Mnogi rat u Siriji promatraju na temelju dnevnih pomaka na bojnom polju jedne ili druge strane, što je potpuno pogrešan pristup, koji se često temelji na dezinformacijama i propagandi. Zapravo je sve prošle godine rekao otac Daniel Maes iz kršćanskog samostana Mar Yakub u Siriji, kada je svijetu poručio “kako danas velike svjetske sile žele odlučiti sudbinu Sirije, ali će na kraju Sirija odlučiti sudbinu svijeta”. Za bolje razumijevanje situacije, umjesto zauzimanja svake zgrade ili ulice u sirijskim gradovima i selima, potrebno je promatrati odnose između Sirije, Rusije, Irana, Turske, Saudijske Arabije, Sjedinjenih Država, Izraela i ključnih sila Europske unije. Samo uz razumijevanje odnosa među svim akterima koji su umiješani u sirijsku krizu bi se moglo naslutiti, iako ne i sa sigurnošću tvrditi, kako će kratkoročno izgledati sudbina Sirije.
U Siriji je u tijeku ofenziva islamističke koalicije Jaish Al-Fateh, iza koje u prvom redu stoji Saudijska Arabija. U trenutku kada je sirijska vojska uspjela zatvoriti obruč oko terorističkih skupina u istočnom Aleppu i zajedno s Rusijom im ponuditi uvjete za predaju, saudijski režim je osigurao oružje i opremu za 30 000 boraca, od kojih se veći dio okupio u Idlibu i pokrenuo do sada relativno uspješnu ofenzivu protiv vladinih snaga. “Relativno uspješnu” u smislu da su uspjeli probiti uski pojas do istočnog Aleppa, ali u ovom trenutku borbe još uvijek traju i to je područje pod žestokom vatrom sirijskog topništva i sirijskog i ruskog zrakoplovstva.
Kako prenosi libanonski Al-Safir, saudijski režim je naredio kupnju oružja za opskrbu 30 000 terorista koji se bore u raznim oružanim skupinama u Siriji.
Naručeno je teško naoružanje i moderna pješačka oprema za pripadnike ekstremističkih skupina, a narudžba datira od prije nekoliko mjeseci. Ovu je operaciju potvrdio libanonski posrednik koji je isporuke oružja dogovarao u Parizu.
Posao za saudijski režim je odradilo nekoliko izraelskih, španjolskih i francuskih tvrtki, koje su prihvatile milijarde Saudijaca. Nedavno su takozvani “međunarodni istraživački timovi novinara” BIRN i OCCRP “otkrili” kako je iz zemalja južne i središnje Europe Saudijska Arabija kupovala na tisuće tona oružja i slala ga teroristima u Siriju. No, otkriće “novinara” je manjkavo, jer se nigdje ne spominje uloga Washingtona u ovom poslu, osim kroz “legalne i transparentne programe Pentagona kroz koje su se naoružavale skupine umjerene oporbe”.
Novo izvješće o narudžbi Rijada, koji traži teško naoružanje i modernu pješačku vojnu opremu za 30 000 boraca, pojavljuje se u vrijeme kada je sirijska vojska u potpunosti preuzela inicijativu u Aleppu. Ali proteklih nekoliko dana desetine naoružanih terorističkih frakcija pokušavaju učiniti sve što mogu kako bi slomili sirijsku opsadu, a napade jednakom žestinom provode po položajima sirijske vojske i po stambenim četvrtima.
U petak je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov bio prilično uznemiren i američkom državnom tajniku Johnu Kerryu je u telefonskom razgovoru rekao da u Siriji “teroristi postaju sve drskiji i svojim napadima uzrokuju sve više žrtvama među sirijskim civilima, koji su bilo meta i napada bojnim otrovima”, prenosi ruski RBC.
Naravno, svi pomno prate što radi Rusija, a mnogi su nezadovoljni “slabim angažmanom ruskih snaga u Siriji” i “kako Vladimir Putin može dozvoliti da mu se izruguju saudijske marionete, ubijaju vojnike i uništavaju dugoročne planove na Bliskom istoku”.
S druge strane, sirijski sukob sve više liči na partiju šaha u kojoj svaki pogrešan potez može biti koban, a partiju igra više igrača istovremeno.
