Rusija i Turska grade nove odnose, to je jasno, i sad se analizira svaki aspekt tog njihova približavanja. Gleda se, također, i na Erdoganove postupke prema političkoj opoziciji u Turskoj i na način na koji se postavlja prema EU-u i prema NATO-u. Neki traže i prekid pregovora s Turskom, a neki misle da bi to bilo jako pogrešno, jer bi dublje gurnulo Erdogana u naručje Putina. Sve te velike teme reflektirat će se na cijelu Europu, pa i nas, itekako na nas
Ali pogledajmo najprije hoće li natezanje između EU-a i Ankare i između kancelarke Merkel i Tayyipa Erdogana rezultirati time da će se ponovo pojaviti ljudski migrantski val na Balkanu.
Ovoga ljeta nema izbjeglica koji se naginju i prodiru samo zato što je Tayyip Erdogan zapečatio prolaze. I dalje ima ljudi koji hoće u Europu, ali ne mogu, brana je spuštena, a Erdogan na njoj drži ruku. On spušta i diže brešu. Vrlo oštro Erdogan poziva Europsku uniju da ukine vize za putovanja turskih državljana u EU. Vize za Turke stvarno su apsurdne. Turska je bila jako važan saveznik, zemlja kandidat i zemlja pregovaračica, rastuća ekonomija, a Turaka je ionako, s vizom ili bez nje, u Europi jako mnogo.
‘Ako ne pustiš nas, mi ćemo tebi pustiti izbjeglice’
Ne, nego je vizni režim bio zadržan kao stalni signal koji se palio i gasio u oči Turcima i slao poruku da ih Unija zapravo ne želi. Sada Erdogan kaže Angeli Merkel, Junckeru, Hollandeu i ostalima: ako ne pustiš nas, mi ćemo tebi pustiti izbjeglice pa će se oni šetati Europom umjesto nas. Istini za volju, nije bilo baš samo to nego i činjenica da Turska stvarno nije ispunila tražene uvjete, a tko zna može li to učiniti sada. Mogla je Makedonija, Srbija i Crna Gora i BiH. Ali Turska je golema, vrlo iznutra različita i zahtijeva zbog toga fleksibilniji tretman.
Svi čujemo da će Erdogan suspendirati dogovor koji ima s Merkel oko izbjeglica ako ne dobije bezvizni režim.
Taj je dogovor bio jako kompliciran i možda je to bio razlog zašto je Angela Merkel dugo oklijevala da ga prihvati. Dogovor između njih dvoje bio je taj da će se izbjeglice vraćati iz Grčke u Tursku, da će ih Njemačka prihvatiti posebnim kanalima, ali i da će svaka zemlja EU-a primiti svoju kvotu. Zauzvrat, EU se, najviše Njemačka, obavezala da će Turskoj platiti tri milijarde eura odmah, ali moguće šest u nekoliko godina. (Šest milijardi je i Njemačka hitno potrošila prošle godine na prihvat sirijskih izbjeglica, dakle Turska nije nešto posebno dobro financijski prošla u tim dogovorima.) Taj je novac trebao ići za izbjeglice koji bi bili u Turskoj.
Ni jedan jedini tražitelj azila nije vraćen iz Grčke u Tursku
Jedan ekspert koji ovaj sporazum poznaje u najmanji detalj rekao nam je da dogovor nije nikada ni zaživio, da se na kraju krajeva može svesti na blef. Prvo, rekao je da Unija nije nikada u imalo značajnom broju uzimala izbjeglice iz Turske. Nije, kao što je bilo predviđeno, postojao ni zračni ni bilo koji drugi put između Turske i Njemačke kojim bi se ljudi direktno preveli i aterirali u Njemačkoj. Drugo, Grčka nije nikada vraćala tražitelje azila u Tursku, što je bio važan dio aranžmana na papiru. U praksi pak, u stvarnom životu ni jedan jedini tražitelj azila nije vraćen iz Grčke u Tursku, ni jedan jedini!
Otkad je dogovor sklopljen, vraćeno je 476 osoba, ali nijedan od njih nije tražitelj azila, dakle na njih se dogovor ni ne odnosi. Nastavlja time da napominje da je u Grčkoj sada stacionirano oko 50 tisuća izbjeglica, što od rata, što od siromaštva. Po nekoliko je tisuća u Srbiji i Mađarskoj.
