U Dalmaciji stranci se totalno asimiliraju već nakon tjedan dana. Kako? Pa skuže da je dišpet jedini način da preživiš u tom predivnom kršu i divljini okolnih glava. Troje Mađara u Šibeniku. Tri prkosne žalopojke. Gradu koji se zadnjih par dekada budi iz zimskog sna i krmeljavo zijeva kroz svaku svoju kalu i butu, Mađari pokušavaju ubaciti nešto ukusno u razjapljena usta. Fritule, hamburger, pizzu…možda, ne znam..ali ne palo ti na pamet prodavati sok sa drobljenim ledom
Godinu dana kasnije i ponovno srećem Tibora na šibenskoj rivi. Štand s fritulama i mađarskim vretenastim kolačem i dalje odolijeva buri i neveri, ali Tibo mi je malo potonuo od prošle godine. Fritule idu dobro, kolač odlično, ali Šibenik je izgubio na okusu. Grad za koji je prošle godine rekao da je u njemu stekao najviše prijatelja, odjednom se ispostavio kao malo ljubomorno selo koje umire od zavisti i pakosti. Nadomak njegovih fritula ove se godine instalirao tip sa sokovima od drobljenog leda, nešto što sam kao klinac zvao slash. Mađar je još prije sezone nabavio aparat za pravljenje istih. 8000 kuna investicije. Ono što nije znao jest da mu je konkurencija zaposlena u MUP-u i da nema teorije da mu dozvole prodaju sokova, premda ima sve potrebne dozvole za posluživanje pića.
Tibor je ljut i razjaren: ‘Ima pojedinaca koji su toliko prokleti i ljubomorni da očekujem inspekciju svaki dan. Stavio sam stroj za ledenu kađu, susjedni štand ima dva, i sad je taj lokalni policajac išao u općinu žaliti se da mu radim konkurenciju, a komunalni redar mi je rekao da mi je zabranjeno prodavati pića. Nisu ni znali o kojem se piću radi. U gradu su mi rekli da su me prijavili zbog konkurencije. Pravnik mi je rekao da se žalim, ali nisam htio zato što će me sjebati. Neće mi dati štand na božićnom sajmu i tako dalje. Ma kvragu sve, prodat ću kuću koju imam ovdje, negdje kupiti maslinik i zdravo. Totalno sam se razočarao. Ljudi su prokleti, zavidni, bezobrazni. Manjina je OK, ali većina je opasna.’
Drastična razlika od prošlogodišnjih impresija i premda ne razumijem ni riječi mađarskog, kužim šibenskog Mađara. Njegov štand uz zgradu općine je ipak najpopularnija štacija za konzumaciju fritula i renomiranog šupljeg kolača.
No lako za Tibora. Čovjek je savršeno pohvatao šibenske mentalne reflekse, genijalno barata hrvatskim i generalno ga boli dupe za sitnozuba podbadanja. Šibenska tržišna ekonomija definitivno nije došla do elementarnog poglavlja ‘neka bolji pobijedi’. Zato grad i jest tu gdje jest, a komunalni redari provjeravaju komunalije kao što su voćni sokovi.
Nego, Tibor je u grad doveo mađarskog frenda i njegovu ženu. Par je otvorio fast food na Docu, najprometnijem dijelu rive. Dok su zimus trajali radovi na uređenju, susjedi su bili OK. Ali ne i pred tri tjedna kad je Mađar počeo okretati burgere. Tibor mi prevodi, jer ljudi ne pričaju ni engleski ni hrvatski: ‘Prvi dan kad su otvorili, susjed se žalio jer gosti uzimaju sendviče i sjednu kod njegova ulaza. Drugi dan, drugi susjed s kata iznad počeo je prigovarati da mu smrdi u stanu i da mu je vruć pod. A papiri su im svi OK, napa normalno radi. Znači, inat. Treći dan naplatili su im kaznu za parkiranje iako imaju dozvolu parkiranja s druge strane kuće. Krenulo je jako, jako ružno. Nisu im dali da popiju piće u susjednom kafiću.’
Par me zamolio da im ne spominjem imena, jedva je prošlo da ih slikam. Otkad su otvorili, dobivaju komentare da što će Mađari ovdje, koji k… ‘Nismo reagirali na to. Došli smo raditi, promijeniti malo ponudu hrane. Ovdje je daleko lakše raditi. Manji su nameti, standardi su drugačiji’, pričaju Mađari. Kad su obilazili Jadran u svojstvu turista, svi su ih tretirali sa smiješkom. Sada, kažu, situacija je skoro pa obrnuta. I opet, po milijunti put – ljubomora.
Mađarska je poslovna rupa bez dna, Balaton preskup, inspekcije češće od seksa i ako, ne dao bog, malo uspiješ, dolaze ti naći dlaku u jajetu i naplatiti globu: ‘Ovdje je puno bolje, puno sigurnije i ovo nikada ne bismo ni pokušali otvoriti u Mađarskoj.’
Kažu za sebe da nisu zečevi, nego vukovi. I da su došli ovdje gristi, napraviti nešto, ići dalje. ‘Nećemo pobjeći’, poručuju fastfoodovci koji su odlično skužili da je šibenska ponuda brze hrane katastrofalna i praktički nepostojeća. Iza pulta im stoji kuhar koji je prošao s njima pola svijeta u hranidbenom biznisu i kažu da radi brutalne stvari. Nisam previše pilio oko menija, s obzirom na to da nisam bio predisponiran za degustaciju, ali orijentacijski – hamburger od 200 grama čiste junetine kod Mađara ide po cijeni od 30 kuna. Prilično frendovska cijena, u najmanjem slučaju.
Zašto Šibenik ne voli svoje Mađare? Je l’ zato što ljudi pokušavaju napraviti nešto od posla kojim se bave umjesto da skršenih ruku uživaju u svojim malim sinekurama i ubiru to malo vrhnja od sveprisutnog statusa quo? Ja kažem, neka pobijedi najbolja fritula, burger ili slash. Od ljubomore još nikome nije bilo dobro, a kamoli da se dobro najeo. Da ne bude da je ona anketa po kojoj je Šibenik ispao najtolerantniji grad u Dalmaciji izvedena u režiji News Bara.