U vojnom smislu je jednako važan otpor islamističkoj ofenzivi u Aleppu, koliko i današnje oslobađanje grada Kinsabbe u sjevernoj Latakiji i daljnje napredovanje sirijskih snaga prema vrhu Al-Tubal na granici s Turskom. Ova je ofenziva pokrenuta dva dana prije posjete turskog predsjednika Erdogana Rusiji, a istovremeno sirijski Kurdi čiste grad Manbij od terorista “Islamske države”. Tako će turski vođa, uz ekonomske zahtjeve, imati još nekoliko vrlo zanimljivih tema u razgovoru s Putinom.
The New York Times je jučer objavio prilog u kojem je napravio malu kronologiju događaja od rujna pošle godine do danas i tvrdi da je Rusija praktično spasila Bashara Al-Assada i da u hibridnom ratu u Siriji pobjeđuje Sjedinjene Države.
Od prvih ruskih napada do danas su napravljeni veliki pomaci, iako su mnogi očekivali više. Oslobođena je gotovo cijela pokrajina Latakija, osiguran je grad Aleppo, deblokirana baza Kweires, oslobođeni su veliki dijelovi istočnog Homsa, uključujući Palmiru, a terorističke skupine u okolici Damaska ne predstavljaju više nikakvu prijetnju. Na južnom bojištu u pokrajinama Quneitra, Dara’aa i Suweida su se brojne skupine pridružile primirju i pridržavaju ga se, a druge više ratuju međusobno, nego protiv vladinih snaga.
Podrška ruskog zrakoplovstva je definitno spasila Bashara Al-Assada, a sirijske snage su preuzele inicijativu u borbi, iako je po mišljenju mnogih sirijska vojska bila gotovo pred porazom.
“Iako je na početku ruske kampanje Washington bio uvjeren da će Moskva u Siriji upasti u dugotrajan rat, Obama sada pregovara o načinima suradnje s Rusima, jer samo tako može izbjeći da prizna poraz svoje politike u Siriji. Do rujna prošle godine Rusija nije bacila nijednu bombu u Siriji, a Bashar Al-Assad je bio na rubu kolapsa. Od tada se situacija drastično promijenila. Pobunjeničke snage, neke od njih osposobljene i opremljene od strane naše Središnje obavještajne agencije, protjerane su iz okupiranih područja. Vojna pobjeda Rusije je stvorila prednost sirijskoj vladi i promijenila ishod hibridnog rata kojeg vode Moskva i Washington”, piše The New York Times.
“Ako pogledamo šire područje Aleppa i ostale pokrajine, jasno je da je sirijska vlada uspjela povratiti kontrolu nad teritorijima koje je ranije izgubila u borbi protiv oporbenih snaga i “Islamske države”. Uz pomoć Rusije su neke oporbene snage odsječene od opskrbnih linija koje se protežu do granice s Turskom, a zahvaljujući uspješnoj akciji u Siriji, Moskva je stekla dodatni utjecaj u odlučivanju o budućnosti Bliskog istoka. Danas Obamina administracija raspravlja s razmjenu obavještajnih podataka s Putinovom vladom i koordinaciju zračnih udara protiv položaja “Islamske države”. No, pitanje je ima li Washington potencijala da pobijedi ovu partiju šaha u hibridnom ratu protiv Rusije?”, zaključuje nekada ugledni američki dnevni list.
U svakom slučaju, Rusija ima veliki utjecaj na sve što će se događati u Siriji, a prema ruskim komentatorima sa Sjedinjenim Državama vodi politiku u kojoj pristaje na sve, a na terenu i dalje čini ono što želi.
Kada je u pitanju Turska, Moskva ima nekoliko mehanizama za vršiti pritisak na Ankaru, od mogućeg pružanja pomoći Kurdima u Siriji, pa čak i samoj Turskoj, do ekonomskih ustupaka, kao što su izgradnja plinovoda “Turski tok”, ponovno otvaranje ruskog tržišta turskim poduzetnicima i vraćanja ruskih turista u Tursku, što je prijeko potrebno vladi u Ankari. Na Erdoganu je da odluči kojim će putem krenuti, iako postoje naznake da više nije toliko zagrijan za pomoć teroristima u Siriji, a sve je više zauzet sprečavanjem nastanka kurdske države na sjeveru Sirije i spasom turske ekonomije.