Najnoviji podaci UNHCR-a govore da je 682 emigranta stiglo na grčke otoke od 1. do 7. kolovoza 2016. To je više od 562 koliko ih je stiglo tjedan prije toga. Prvog tjedna kolovoza, međutim, morskim putem stiglo je u Italiju 5.933 emigranata i izbjeglica, oko tristo ljudi više nego u zadnjem tjednu srpnja. U Srbiji je oko 3.700 izbjeglica ili emigranata, a njih 1.100 nabija se oko mađarske granice, a 680 ih kampira na dvjema lokacijama koje Mađari ponekad otvore za desetak ljudi.
Erdogan je napravio samo jednu stvar: zapečatio je sirijsko-tursku granicu
Riječju – dogovor za koji Erdogan prijeti da će ukinuti, kao takav nije nikada funkcionirao. Čini se da ga EU nije znao, nije mogao provesti. Rezultat je taj da su sada ondje ljudi u strahovitoj životnoj situaciji, brojke na papiru, a ne ljudi. Ali ljudi su, zar nisu, ljudi kao i mi.
Onda, kako objasniti da, ako dogovora nema, ipak nema više izbjeglica na balkanskoj ruti, pitali smo za tportal jednog drugog eksperta za migracije koji sada radi za UN, upravo i u Turskoj.
‘Izbjeglica nema jer dogovor Erdogan – Merkel funkcionira samo u jednom jedinom elementu: turski predsjednik zapečatio je sirijsko-tursku granicu. Osim za hitne medicinske slučajeve, nema prelaska. Ali izbjeglica je bitno manje samo i isključivo zato što nema nikakve otvorene granice između Sirije i Turske, kako ponekad čujemo da se govori s visokih mjesta u Europi. Posve obratno, granica je kao plombirana’, rekao je.
‘Ako Erdogan otvori tu granicu, ljudi će ponovo prolaziti, kao prošle godine. Ali ne čini se da će se to dogoditi. U ovoj situaciji nakon puča Turska ne može riskirati dodatnu destabilizaciju koja bi nastala ulaskom novog ljudskog vala iz Sirije.
Ne samo to, nego je već dodatno nategao s EU-om i NATO-om. Ako stvarno pusti izbjeglice, prevršio bi mjeru.
Ovoga ljeta i u dogledno vrijeme neće biti novog velikog vala na Balkanu’, procjena je ovog eksperta koji nema pravo istupati javno.
Mnogi stručni ljudi nestali su u Erdoganovim čistkama
‘To što je broj izbjeglica u posljednje vrijeme nešto porastao jest zbog toga što sad turska policija ima drugog posla koji nije samo plombiranje sirijsko-turske granice. Osim toga, mnogi stručni ljudi nestali su u čistkama koje se sada provode’, zaključio je u razgovoru za tportal.
Zaključimo. Prošli put kad su izbjeglice došli do nas, destabilizirali su se odnosi Hrvatske i Srbije, Mađarske i Hrvatske, Makedonije i Grčke, Grčke i Turske, Austrije i Mađarske, Austrije i Slovenije. Cijela se šira regija potresla a da pritom domicilno stanovništvo u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji nije pokazivalo ni strah niti šovinizam prema emigrantima i izbjeglicama.
Te su emocije isplivale u Slovačkoj, Češkoj, pa i Mađarskoj i produbile političko nerazumijevanje između Zapadne i Istočne Europe. To nerazumijevanje politički se prevodi u optužbe da su zemlje Istočne Europe nazadne i nezahvalne. Ali zapravo to puca lak i vidi se kako zapadni dio Unije nije stvarno spreman prihvatiti istočni dio Unije, a kamoli balkanske zemlje kao potpuno ravnopravne članice. Sad je vrijeme da se to filozofski i politički razmotri, ali to će biti mnogo teže ako uslijedi još jedan ljudski val i počne prolazi preko njima manje atraktivnih zemalja do Njemačke ili do Švedske.
Kad se ovako pogleda, onda je možda jasnije zašto mnoge europske zemlje možda i neće biti za to da se prekinu pregovori s Turskom, osim ako Turska ne pređe baš granicu koja bi taj potez činila gotovo automatskom.