Piše: Medina Džanbegović
Ko je zapravo ubio Saddama i zašto je njegovo svrgnuće važno? Kakve su posljedice nastupile u daljim šiitsko-sunnitskim odnosima i kako je uopće nastala takozvana ‘Islamska država’ (DAIŠ)?
Amerika se uvijek ukazivala kao „vječiti spasilac“, neko ko je vjeran idealima „pravednosti“ i uopće vrijednostima ljudskoga života.
Podsjetimo se: „vrla sila“ okupirala je Irak 2003. godine zbog navodnog oružja za masovno uništavanje, a zapravo cilj kaznene ekspedicije bila je ogromna pljačka. Svijet su prvo obišle lažne slike (čitaj namješteni prizori!) radosnih građana, koji ruše kolosalnu statuu mrskoga diktatora, onog istog koga su Amerikanci podržavali tokom osamdesetih godina prošloga stoljeća, dok je ratovao sa Iranom. Prije nego je i pronađen u „paukovoj rupi“ (zahvaljujući Kurdima, u blizini svoga rodnoga mjesta Tikrit), zabranjen je rad njegove nacionalističke stranke Ba’ath, te raspuštena vojska.
Tri godine kasnije, u svojoj posljednjoj želji, Saddam Hussein će zatražiti kaput. „Jutra su u Iraku hladna, a on nije želio da narod misli kako se trese od straha“, pričao je bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, Muvafak al-Rubai. Vješanje je izvršeno 30. decembra 2006. godine, u 6 sati ujutro, a kako se može vidjeti iz snimka, a i čuti iz Al Rubaiove priče, Saddam je ostao jak do kraja. Tokom pogubljenja bio je potpuno smiren, ne pokazujući ni trunku straha ili pokajanja, što će izazvati duboke emocije, doduše samo u onima, koji su ostali na strani njegove ideologije. Držeći Kur’an u ruci, zadnje izgovorene riječi su mu bile: „Vjerujem i srcem priznajem da je samo jedan Bog i zove se Allah i vjerujem i srcem priznajem da je Muhammed Njegov Poslanik.“ Po tadašnjem ustavu Iraka svaku smrtnu kaznu morao je potpisati predsjednik države. Saddam Hussein je to odbio, što bi se moglo protumačiti da je protivustavno obješen.
Šokantan slučaj sadržavao je puno mučnine i ironije: surovi ubica, krvnik, nemilosrdni zločinac, barbarski je ubijen u ime kvazi humane civilizacije i demokracije na prvi dan Bajrama, kada veliki dio planete obilježava mir, radost i dobru volju. Prvi put su ljudi iz toplih domova, mirno uz kafu, imali priliku na televiziji uživo gledati legitimiziranu osvetu, namicanje omče na nečiji vrat. Generalno, svijet je u žaljenju bio suzdržan. Ne sjećam se ni da su islamske zemlje negodovale, osim što je Libija proglasila tri dana žalosti. Možda ni Iraku, ni svijetu, nije lošije bez Saddama, ali besmisao i gorak ukus u ustima ostavila je činjenica da tiranin, koji je za nešto više od dvadeset godina svoje vladavine pobio između dvadeset i trideset hiljada ljudi (prije svega šiitskih muslimana), djelovao je zapravo kao neki prosvijećeni diktator u odnosu na morbidne američke okupatore, koji su za samo tri godine ubili šest stotina hiljada Iračana (pretežno sunnitske grupacije). Da, da! Čim je stigla demokracija iz Amerike pokazala se žalosna praksa, a Saddamova represija, kojom je ipak držao narode na okupu, ispade još i umjerena.
Već tada, kao otpor američkoj intervenciji, koja po ustaljenom receptu formira marionetsku vlast, inicirajući povećanje sunnitsko-šiitskih tenzija, stvaraju se „idealni uvjeti“ za nastanak skupine, u početku sastavljene pretežno od bivših Saddamovih vojnika, pristalica i nekadašnjih članova njegove spomenute političke stranke. Bio je to prvi oblik onoga što će se vremenom organizirati i proglasiti takozvanom ‘Islamskom državom’ (DAIŠ). Al-Kaida, prvobitno američko-izraelski produkt, imala je minimalno prisustvo u zemlji za vrijeme Saddamove vlasti. Ona se iznenada opet pojavila kada su američki čuvari u bagdadskom zatvoru Abu Graib počeli prebijati, zlostavljati, mučiti strujnim udarom (priključujući žice i elektrode na spolne dijelove ljudima), seksualno ponižavati, uhapšene skidati, vući na lancima kao životinje, primoravati na sodomiju, silovati (poznat je jedan slučaj sa smrtnim ishodom, a nesumnjivo ih je bilo više), huškati pse na zatvorenike, a sve to, poput današnjih pripadnika zločinačkog DAIŠ-a, fotografirati i snimati kamerama (samo što u to vrijeme društvene mreže, kao Twitter ili Facebook nisu bile razvijene, te su se takve stvari mogle i nastojale zataškavati).