Europska unija se u sirijskom sukobu pojavljuje kao beznačajan vojni i politički čimbenik, iako bi se moglo izdvojiti nekoliko detalja o ulozi Francuske, Njemačke i Velike Britanije, vezanih isključivo za isporuke oružja i propagandnu podršku terorizmu u Siriji. Ostale zemlje EU su pokazale da ne vrijede ništa, budući da papagajski ponavljaju što se izjavi u Bruxellesu, Berlinu ili Parizu i bespogovorno izvršavaju zadane zapovjedi. Mogle bi se izuzeti Mađarska, Češka i rijetke iznimke koje su rekle da Sirija nije njihov rat i ne žele ništa imati ni s tom zemljom, niti s posljedicama tamošnjeg sukoba.
U stvari, ključ rješavanja sirijskog sukoba leži u odnosima Rusije i zemalja Arapskog poluotoka, prije svega Saudijke Arabije, a sve budno prate Iran i Izrael, što je otprilike sadržaj analize koju je ovih dana objavio američki časopis The National Interest.
Od početka rata u Siriji 2011. godine, odnosi između Rusije i Zaljevskog vijeća za suradnju (GCC) su se oštro pogoršali, prije svega zbog neslaganja oko sudbine sirijskog predsjednika Assada. Rusija ga je snažno podupire, govoreći da je njegov režim je bedem protiv islamskog ekstremizma.
GCC na čelu sa Saudijskom Arabijom je do sada aktivno podupirao svrgavanje Assada, jer će njegov odlazak oslabiti regionalni utjecaj Irana. Takav nesklad u diplomatskim odnosima, uz rat cijenama nafte, mnoge stručnjake za Bliski istok je doveo do zaključka da su odnosi Rusije i GCC na povijesno niskoj razini.
Međutim, boljim uvidom u geopolitičku dinamiku na Bliskom istoku je jasno da je ideja o krizi u odnosima između Rusije i GCC pogrešna. U stvari, već je povratkom Vladimira Putina, kao predsjednika u trećem mandatu 2012. godine, geopolitički utjecaja Rusije u zemljama Perzijskog zaljeva bio u porastu. Bilo kroz diplomatsku ekspanziju ili investicije, Rusija pokušava izboriti značajniju geopolitičku ulogu u Perzijskom zaljevu, gdje želi igrati veću ulogu u bloku kojeg Saudijska Arabija smatra svojim dvorištem.
Činjenica je i da je jačanje odnosa između Moskve i najbližih saveznika Rijada neke zemlje GCC navelo da pozornije slušaju ruske pozive za političko rješenje sukoba u Siriji.
Saudijska Arabija strahuje da će se stvoriti novi konsenzus, kojim će ona biti izolirana u arapskom svijetu. Dakle, Rijad eventualno može omekšati svoj tvrdolinijaški stav po pitanju Assada i nastaviti diplomatski dijalog s Rusijom, iako je takav scenarij vrlo upitan.
Unatoč razlikama po pitanju Sirije, Rusija jača gospodarske veze s Katarom, UAE, Omanom i Kuvajtom, čime pokušava stvoriti protutežu hegemoniji saudijskog režima u Perzijskom zaljevu. Ove ekonomske veze pomažu i da se riješe dugogodišnji sporovi koji desetljećima opterećuju suradnju između Rusije i zemalja Perzijskog zaljeva.
Na primjer, ubojstvo u Dohi 2004. godine čečenskog separatista, navodno “pisca i političara”, Zelimhana Jandarbijeva, te prijetnje ruskom diplomatu Vitaliju Čurkinu u Kataru su ozbiljno zakomplicirali odnose Rusije i Katara.
Međutim, Rusija pokušava pronaći zajednički jezik s Katarom kroz suradnju u energetskom sektoru i ruski energetski div Gazprom širi svoje partnerstvo s kompanijom Qatargas u sektoru ukapljenog plina. Nakon što je Gazprom probio led, prije dva mjeseca je u katarski LNG sektor ušla i ruska kompanija Novatek, što znači da su Vladimir Putin, Aleksej Miller i Aleksandar Novak pronašli glazbu koja godi katarskim šeicima.
Prije dva mjeseca je ruski ministar energetike Aleksandar Novak rekao da je godišnji obujam trgovine između Moskve i Dohe 500 milijuna dolara, a katarski ministar energetike Mohammed bin Saleh al-Sada je naveo potrebu za znatnim proširenjem bilateralne gospodarske suradnje, kako na državnoj razini, tako i u privatnom sektoru. Dakle, Rusija ima šansu da stvori gospodarsko uporište u zemlji u Perzijskom zaljevu koja je povijesno bila najviše neprijateljski nastrojena prema Moskvi.
