju višak odjeće pa navlače lice običnog čovjeka. Pogotovo ako je pri ruci uslužan novinarski lakej da im ga doda. Izdvajamo zato intelektualno najpoticajnije akcente razgovora: ‘Ništa nas ne oplemenjuje kao knjiga, čak ni gledanje filma nastalog prema književnom predlošku…’ Zatim: ‘I danas sam zahvalna svima koji mi poklanjaju knjige ili enciklopedije o hrvatskoj povijesti, o hrvatskim povijesnim likovima…’ Također: ‘Upravo čitam ‘Temporary Agents’ Daniela Judsona. To štivo ne zahtijeva puno koncentracije, s radnjom se mogu poistovjetiti, jer riječ je o vojniku koji je bio u Afganistanu, a sad se bori protiv terorizma…’ Samo malo: predsjednica samu sebe vidi kao američkog vojnika koji je bio u Afganistanu a sada se bori protiv terorizma? U redu, to donekle objašnjava sklonost vojnim helikopterima. Pa ipak, uz takav jamac stabilnosti, dojam je da se država još i dobro drži.
Hollywoodstan
Međunarodni korupcijski skandal godine ovih se dana neočekivano seli iz crne kronike u kulturne rubrike. Prateći komplicirane tragove novca isisanog iz malezijskog državnog fonda za javne investicije – a riječ je, nagađa se, i do šest milijardi dolara – istražitelji su stigli pred vrata aukcijske kuće Sothesby’s: ondje je jedan od najvećih svjetskih kolekcionara, mlađahni multimilijarder Jho Low, otvorio poseban račun pa kupovao slike Moneta, Van Gogha i Basquiata ne bi li novac oprao. U operaciju su po svemu sudeći bili uključeni i malezijski premijer Najib Razak, neizbježni bankari iz Goldman Sachsa, neke zapadne naftne kompanije: najbizarniji obrat priče ipak je otkriće kako je stotinjak milijuna dolara bilo skriveno kroz obilnu investiciju u produkciju hita ‘Vuk s Wall Streeta’, Scorsesejevog zaigranog prikaza bankarskih makinacija i financijskih malverzacija. Štoviše, primajući Zlatni globus za glavnu ulogu, Lowu se posebno bio zahvalio Leonardo DiCaprio: sada poriče da je bilo što znao o porijeklu ukradenog novca, baš kao što to čine u Sothesby’su i na ostalim evropskim i američkim adresama. Ne dokaže li se suprotno, ostaje nam dakle makar zaključak kako ozbiljne korupcije u ‘nerazvijenom svijetu’ ne bi moglo biti bez odgovarajućih odvodnih kanala u srcu financijske industrije, show–biza, tržišta umjetnina: iz perspektive društva kolektivno uvjerenog da je korupcija endemski problem kojekakvih Hrvatistana i Malezistana, visokim civilizacijskim zidovima odvojena od razvijenog Zapada i globalnih tokova kapitala, i to je nešto.
Kako vara Zara
Kultura i kriminal, dio drugi: ubrzo nakon što je losanđeleska dizajnerica Tuesday Bassen tvitnula kako joj se čini da na novoj liniji odjeće i asesoara modnog giganta Zara prepoznaje detalje neobično nalik nekim svojim nedavnim ilustracijama, javilo joj se još desetak kolega s istim iskustvom. Tužba je već spremna. ‘Nedostatak originalnosti priloženih ilustracija vaše klijentice otežava nam da uočimo kako bi značajniji dio populacije bilo gdje u svijetu povezao naše ambleme s Tuesday Bassen’, relativno samouvjereno su njenoj odvjetnici odgovorili iz tvrtke. Usporedne slike kopija i originala brzo su se međutim proširile internetom, pa smo iz idućeg priopćenja saznali da se artikli odmah povlače iz prodaje. Zara je inače u vlasništvu modnog magnata Amancija Ortege, drugog najbogatijeg čovjeka svijeta: kako ono ide mantra o krupnom kapitalu koji nužno potiče inventivnost, inovativnost, originalnost?
Dimni signali tržišta
Za kraj, let’s get high: ‘Publishers Weekly’ izvještava o sve snažnijem trendu knjiga posvećenih marihuani u SAD-u, od priručnika za početnike preko kuharica za napušene do specijalnih bojanki za odrasle. Već su četiri savezne države legalizirale travu, podrška legalizaciji u većini ostalih prelazi pedeset posto pa su u igru napokon ušli veliki izdavači: otvara se novo tržište. Marketinške strategije pritom uglavnom opipavaju točku na kojoj alternativna kultura prelazi u mainstream. Želimo pristupiti široj publici, objašnjava urednica Penguinove nakladničke kuće Plume Kate Napolitano, ali tako da ‘trava ostane uvrnuta’. Mi se pak prisjećamo debakla kojim je ovog aprila okončao pokušaj da se na sjednici Ujedinjenih nacija napokon dovede u pitanje promašena politika ‘rata protiv droga’ na globalnom nivou, ali na konzumeristički skrojenoj listi novih američkih naslova primjećujemo tek jednu ili dvije knjige ozbiljnije zainteresirane za političko-ekonomski aspekt problema. Valjda ne prolaze na tržištu.