Kninska kraljica

Josipa Rimac, saborska zastupnica u stanju mirovanja, proslavu dvadeset i prve godišnjice “Oluje”, za razliku od one jedanaeste, neće pamtiti po dobrome. Cijelo jedno desetljeće otkako je, kao najmlađa gradonačelnica u Hrvatskoj, organizirala domoljubni dernek, ona je posljednji put kao bitna – više kao, nego zbilja bitna – dočekivala i ispraćala goste na mjestu na kojem ju je pronašao nekad moćni šibenski HDZ-ovac Ante Kulušić i lansirao puno dalje no što je planirao, a ona mogla podnijeti.

Donedavna kninska kraljica u srednjim je tridesetima, što baš i nisu neke godine za političku mirovinu, osim ako kao beneficirani ne uračunamo staž u stranci čiju je člansku iskaznicu dobila sa samo šesnaest. I prije bi, priznala je, ali nije bilo moguće.

Malo, tek nekoliko dana prije nego što će pripadnici bojne Rafael vitez Boban pokazati kolike su, ali točno, budale – Josipa Rimac otkrila je naličje takozvane unutarstranačke demokracije, procesa u kojem se tajno glasa nakon što se zaprime upute s vrha. Nije, naime, izabrana ni na širi popis HDZ-ovih kandidata za Sabor iz Šibensko-kninske županije, a budući da je još prošle godine, vjerujući da je došlo vrijeme za finalnu dionicu uspona, podnijela ostavku na mjesto kninske gradonačelnice, ostala je još samo predsjednica gradske stranačke organizacije. Do kada, ne zna se. U Hrvatskoj demokratskoj zajednici svaka promjena vodstva podrazumijeva i sječu onih što su pretjerano voljeli prethodnog predsjednika ili predsjednicu, dakle onako kako je javno, iskreno i srčano, Josipa Rimac voljela Tomislava Karamarka. Sreća za HDZ je, zapravo, što su izvanredni izbori kod nas rijetki: da ih imamo svako dvije godine, jedini preživjeli demokršćanin bio bi Goran Jandroković. Ostali bi se međusobno posmicali.

Ne treba zaboraviti ili, ni slučajno, smatrati slabim nagon za preživljavanjem Josipe Rimac: ona je, samo zahvaljujući stranci, nadišla čak i vlastite, jako velike ambicije, dok bi bez nje bila, u najboljem slučaju, službenica u nekoj javnoj tvrtki te uz polovan automobil, minus na tekućem i manji kredit, posjedovala još i matični broj i OIB. HDZ ju je učinio, na svaki način, damom: emancipirala je, materijalno popravila i društveno promovirala, iako još nikome nije najjasnije zašto, zaboga.

Traganjem za odgovorom na to pitanje, famozno zašto, Josipa Rimac se nije pretjerano zamarala. Nju je uvijek zanimalo kako – kako  da se iščupa iz provincije i makne sa socijalnog ruba. Imala je, ponovimo, samo šesnaest kada je shvatila da od niza mogućih, postoji tek jedan siguran način za svaku vrstu napretka. Desetljeće joj je trebalo, što u politici uopće nije puno, da od mlade članice postane najmlađa gradonačelnica: na lokalnim izborima 2005. pobijedila je u gradu u kojem bi skoro jednak broj glasova dobilo i drvo života, naravno ako bi bilo HDZ-ov kandidat. Od tada, prije nego što će uz rad završiti nekakav fakultet, čisto da se ima, ona Kninom nije upravljala, nego vladala, kontrolirajući sve redom, računajući i vrstu cvijeća za vijence pravljene radi polaganja na Dan domovinske zahvalnosti.

U lošem, ali poučnom ruskom filmu “Oligarh”, postoji scena u kojoj novodobni bogataš, dosađujući se u unajmljenom švicarskom dvorcu, otkriva da je politika najefikasniji način legalizacije sumnjivog, velikoga kapitala te da put do političke moći vodi preko medija. Odmah zove jednog od pomoćnika i kaže mu kako trebaju kanal, misleći na televizijski. “Je li Suecki?” pita ga sugovornik.

Takvo se što o Josipi Rimac ne bi moglo snimiti ili napisati. Ona je na vrijeme, kao mala, shvatila da akumulacija političke moći podrazumijeva i nagli materijalni napredak, pa je njezina imovina u proteklim godinama rasla kao da se umnožavala jednostaničnom diobom: od jedne male kuće nastala je druga veća, pa još jedna… plus satovi, torbe, ušteđevina…

Uglavnom, najmlađe dijete iz mnogobrojne obitelji postalo je majka koja skrbi za sve njoj važne, pretvarajući se iz provincijske članice mladeži u zvijezdu Trga žrtava fašizma. Pri tome je, pametno procjenjujući, samo revno služila: Ivi Sanaderu, Jadranki Kosor, Anti Kulušiću dok je trebalo, da bi on, kada je već bio u slobodnom padu, skužio da je učenica maknula učitelja.

Najveća greška Josipe Rimac bila je ta što je povjerovala da Tomislav Karamarko uopće ima neki plan u svom i političkom životu te da je i njoj došlo vrijeme za završne radove na vlastitoj karijeri. Direktorica najlošije kampanje najgorega HDZ-a u ionako nimalo blistavoj povijesti te stranke, nišanila je ministarsku poziciju, pa zatim, kada je bilo jasno kako je neće dobiti, pokušala instalirati Gorana Pauka, aktualnog župana u Šibeniku, da bi se, na kraju, probudila nakon što su snovi postajali sve manje lijepi. Drugačije rečeno, ona je uvijek, ali uvijek, željela daleko više nego što je mogla, samo što donedavno, do Karamarkova showa ludosti, nije bilo prilike da demonstrira vlastito precjenjivanje.

U petak, petoga kolovoza, kninska kraljica na isteku mandata potrudila se zablistati, kada se već ne može čuti i kada, nakon svih silnih godina, osjeća kako nikome ne treba. Sva u bijelom, s novom frizurom, nadljudskim je naporima pokušavala izgledati sretno i zadovoljno. Nije joj, sasvim suprotno, išlo loše – zapravo je bila dovoljno dobra da se savršeno uklopi u sliku svoga Knina i svoje stranke: uboge, zapuštene provincije u kojoj se, jedanput na godinu, pod krinkom obilježavanja državnog praznika, okupi vrh desnice i talog društva, pa uz vruće pivo krši zakon, ustaši i znoji se s braćom po izgubljenosti u vremenu i civilizaciji; a istim onima s kojima će, koliko sutra, glasati za HDZ, ali neće, kao Josipa Rimac, od te odanosti vidjeti ni sto kuna, a kamoli raskošnu vilu u Vodicama ili na ruci sat vrijedan kao da je Sanaderov.

forum.tm