Isti uzorci ruske diplomacije se prepoznaju i u odnosima s drugim zemljama Perzijskog zaljeva. Veze s Omanom uglavnom se vode odvojeno od širih geopolitičkih događaja na Bliskom istoku, a Rusija je na taj način opseg trgovine sa sultanatom s 13 milijuna dolara u 2010. podigla na 100 milijuna dolara u 2014. godini.
Investicijske veze i jačanje ruskih odnosa s UAE su se vidjele u ulaganjima u izgradnju olimpijskih objekata za ZOI 2014. u Sočiju. Gotovo istu politiku Moskva vodi s Kuvajtom i Bahreinom.
No, unatoč značajnom intenziviranju gospodarske suradnje između Rusije i zemljama Perzijskog zaljeva, Moskva ne može razviti pouzdano partnerstvo sa zemljama Zaljevskog vijeća za suradnju o sigurnosnim pitanjima. Zbog tih poteškoća mnogi saudijski političari na Rusiju gledaju kao na beznačajnog aktera u Perzijskom zaljevu.
Nedavno je američki profesor Mark Katz, vodeći stručnjak za rusku strategiju na Bliskom istoku, rekao da su u Saudijskoj Arabiji vjerovali da mogu prisiliti Moskvu da pristane na želje Rijada, ako zemlje Perzijskog zaljeva prestignu Iran kao trgovinski partneri i kao kupci ruskog oružja. Međutim, čini se da je saudijski režim pogriješio.
Bez obzira na ponude Saudijske Arabije, ruske diplomatske aktivnosti u zemljama Perzijskog zaljeva nisu vođene samo ekonomskim interesima Moskve, nego Kremlj aktivno želi komunicirati s članicama skupine GCC u potrazi za političkim rješenjem u Siriji, ali rješenjem koje će se podudarati s ruskim ciljevima i interesima.
Oman i Kuvajt su članice GCC koji s najvećom željom i spremnošću razmatraju ruski prijedlog za političko rješenje sirijskog sukoba i proces koji uključuje i Assada. Stav Omana objašnjava činjenice da ta zemlja odavno igra ulogu posrednika, čime uvećava svoj utjecaj u regiji. Ministar vanjskih poslova te zemlje, Yusuf bin Alawi, čak se i osobno sastao s Basharom Al-Assadom. Osim toga, Oman je tijekom pregovora o iranskom nuklearnom sporazumu aktivno podupirao otopljavanje u odnosima između Sjedinjenih Država i Irana, čime je značajno podigao svoj međunarodni status.
Doduše, Oman ostaje periferni igrač u Perzijskom zaljevu, ali podrška bilo kojoj zemlji u GCC je ujedno i pobjeda stava Rusije, jer tako jača i sve veća koalicija zemalja Arapske lige koje zagovaraju političko rješenje sukoba u Siriji.
Kuvajt trenutno nema jasan stav o sirijskom sukobu i negdje je na pola puta između Saudijske Arabije i Rusije. Djelujući u skladu s konsenzusom u GCC, Kuvajt deklarativno izražava solidarnost sa sirijskim militantnim skupinama, a 2013. su privatni kuvajtski donatori oduševljeno podržali protivnike Assada u Siriji. No, sredinom 2015. se i Kuvajt pridružio Rusiji i sada podržava plan sveobuhvatnog političkog rješenja u Siriji, čime je zaradio otvorene kritike Rijada koji i dalje ustrajava na produženju rata protiv Assada.
Iako stav UAE o Siriji izgleda nejasan, Rusija je i tu ostvarila određeni napredak kada je sklopila sporazum s Abu Dabijem, koji je slijedio primjer Kuvajta. Predsjednik Saveznog nacionalnog vijeća UAE 3. lipnja 2016. pohvalio je ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova za aktivnu ulogu u promicanju mira u Siriji i Abu Dabi također izražava spremnost za rješavanje sirijskog sukoba uz sudjelovanje svih glavnih političkih aktera u zemlji, uključujući predsjednika Assada. Promjena položaja Abu Dabija je u oštroj suprotnosti s politikom saudijskog režima, a pokazuje sposobnost Rusije da članove GCC izvuče iz hegemonije Rijada.
