Jedno televizijsko sučeljavanje, ono Johna F. Kennedyja nasuprot Richarda Nixona na predsjedničkim izborima 1960. godine, promijenilo je povijest Amerike, ali i medija i politike. Ono sinoćnje, između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića na HRT-u, neće promijeniti svijet. Nije bilo dovoljno spektakularno. Ali ipak je bila riječ o možda malom koraku za aktere, no velikom za demokratske standarde u Hrvatskoj.
Prvi put nakon 13 godina napokon je hrvatska javnost imala prilike slušati demokratski dijalog dvojice stranačkih lidera o normalnim političkim temama. Doista, čuli smo sve i o poreznoj politici, i o svjetonazorskim pitanjima, i o vanjskoj politici. Birači su dobili nebrojeno informacija na temelju kojih će 11. rujna moći donijeti meritornu odluku, a iako nismo u gotovo puna dva sata čuli niti jednu potpuno novu vijest, pa tako ni onu tko će na kraju biti spreman potpisati savez s Mostom, već reciklažu više-manje poznatih stavova, Hrvatska je sinoć ipak doživjela trenutak prosvjetljenja. Činjenica da su politički lideri stali jedan uz drugoga, iskazujući time respekt prema onome drugome, velika je stvar za političku žabokrečinu u kojoj su se sve donedavno šefovi najvećih stranaka, u maniri ili mi ili oni, vrijeđali. Sjetimo se Kevinih jama i sličnih neprimjerenih sadržaja koji su zagađivali javnu scenu. Sinoćnji duel lansirao je demokratsku kulturu u Hrvatskoj svjetlosne godine naprijed.
Birači SDP-a kovat će nakon ovog duela u zvijezde Milanovića državnika, birači HDZ-a jednako tako Plenkovića državnika novog (HDZ-ovog) kova – i to uopće nije sporno. Ista meta, isto rastojanje. Nema sumnje da je sučeljavanje ikoga od fiksnih birača odgovorilo da glasa za svoje favorite.
No, neodlučnim biračima bit će to ipak pomoć u donošenju odluke, jednako kao i niz novih debata dogovorenih za ove izbore na nacionalnim televizijama, i to je nemjerljiva korist. Bit će prilika i za Božu Petrova i sve ostale.
A što se glavnih aktera tiče – oni su se s debatom nosili kako su znali i umjeli, Milanović energičniji, ali nervozniji; Plenković smireniji, ali s evidentno manje utakmica u nogama. Ono što bi za šefa SDP-a i lijeve koalicije moglo biti ključno u ovim izborima su, da ga parafraziramo, njegovi stari friži. Svi ga dobro znamo, jasne su nam njegove mane, koliko i vrline. Hrvatska ga je već imala prilike vidjeti na djelu, i ono što je sinoć pokazao samo je potvrda svega što o njemu znamo i mislimo. Za šefa desne koalicije, pak, ključni bi mogli biti – tuđi friži. Iako se nosio više nego korektno s nizom po HDZ neugodnih tema, teško može oprati lice svoje stranke okaljano korupcijskim aferama samo svojim novim licem. Nije bio decidiran oko pozdrava Za dom spremni, petljao je oko Hasanbegovića, naročito oko Josipa Perkovića i njegova sina, na pitanja o upravljanju resorom zdravstva i skandalozne antisocijalne politike ministra Nakića doslovce ostajao bez riječi… No, bit sučeljavanja rekao je na kraju sam Milanović: »Ja bih s Plenkovićem mogao, ali s HDZ-om ne«.
Hoće li Milanovića koštati ta izjava, jer što ako i većina birača misli isto – pozitivno – o šefu HDZ-a? Pobjeđuje li tad desnica automatski? Ili će ipak činjenica da je Plenković u debatu ušao s prednošću kao novo lice biti poništena Milanovićevim iskustvom? Friži će odlučiti, vlastiti ili tuđi.