Istovremeno je krenula etapa crpljenja nafte iz Iraka, čije su zalihe po veličini druge u svijetu, što također predstavlja kršenje ljudskih prava, ali ni to se u javnosti zvanično nije puno spominjalo. Naravno, ostanak Amerikanaca potkrepljivao se pričom o bojazni zbog nove spirale nasilja, te o ponosnoj pobjedi i sretnom oslobađanju napaćene zemlje. No, događaji poslije Saddamovoga pada zaista su pokazali svu nekompetentnost administracije predsjednika Busha, a poslije i „mirotvorca“ Obame, koji su pomogli pretvaranju Iraka u jedno od najtragičnijih i najopasnijih mjesta na svijetu.
Pod pokroviteljstvom Washingtona ustrojen je politički sistem zemlje na temelju etno-religijske pripadnosti (asocijacija na Daytonski sporazum!), što je stvorilo preduvjete za sektaške sukobe i podjele, te marginaliziralo sekularne stranke i pokrete. Stanovništvo Iraka je etnički i vjerski heterogeno, iako je najzastupljenija religija islam, kome pripada više od 95% stanovništva. Tri dominantne zajednice su Arapi-šiiti (oko 60% stanovništva), Arapi-sunniti (oko 20%) i Kurdi (irački Kurdi, uglavnom sunniti, oko 15%)… Ali, o sunnitima i šiitima, kao i o njihovim nepomirljivim razlikama, pisat ću drugi put). Vlada premijera Nourija Al Malikija iz Dawa partije, koji je na vlasti bio od 2006. do polovice augusta 2014. godine, djelovala je pod velikim utjecajem religioznih i nacionalističkih stranaka. Iako je Al Maliki u Iraku igrao samo sporednu ulogu, uspio je stvoriti imidž državnika koji namjerava prevazići logiku građanskoga rata, kako bi ponovo stabilizirao zemlju.
Kada se Al Maliki počeo identificirati u “funkciji spasioca” i stvarati kult ličnosti snažno oslonjen na simboliku Saddamovoga režima, ove paralele nisu smetale njegovim šiitskim pristalicama, koje su pozivajući se na patnje pod bivšim (sunnitskim) režimom ili na navodnu „nesposobnost vladanja“ iračkim narodom, tada sve nade polagale u vođu, sličnom starom diktatoru, ali koji je ipak istoga vjerskog (šiitskog) pravca kao i oni. Al Maliki je provodio lustraciju na što su posebno bili ogorčeni sunniti, sve više prigovarajući kako nemaju ista prava kao šiitska većina.
Američki dužnosnici su shvatili da je čistka koju su proveli nad članovima Saddamove stranke Ba’ath bila destruktivna i dala prevelike ovlasti šiitima, koji nisu krili simpatije prema Iranu. State Department počinje mijenjati dotadašnje mišljenje i pomaže u formiranju oružane skupine “Sunnitsko buđenje” za borbu sa Al Kaidom, ali oni kreću u direktni obračun sa šiitskom zajednicom. Obje strane su se međusobno optuživale, svakodnevno su se bilježili bombaški i samoubilački napadi. Irak je već faktički bio podijeljen na tri teritorijalne cjeline, u kojima su politička elita i strani poduzetnici zgrtali enormna bogatstva, a čiji su se narodi sve više udaljavali jedni od drugih.
Al Maliki je ograničio ulogu parlamenta, okružio se klikom profitera, svojoj malenkosti pripisao još titula, prekršio olako data obećanja i time uskratio upravo sebi nephodni politički manevarski prostor. Vjerodostojno rješenje krize nije moglo ponuditi ni poslušno pravosuđe. Šiitske provincije su se još više okrenule Iranu, Bagdad i sunnitske pokrajine postale su labirint sačinjen od sigurnosnih kordona, oklopnih vozila, vojnika, bodljikavih žica i zidova. Saddam nije zaboravljen. Tijelo se čuvalo u rodnom gradu, gdje je podignuta grobnica, „Dvorana mučenika“, u čijem natpisu, valjda još uvijek stoji: „Orao Arapa“. Irački Kurdistan postaje enklava, koja se dugo politički i gospodarski osamostaljivala, a u kojoj se već generacijama govorilo samo kurdski, dok je arapski ostao rezerviran za sate iz vjeronauke. Pošto je vlada nastavila politiku sistematske pljačke prihoda od nafte, svi drugi razvojni projekti su zaustavljeni. Al Malikijev sistem pod etiketom borbe protiv terorizma, uvijek se pozivajući na „demokratske izbore“, počivao je zapravo na strategiji za preživljavanje, koja urušava institucionalne temelje jedne ionako krhke države.