Uspostavom diplomatskog angažmana Sirije s Omanom, Kuvajtom i UAE, Rusija je stvorila koaliciju unutar GCC koja je protuteža saudijsko-katarskoj osovini, koja dominira Zaljevskim vijećem za suradnju.
Budući da se sve veće diplomatske aktivnosti Rusije u Perzijskom zaljevu poklapaju s jačanjem veza s Alžirom, Irakom i Egiptom, jasno je da Vladimir Putin pokušava promijeniti raspoloženje u Arapskoj ligi u korist Rusije. Uspije li u tome, a Saudijska Arabija i Katar ne promijene u svoje nepomirljive stavove po pitanju Sirije i Assada, te bi se dvije zemlje mogle naći u regionalnoj izolaciji.
Kako bi dodatno izolirala Saudijsku Arabiju, Rusija pokušava ojačati diplomatske odnose s Bahreinom, iako je Manama u suštini satelit Rijada. No, Bahrein je ipak potpisao ugovor s Rusijom o kupnji oružja i otvoreno pregovara s Putinom o terorizmu, bez straha od prijekora iz Saudijske Arabije. To je bila važna simbolična pobjeda Moskve, koja pokazuje da je hegemonija Saudijske Arabije u GCC mnogo slabija nego što se čini.
Želja Saudijske Arabije je da se unutar Arapske lige formira konsenzus o Siriji, jer kralj Salman smatra da samo tako može ići u Rusiju i pregovarati o Siriji i uvjetovati neposredno svrgavanje Assada.
Proces pomirenja između Rusije i Saudijske Arabije da će vjerojatno biti težak i postupan.
Mnogi saudijski političari ulazak Rusije u sirijski sukob vide kao opasan čin izdaje od strane Moskve, koja se odlučila intervenirati izravno na strani Assada i ima iransku potporu. Neprijateljski stav Saudijske Arabije prema Rusiji se može objasniti činjenicom da je ruska vojna intervencija počela samo nekoliko tjedana nakon dugotrajnih pregovora između Moskve i Rijada o niz važnih pitanja, uključujući Siriju.
Ali, ako se ispostavi da se konsenzus unutar Arapske lige pomaknuo u korist sveobuhvatnog političkog rješenja u Siriji, Saudijska Arabija će morati zaboraviti na svoje nezadovoljstvo i pristati na kompromis s Moskvom.
Ako Saudijska Arabija bude spremna ublažiti svoje stavove o Siriji, Rusija će sigurno krenuti putem poboljšanja odnosa s Rijadom.
Saudijci pozorno prate i pregovore između Rusije i Sjedinjenih Država o zajedničkim zračnim napadima protiv Al-Nusra Fronta. Na najavu ove mogućnosti, saudijski režim brzo reagira savjetom svom opunomoćeniku Abu Mohammadu Al-Golaniju, lideru Al-Nusra Fronta, da se dotjera, opere i malo uredi kosu i bradu, te da promijeni ime terorističkoj organizaciji i da se odrekne Al-Qaede. No, čini se da ovaj trik, barem za sada, nije polučio željeni rezultat.
Ali zajednički rusko-američki udari, iako teško ostvarivi, stvaraju rizik od napetosti između Moskve i Teherana, jer se Iran snažno protivi bilo kakvoj suradnji u borbi protiv terorizma u Siriji sa Sjedinjenim Državama.
Ako se ostvari ova suradnja, što će biti vrlo teško, Moskva bi mogla koordinirati svoje vojne operacije s Turskom. S druge strane će Ankara popustiti u svom stavu prema Assadu i pristati na kompromis s Rusijom o Siriji, što će znatno oslabiti geopolitički položaj Saudijske Arabije.
Kao što je u svibnju ove godine rekao stručnjak Nikolaj Pahomov s ruskog Vijeća za vanjske poslove, Saudijska Arabija i Turska surađuju u Siriji tako jako i opsežno da su potaknuli ujedinjenje islamističkih skupina u koaliciju Jaish Al-Fateh. Budući da se Saudijska Arabija u ratu u Siriji oslanja na pomoć Turske, Rijad budno prati hoće li se i u kojoj mjeri Ankara okrenuti Rusiji. No, nikad se ne zna i nespremnost i nepripremljenost Saudijske Arabije može utjecati da Rijad ipak pristane na mir pod ruskim uvjetima.
