Ususret prvom samostalnom koncertu Parnog valjka u pulskoj Areni, 12. kolovoza, zamolili smo Huseina Hasanefendića Husa za svoju playlistu i da čujemo što sluša jedan od naših najvećih autora, ali usput i popričamo o velikih 40 godina na sceni.
Napomenuo je da je bitno za znati da je ovo lista top stvari koje nisu složene po rednom broju, sve su mu jednako važne i dobre, a vidjet ćete da Husova playlista za Sluške sadrži i dobre stare klasike The Beatlesa i Stonesa, ali također nove hitove Kings of Leona i Hoziera.
“Teško je zapravo izdvojiti samo dvadesetak stvari jer su ovo moji omiljeni probrani izvođači, i evo recimo od svakoga bih lako mogao staviti po 10 stvari. Ali neka, ovo je moja lista i stojim iza nje”…
Jel pulska Arena predstavlja neostvarenu želju?
Pa na neki način da. Mi jesmo dosad imali priliku svirati tamo već nekoliko puta, poput nastupa za jednu Novu godinu, ali nikad to nije bio naš samostalni koncert. Zapravo unazad par godina otkako smo se vratili na scenu, bile su raznorazne ideje za koncert, ali evo sada se konačno sve poklopilo. Već smo prošle godine započeli sa slavljem i rođendanskim koncertima (u Zagrebu), a ovo je zapravo godina u kojoj slavimo naše diskografsko pojavljivanje na sceni prije 40 godina. To je bila godina kad smo počeli ostavljati diskografske tragove.
Možda ispada da se moramo sami hvaliti (jer su mediji naklonjeniji nekim drugim glazbenim izrazima), ali malo je izvođača koji su tako dugo na sceni i uspješni kao mi kroz sve svoje faze, osim tih 4 godine pauze što smo imali. I vjerujem tj. nadam se da nije bahato kad se s tim pravimo važni. Ali, želim reć da je nama bitno da živimo i od ovoga što sada stvaramo, ne može sve bit temeljeno na nostalgiji. Naravno da ljudi žele čut pjesme uz koje su odrastali, ali neizbježna je činjenica da smo i mi autorski i izvođački odrasli i sazrijeli, i vjerujem da smo svakako na višoj razini nego što je to bilo na našim počecima, ali to su jednostavno bila neka druga vremena.
Od svih pjesama koje ste napisali, ima li neka s kojom se vi posebno poistovjećujete?
Pa iskren da budem, malo je pjesama koje nisu takve. Svaka pjesma je nastala s razlogom i na neki način dio mene je utkan u nju, tako da je teško reć, jedna ili dvije su posebne. Ne, velika većina pjesama su se zapravo dobro uhvatile. Ljudi uvijek prepoznaju dobre stvari, možda ne uvijek na prvu, nekad pjesmi treba da zaživi. U mlađim danima jesam bio skloniji kompromisima iz nužde, bilo je bitno stvoriti pjesmu koju će radio prihvatiti da bi se zavrtila i da bi bend mogao funkcionirati, mi smo ipak velik pogon i postoji odgovornost. Ali, kako smo sazrijevali, najbitnije mi je postalo stvoriti nešto iza čega ja mogu stajat kao autor, a i bend kao nešto što je njihovo.
U 40 godina ste imali mnogo koncerata i na puno ste pozornica kročili, no ima li možda neka ili nekoliko njih koje su vam posebne i zašto?
Objektivno, Dom sportova i mala i velika dvorana su u našoj karijeri neraskidivo vezani. Naš prvi samostalni koncert bila je mala dvorana, mislim 1980. Nakon dva koncerta u maloj, prešli smo u veliku dvoranu. Mislim da smo minimalno 15 puta tamo kroz karijeru svirali tako da svakako to smatram nekakvim našim sidrenim mjestom. U fazi povratka nam je statistika otišla u nebo. Možda te stvari nisu toliko poznate, ali mi držimo rekord zagrebačke Arene koja nikad nije bila punija nego na našem povratničkom koncertu. Pa dvije Arene u Beogradu koje su bile rasprodane, pa zatim pet koncerata u Sava centru, što vjerujem da je doslovno na kapaljku izvođača više od nekoliko puta uspjelo rasprodat nastup u tom prostoru. Tako da, sve su to bitni momenti. Ali vjerujem da nas je Dom sportova obilježio, što je zapravo i logično jer se doživljavamo kao zagrebački bend pa to svakako ima smisla.
Osim proslave koja se sada već u jednom kontinuitetu odražava i prošlu i ovu godinu, jel Valjak sprema nešto novo za skorije razdoblje?
Pa, eriodično smo objavili tri pjesme unatrag godinu dana, “Samo ti (Norma Belle)”, “Prolazi sve, zar ne?” i “Za malo nježnosti” koje nisu ni na kojem albumu. To su pjesme koje su zasad samo u eteru, da tako kažem. Razmišljali smo o novom albumu jer postoje materijali, ali nekako demoralizira situacija i vrijeme u kojem se nalazimo. Sigurno će se u nekom trenutku pojaviti novi album, ali ono što je u planu je jedna vrsta kompilacije koja će biti složena malo drugačije nego što je to uobičajeno. Koncert u Puli će se snimati, kao što je snimljen i onaj u Zagrebu prošlu zimu i vjerojatno ćemo od toga napraviti jednu kombinaciju DVD-a koji će sadržavati oba izraza: i akustiku kakva je danas i elektriku.
Meni je svakako bitno i drago da će ta kompilacija biti nekako žanrovski posložena jer smo mi bend koji nikad nije bio stilski orijentiran isključivo u jednom smjeru. Tijekom karijere prošli smo s jedne strane balade, s druge strane neke pjesme koje su bile čisti pop izraz, zatim s treće strane i taj rock’n’roll u srži, a bome s četvrte strane i jedan eksperimentalan dio u kojem smo svirali sebi za dušu i stvarali glazbu koja nije bila nešto posebno radijski pogodna, pa su tu glazbu znali oni ljudi koji su kupovali albume. Tako da vjerujem da ima dio današnje publike koji nas poznaju kroz temeljne pjesme, pa ni ne znaju što smo sve radili i čini mi se zgodnim da i to dožive.
Želja za rođendan benda, s kojim gitarističkim asom bi voljeli podjeliti pozornicu?
Uvijek smo imali izvrsne gitariste u bendu, malo tko se sjeća da je bilo ikoga prije Brka, on je s nama 25 godina, generalno cijela ova postava benda već dugo traje. Ali bio je tu Ras koji je nažalost pokojni i koji je bio fantastičan gitarist, dok je Cvetković isto tako u jednoj fazi bio temeljito napredan i odličan gitarist, samo sada više uopće ne znam gdje je on. Možda kad bih mogao maštat, volio bi dobit opet Rasa na binu pa da s tri gitare nešto radimo. A od svjetskih gitarista, ako je pitanje bilo u tom smjeru… ja bi najradije s Keithom Richardsom malo svirao. (smijeh)