Katastrofa koja se odvijala u zemlji drevne kulture, između dvije rijeke, Eufrata i Tigrisa, područje poznato kao Mezopotamija, dugo se nazirala u eroziji državnih struktura. Pokrenuti začarani krug nasilja svoj vrhunac dosegnut će u najgorem mogućem obliku. Dolazi kulminacija svim dešavanjima, koju je svijet sa nevjericom posmatrao. Bio je to neočekivan uspon džihadijskih sunnitskih snaga na sjeveroistoku Iraka, kojima će se priključiti i druge radikalne naoružane grupe. Stanovništvo, koje nije izbjeglo, proslavilo je njihov prodor, poput „oslobođenja“, „ustanka“ ili čak „revolucije“. Teroristička tvorevina ekstremističkih pobunjenika, koja silom stvara neku „božiju“ državu, prvobitno pod nazivom ‘Islamska država u Iraku’, pretendirala je teritorij cijeloga Iraka i Levanta (što uključuje Libanon, Jordan i Izrael, koji nikada ne diraju, što je također čudno, ali i nije ako se uzme u obzir da su produžena cionistička ruka), a svoj cilj uspostavljanja halifata u većinskim sunnitskim područjima Iraka brzo je ostvarila.
Osim imperijalističke Amerike (igrača sa duplim aršinima), DAIŠ su finansirali i rezervni igrači: Saudijska Arabija, Katar, Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati protiv sirijskoga predsjednika Bashara al-Assada. Nakon američkoga povlačenja iz Iraka, 2011. godine, DAIŠ preuzima ključnu ulogu, primivši milione dolara donacija i hiljade novih sljedbenika širom svijeta. Izvor prihoda su i pljačke, naftna polja, zaplijenjeno oružje… Ipak, njihov glavni instrument osvajanja je izazivanje globalnoga straha i pokornosti.
Samo se nazivi mijenjaju, a iza svega nesumnjivo stoji američka Centralna obavještajna agencija i izraelski Institut za obavještajne i specijalne zadatke; tajne službe poznate kao CIA i MOSSAD. Na to nas jasno upućuje “govor tijela boraca”, način držanja oružja i formacija u pokretu. Oni sigurno nisu obučavani od običnih, “domaćih” oficira, već od plaćenika, instruktora/”psi rata”, koji dolaze i iz Legije stranaca, te britanske obavještajne službe MI6, a njihova brutalnost prevazilazi sve dosadašnje islamske radikaliste, što je još jedan od pokazatelja strane prisutnosti. Pogledajmo i neviđenu tehniku prezentiranja video snimaka! Radi se o pravim akcionim filmovima. Amerika, uključujući i Zapad, da ih se istinski želi riješiti, uz svu vojnu tehnologiju kojom raspolaže, zbrisala bi ih sa lica zemlje za 24 sata!
Manipulirajući u samoj srži religijom, lukavo probirući kur’anske ajete i hadise, prevodeći i interpretirajući ih kako njima odgovara, proglasili su sami sebe jedinim pravim/ekskluzivnim predstavnicima islama na svijetu. Oni ustvari žele kompletni univerzum držati pod kontrolom. Od juna 2014. godine javno su ozvaničili svoje prisustvo, prijeteći uz silu da će uvesti ‘šerijatske zakone’ cijelome čovječanstvu, dok stvaraju neki sasvim novi “islam”, kao svjetski poredak.
Terorizam ne nastaje iz ničega. Nema sumnje da se sada mnogi Iračani (kao i Libijci), sa nostalgijom sjećaju Saddamove (ili Gaddafijeve) vladavine. Izgleda da je to bilo najmanje zlo koje ih je moglo zadesiti. Ovim tekstom sam htjela objasniti porijeklo i posljedice većega zla, a ne vidim nikakvo opravdanje u postupcima onih koji pale žive ljude, odrubljuju glave, sakate im tijela… Ne raduje me ničija smrt. I zaista, ne pitam kome zvono zvoni, jer zvoni nam svima.
(Jedino rješenje vidim u tome da normalni muslimani, kao i svi drugi, normalni ljudi, pod hitno prepoznaju ovaj trenutak kao pravi, kako bi se ujedinili i zajedno borili protiv zla, zvanoga DAIŠ… Ali znam, to zlo će uvijek nekima odgovarati i na njemu će debelo zarađivati…)