Ovdje treba napomenuti da je Rusija, puno manje od Irana, spremna na gubitke u ljudstvu Siriji i želi da intervencija na strani Assada bude privremena. Iako je rusko-sirijski savez sredinom u proteklih 15 godina uvelike ojačao, Vladimir Putin želi da diljem Bliskog istoka oslabi uvjerenje da Rusija podržava isključivo vladu u Teheranu. Čak da u Kremlju i donesu odluku o jačem i izravnom vojnom angažmanu u Siriji, to nikako neće značiti savez Rusije i “Osovine otpora” koju čine Iran, irački šiiti, Sirija, Hezbollah i palestinske skupine otpora. Uvjerenje da će Rusija svoje oružane snage i vojni potencijal staviti na raspolaganje svojim aktualnim situacijskim saveznicima u njihovom sukobu protiv Izraela nije vrijedno komentara i svi savezi su za Rusiju mogući, ako to znači iskrena borba protiv terorizma u Siriji.
Ruski savez sa sirijskom vladom se u može objasniti i željom Rusije da dokaže da je velika sila čiji se utjecaj proteže daleko izvan bivšeg područja utjecaja Sovjetskog Saveza: No savezništvo sa Sirijom ne podrazumijeva i strateški savez s Iranom ili Hezbollahom i vrlo oprezno treba promatrati, kako ga zovu, aktualno situacijsko savezništvo na bojnom polju.
Međutim, ovdje sve opet pozorno prati Saudijska Arabija, možda i više od Izraela. Rijad je razgovarao s Moskvom o ugovorima o nabavi oružja, a ove godine je Rusiju nazvala “velikom silom”. To govori da su saudijski diplomati, ako se stav Arapske lige o Siriji promijeni i ne bude išao u prilog Rijada, spremni zaključiti s Rusijom sporazum o nenapadanju. Slijedom toga, Saudijska Arabija će vjerojatno manje provoditi otvorene neprijateljske akcije kroz terorističke organizacije kojima upravlja, a kojima se protivi Rusija. Umjesto toga će se tajnom diplomacijom fokusirati na podrivanje rusko-iranskog partnerstva i unutar Arapske lige raditi na jačanju sentimenta protiv sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada.
Dakle, bez obzira na trenutno stanje na nekoliko kvadratnih kilometara južno od Aleppa, sirijski sukob se istovremeno rješava negdje drugdje i nema nikakvog smisla pratiti pomake sukobljenih strana na dnevnoj bazi, osim ako se ne radi o ključnim slobodnim područjima, što su u sirijskom ratu do danas bili isključivo Damask i priobalno područje Latakije, ali i ona su prije ruske intervencije u nekoliko navrata bila ugrožena.
Rusija u ovom trenutku koristi ekonomsku konvergenciju i diplomatski pristup sa zemljama Zaljevskog vijeća za suradnju s ciljem stvaranja temelja za nastavak suradnje sa Saudijskom Arabijom, ali pod Putinovim uvjetima. S druge strane, iako Saudijska Arabija želi Assadov odlazak, glavni cilj Rijada je smanjiti ovisnost o Sjedinjenim Državama u području sigurnosti i održavanje svoje pozicije kao najutjecajnije zemlje u arapskom svijetu. Dakle, već postoji dobar temelj da pozitivno odgovori na diplomatsku uvertiru Rusije, ali Putin prvo mora stvoriti široku arapsku koaliciju koja će se zalagati za političko rješenje sirijske krize i proces koji će uključivati Assada. Po svemu sudeći, utjecajne zemlje poput Alžira i Egipta su za ruski prijedlog, a Moskva sada užurbano radi na jačanju veza s članicama Zaljevskog vijeća za suradnju, čime će izravno utjecati na izravnog sponzora terorizma u Siriji – Saudijsku Arabiju.
U slučaju neuspjeha ruske diplomacije, Moskva ima dvije mogućnosti: ili će priznati da je kampanja u Siriji bila pogrešno donesena odluka i napustiti zemlju i svoje baze u Tartusu i Hmeymimu, ili će diplomaciju nastaviti voditi vojnim sredstvima. Treće opcije nema, jer ona znači dugotrajno sudjelovanje u sirijskom sukobu, uz ogromne gubitke i bez konačnog pobjednika.